Jasmila Žbanić: ‘Sve nas pritišće patrijarhalni sustav, a na našim prostorima još nema dovoljno ženskih glasova’

11.02.2021.

U povodu novoga filma Jasmile Žbanić pod naslovom 'Quo vadis, Aida?', o posljednjim danima prije genocida u Srebrenici kroz perspektivu lokalne profesorice koja je prevodila za UN-ovu bazu, razgovaramo s fantastičnom scenaristkinjom i redateljicom o različitim facetama njezine filmske povijesti. O traumi, ljubavi i klauneriji, boli i prebolijevanju, procesu rada i procesiranju priča koje traže da budu ispričane te turbulencijama iza kulisa tijekom snimanja ovog iznimno važnog i vrijednog filmskog djela…

Kad si se odlučila baviti filmom, kako su izgledali počeci?

Već sam kao mala odlučila sam da ću se baviti režijom. Nisam još znala kako se to zove, ali omiljena mi je igra bila djecu organizirati u nešto što smo zvali ‘predstava’, odrediti što će tko raditi, imati probe, napraviti ulaznice za premijeru pa ih prodavati po komšiluku. I to i dalje radim! (smijeh) Kad sam bila sedmi razred, osvijestila sam da je to režija, nazvala Danisa Tanovića, koji je taman upisao Akademiju, i rekla: ‘Zovem se Jasmila Žbanić, htjela bih studirati na Akademiji, možete li mi reći koje knjige trebam čitati?’ (smijeh) Imala sam sedamnaest godina kad je počeo rat u Sarajevu, razmišljala sam bih li išla studirati u Prag. Moji su roditelji mislili da bih se tako mogla maknuti iz tog užasa, ali ostali smo ipak skupa. Tada se Haris Pašović vratio u Sarajevo i objavio da pokreće filmski festival pa sam mu se javila da bilo što radim s njim jer nije bilo ni škole ni Akademije ni ičega. Kasnije će Haris ponovno pokrenuti Akademiju pa sam primljena kao prva studentica u novoj konstelaciji!

Sjećaš li se što si pripremila za prijemni?

Svoju priču, adaptaciju za film i teatar, onda je slijedilo pet dana vrlo teškog ispita… Nisu uopće imali milosti što je bio rat! (smijeh) Gledali smo filmove, komentirali, imali usmene ispite, pripremali mini predstave i film koji smo na odmah morali montirati. U ratu nas je sve Akademija spasila jer smo bili zajedno i bavili se nečim što smo voljeli, iako je bilo čudno bez struje, grijanja i kamere, bez ičega učiti o dva medija. Skupili bismo se u učionicama kao sardinice kako bismo se grijali i tako bi tekla predavanja. Stalno mi je u glavi misao kako smo svi vjerovali da bez kulture i umjetnosti ne možemo preživjeti, kako nam je to jednako nedostajalo kao kruh i voda. Moji su se roditelji, naravno, jako bojali svaki dan kad sam išla na Akademiju jer je bilo stvarno opasno, ali znali su da me to održava.

Znači na Akademiji ste paralelno radili kazalište i film, kako to da si se u konačnici odlučila za film?

Pa vidi, kazalište volim jako, ali u trenutku kad sam počela samostalno raditi, film se nametnuo jer smo s malo opreme uspijevali napraviti nešto i onda festivalima slati VHS kasetu. S kazalištem je bilo teže jer je potrebna veća struktura, a oficijelna kazališta nisu nas zvala da radimo. Zvuči možda čudno, ali film je bio praktičniji i jeftiniji i to me na kraju povuklo.

Što ti je bio diplomski rad?

Kratki dokumentarni film Crvene gumene čizme o potrazi za nestalima u BiH.

Kako biraš teme kojima ćeš se baviti u filmu?

Najvažnije je da me tema toliko dirne da postanem opsesivna, no isprva nikada ne razmišljam o tome kao filmu. Bilo mi je sedamnaest kad sam prvi put čula za silovanja u Bosni i živjela sam sto metara zračne linije od Grbavice, okupiranog dijela grada. Svaki dan smo živjeli u strahu da će srpski teritorij obuhvatiti naše zgrade na Marindvoru i kad sam čula što se događa, to mi je ostalo u sjećanju kao jedna od najstrašnijih stvari u ratu. Taj čin koji uništava cijelu ličnost žene, strašna spoznaja da se seks koristi kao oružje. Kako muškarci, i to tako masovno, mogu pristupati ženama iz mržnje? Puno nakon toga, kad sam dobila dijete, shvatila sam koliko kompliciran set emocija dolazi s rođenjem djeteta, a nitko o tome ne govori. Pomislila sam, kad je meni ovako, a rodila sam dijete iz ljubavi, kako je onda nekome tko ima dijete začeto iz mržnje? Tada sam shvatila – to je to, to je film. Isto tako o temi Srebrenice razmišljam od ’95. godine, ali nisam znala što s time, dok se forma za priču nije sama otvorila.

Čini mi se da su ti žene uvijek nositeljice specifične vrste autoriteta koji je usidren u naš kulturni i društveni kontekst, kao svojevrsna protuteža nasilnom maskulinom autoritetu…

To je prirodni tok stvari jer te pozicije najbolje poznajem. Sve nas pritišće patrijarhalni sustav koji je važno rasvijetliti, a u našim prostorima još nema dovoljno ženskih glasova. Tijekom karantene razgovarala sam s kćeri i shvatile smo da ona ne poznaje jugoslavensku kinematografiju pa smo odlučile napraviti mali festival. Nakon nekoliko večeri pitala sam je hoćemo li nastaviti, a ona kaže: ‘Jao, baš se radujem još jednoj večeri filmova u kojima se žene siluje, ubija, maltretira i tuče.’ (smijeh) Drago mi je da je izrasla nova generacija koja to odmah primjećuje jer je mojoj generaciji trebalo više da shvatimo kako artikulirati taj osjećaj da nešto nije u redu. U starijoj jugoslavenskoj kinematografiji zaista gotovo da nema ženskog lika koji je dostojan čovjeka. Nekoliko je izuzetaka, ali ne mogu reći da im se na kraju ipak ne odrube glave.

Kako se pripremaš za film?

Što je bolja priprema, lakše je na snimanju, pogotovo za filmove kao što je Quo vadis, Aida, gdje smo znali da ćemo raditi na visokim temperaturama, u teškim uvjetima, s puno statista, morali smo u svakom smislu biti spremni. Imali smo čitaće probe s najvažnijim akterima filma koje sam snimala pa bih dorađivala scenarij, pa još jednu probu, pa s cijelim ansamblom… Prolazili smo sve da ljudi jedni druge vide i osjete. Radili smo i pretpovijest filma: Aida i njezina obitelj nalazili su se u ‘svom’ stanu i razvijali smo priču od trenutka kad su se Aida i Nihad upoznali kako bi zaista postali obitelj i kako bi tijelo glumca imalo tu vrstu sjećanja, iako toga u filmu nema. Imali smo priliku proći i cijeli film na stvarnim lokacijama, što je bilo važno jer, kako su to redom veliki i zaposleni glumci, uključujući one iz Nizozemske i Belgije, plan snimanja bilo je teško sklopiti i nije pratio kontinuitet priče. Zato je pomoglo što smo sve prošli jednom u cijelosti da svi imamo memoriju energije i emocije kako igrati. Ne košta puno da se to prođe, a puno pomaže.

A kada je riječ o radu na samome scenariju?

U radu na filmovima o stvarnim događajima nastojim razgovarati s ljudima koji su bili sudionici i stručnjacima, pregledati dokumentarne materijale… Razgovarala sam i s Davidom Harlandom, čovjekom koji je radio finalni izvještaj o Srebrenici za UN, koji je komunicirao s Karadžićem, Mladićem i Miloševićem, Karamansom i Frankenom. On mi je bio vrlo važan izvor informacija, kasnije sam njemu i još nekim ljudima dala scenarij na čitanje. Za druge mi filmove nije bio toliki fokus na tretmanu povijesnih činjenica, ali za ovaj mi je bilo iznimno važno da ne pogriješimo. Naravno, najveća mi je inspiracija bila knjiga Hasana Nuhanovića Pod zastavom UN-a

Jesi li isti proces imala i za prijašnje filmove?

Da, recimo za film Na putu razgovarala sam s ljudima koji su vehabije, spojila s njima Leona Lučeva, a Zrinku Cvitešić sa ženama koje su proživjele slična iskustva kao njezin lik. S tim materijalom potom odlučujemo što je važno i o čemu je film zapravo jer on ima vlastitu metafiziku, uvijek govori i o nečemu drugome.

Čini mi se da je tu puno emocionalnog rada, kako to podnosiš i kako se oporavljaš? Kako pomažeš glumcima da prožive taj proces?

U pravu si jer se stvarno jako investiram u svaku priču. Ako dok pišem scenarij ne jecam u trenucima kad moji likovi trebaju jecati, onda nešto nije u redu. Naravno, jedno je proživjeti emocije, a drugo je prenijeti ih publici, ali jedno bez drugoga ne funkcionira. Glumci imaju svoje metode, prođem s njima sve što mislim da treba i uvijek inzistiram na tome da gradimo povjerenje prije snimanja. Svi glumci s kojima sam radila su vrhunski, svi su bili spremni ulaziti u zone rizika i ići do svog maksimuma.

U nekoliko tvojih filmova na zanimljive načine figurira pogled stranaca, kao u filmu For Those Who Can Tell No Tales koji pripovijeda o traumama ovih prostora kroz fokalizatoricu koja je s drugog kraja svijeta…

Pa život koji danas živimo je takav da smo dio globalne zajednice. Kad je moja kći učila koji su konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini, a koje su manjine, u školi je rekla da su manjine Amerikanci, Englezi i Francuzi, misleći na ljude koji žive u Sarajevu i s kojima je odrastala. Odatle i inspiracija za priču u Otoku ljubavi! S druge strane, For Those Who Can Tell No Tales, koji formalno jest igrani film, ali u suštini je dokumentaristički, film je o ženi koja je zaista došla u Vilinu Vlas, proživjela sve što smo u filmu prikazali i po tome je napravila predstavu pa mi se činilo autentično da i igra sebe u filmu.

Otok ljubavi potpuno odskače od drugih filmova, kako je taj film nastao?

Da, to je drugi dio moje ličnosti. (smijeh) Tijekom školovanja na Akademiji, sasvim sam slučajno upala na radionicu klaunerije koju je vodila Lee Delong, što je tradicija vezana za Jacquesa Lecoqa i komediju dell’arte. Meni je to bilo genijalno jer je suština klauna da sve ono što inače u životu kriješ ne samo pokažeš, nego dopustiš ljudima da ti se smiju! Kako sam došla kao studentica režije, sjela sam sa strane te mislila kako ću samo promatrati i bilježiti metode. Ali Lee mi je rekla: ‘O klaunovima se ne uči s papirom i olovkom, presvuci se i izlazi na scenu.’ To mi je već bio šok, a onda je prvi zadatak bio – budi smiješan. Nema ništa gore od toga! Nekako sam to preživjela, uspjela uživati i otad sam silno željela ponovno raditi tako nešto. Otok ljubavi je bio najbliže što sam tome došla na filmu.

Možemo li očekivati da ćeš u budućnosti ponovno raditi tako nešto?

Jako bih to voljela! Trenutačno sam u fazi u kojoj bih voljela da mi netko da scenarij i da to samo režiram. Volim pisati scenarije, ali to tako dugo traje – od istraživanja do dozrijevanja, ne može bez neke tri godine pa, eto, ako netko ima scenarij za dobru komediju, baš mi sad to treba! (smijeh)

A reci, kako je ovo pandemijsko razdoblje utjecalo na tebe i tvoj rad?

Pa mi smo zadnji dan snimanja imali krajem prošle godine, onda smo radili montažu i poslali film u Nizozemsku, gdje se radio VFX. Nedostajao nam je doslovno tjedan montaže da još to dovršimo kad je počela karantena i svi smo mislili da će brzo proći… ali nije prolazilo. Cijelu smo postprodukciju radili na daljinu: mi smo bili u Berlinu, materijal kod koproducenta u Rumunjskoj, VFX u Amsterdamu, montaža u Poljskoj, a kako nismo mogli ulaziti u te zemlje, uz neke smo računalne programe uspjeli postići da svi istodobno gledamo što radimo. To je bio potpuni pakao jer je sve dvostruko dulje, mnogo skuplje i svaki detalj oduzima puno energije. Sama izolacija je dobro prošla: imamo kuću dva sata južno od Sarajeva, nismo se prepuštali letargiji nego smo imali striktan dnevni raspored pa nam je ta struktura pomogla da sve prođe konstruktivno. Čak smo počeli pisati kako smo radili Quo vadis, Aida, od prvih ideja i sastanaka s producentima do svega što se poslije događalo i sjetili smo nekih ludih trenutaka. Primjerice, došli smo u Cannes predstaviti film jednoj francuskoj producentici i dok smo pričali – žena je zaspala! Mi smo samo ostali stajati i pitali se: ‘Ajme, zar je film toliko dosadan da je žena zaspala, majko moja?’ (smijeh)

Ali uspjeli ste složiti ozbiljnu koprodukciju, kako je došlo do tih suradnji?

U Bosni ne postoji infrastruktura kao recimo u Hrvatskoj ili Srbiji pa smo od rata bili primorani ići u koprodukcije. Međutim, sada smo imali devet zemalja, što je bilo suludo jer bez obzira na to što smo uspjeli skupiti harmoničnu grupu, samo kad pošalješ mail pa čekaš da ga devetero ljudi pročita, to traje. Ali drukčije ne bismo mogli snimiti film. U Bosni smo dobili 5% sredstava, tražili smo izvore jedan po jedan i u veljači prošle godine još nam je nedostajao velik iznos, ali odlučili smo prihvatiti rizik, početi sa snimanjem i u međuvremenu pokušati naći dodatne izvore. Damir Ibrahimović je imao najbolji instinkt jer da je film odgođen za ovu godinu, sve bi se raspalo. Imali smo glumce, lokacije, osjećali smo da je trenutak. No zapadnim producentima, koji žive u normalnim zemljama, bilo je čudno što stavljamo glavu na giljotinu jer da je nešto malo krenulo po zlu, propali bismo.

Što je najzahvalniji aspekt koprodukcije, osim samih financija?

Na neki način već interes stranih producenata govori o kvaliteti scenarija jer ako nekoga zanima lokalna priča, iz zemalja koje nemaju iste probleme kao i mi, to znači da scenarij ima univerzalnu dimenziju i može funkcionirati za širu publiku. Istodobno, kako se bavim temama koje su mi bliske, ponekad je potreban netko iz drugih narativa i perspektiva da ti odmakne objekt promatranja kako bi ga sagledao u širem kontekstu. Ove sam godine imala poljskog montažera Jarosława Kamińskog pa mi je bilo zanimljivo koliko zajednička srž vibrira i cirkulira unatoč razlikama.

A koliko je zapravo slučaj u Srebrenici poznat u međunarodnom kontekstu?

Obrazovani su ljudi čuli za Srebrenicu, ali nitko nije znao reći o njoj više od dvije rečenice. Srebrenica se spomene 11. srpnja, ali da ju je netko doživio kao europsku priču – nije. Testirali smo film na mlađoj generaciji sa studentima kojima Jarosław predaje u Łódźu. Od njih šesnaestero deset ih uopće nije čulo za Srebrenicu, a ostali su čuli, ali nisu znali ništa osim da je tamo bila neka tragedija. Nije to toliko poznata tema, s izuzetkom Nizozemske jer je njima to velika trauma, tamo svi znaju za Srebrenicu, od glumaca do taksista. Ljudi su dolazili i ispričavali nam se, nisam ni znala koliko je to tamo važno dok nisam otišla na audiciju. Jer iz perspektive bosanskih medija, uvijek govorimo o Nizozemcima kao ljudima koji nisu suosjećali sa stanovništvom i napravili su katastrofu koju su mogli spriječiti.

Jesu li ti susreti utjecali na to kako si osmislila likove Nizozemaca u filmu? Jer mi se čini da su i oni rađeni s empatijom, vidljivo rastrgani pred užasom koji se sprema.

Dok sam istraživala, najprije sam razgovarala s ljudima koji su to proživjeli s naše strane i njihov je doživljaj Nizozemaca bio kao ljudi koji im nisu pomogli. U glavi sam stvorila sliku vojnika, muškarčina s oružjem i bez emocija, ali htjela sam ih upoznati. Neki od njih dolaze na godišnjicu u Srebrenicu pa sam ih ondje upoznala, a neke u Amsterdamu i shvatila sam da su mnogi od njih tada imali samo osamnaest godina! Jedna je djevojka bila šampionka u karateu i kako nije imala novca nastaviti karijeru, rekli su joj da ode u vojsku pa tako zaradi. Pristupila je vojsci, dobila prve dvije plaće i – poslali su je u Srebrenicu. Bili su djeca, vojska ih uopće nije pripremila, a iz izvještaja je jasno da uopće nisu znali što se događa i kakav je to rat, samo su ih ondje bacili. I tu mi se perspektiva promijenila. Ne mogu jednako tretirati zapovjednike koji su bili odgovorni i ljude koji su doslovno plakali jer su vidjeli da se sprema katastrofa, ali nisu baš ništa mogli napraviti.

Kakva je recepcija filma zasad?

Na Veneciji smo imali jako lijepu reakciju kakvu uopće nismo očekivali: desetominutne ovacije i publiku koja je plakala. Slično je bilo u Beču i Hamburgu, u Bosni je film ušao u distribuciju prije mjesec dana i ljudi su zahvalni što postoji takav film, a početkom prosinca krećemo u online distribuciju i u Srbiji te zemljama bivše Jugoslavije. Mislim da je film rađen za kina i kad ljudi zajedno sjede u dvorani, ta emocija dobije potrebnu dimenziju, ali zbog ove situacije koja stvarno može potrajati, pristala sam teška srca na online. U dijelu BiH i u Republici Srpskoj film se ne prikazuje pa igramo na 50% teritorija, ali kako će film biti na online platformi, svi će ga moći pogledati. Još od mog diplomskog filma do Grbavice koja nikada nije prikazana u Republici Srpskoj, te stvari ne prolaze. Nikad nije to službena zabrana nego se prikazivači boje da će im netko razbiti kino ili da će im slati inspekcije, a taj strah je realan. Ali najgora je autocenzura, da već sam pristaneš bez naredbe raditi ono što se očekuje. Pritom, mislim da bi ljudima u Republici Srpskoj komunikacija o događajima u Srebrenici mogla samo pomoći da prebolimo što se dogodilo, a uskraćivanje te mogućnosti uzrokuje samo još gore začepljenje. Ali eto, internet onda ispada kao politička avangarda koja nadilazi cenzuru! (smijeh) Pa hajdemo vidjeti što će to biti…

Razgovarala: Ana Fazekaš

Foto: Imrana Kapetanović

Intervju objavljen u Elle siječanj 2021.

Pročitajte i...

Stiže film o Marilyn Monroe, a odabir glavne glumice će vas iznenaditi

Glumica koja tumači slavnu ikonu izjavila da su pripreme bile mukotrpne

Cardi B u pohodu na velike ekrane

Nakon pojavljivanja u manjoj ulozi uz JLo i Constance Wu u filmu "Hustlers", Cardi je spremna zasjati u glavnoj ulozi

▲ Povratak na vrh