(Meta)fizika nježnosti Monike Herceg: ‘Riješiti kompleksan problem iz fizike na isti je način kreativno kao napisati pjesmu’

monika herceg
17.03.2021.

U povodu najnovijeg literarnog pohoda Monike Herceg, ovaj put na daske zagrebačkog HNK, otvaramo teme stvaranja i postajanja, buđenja i utjehe, praznine svemira i bezgraničnih prostranstava ljudske mašte s jednom od najzanimljivijih (i hiperaktivnih) spisateljica suvremene književne scene. Donosimo vam isječak intervjua iz aktualnog izdanja Ellea kojeg možete potražiti u prodaji na svim kioscima!

Bio je savršeni sunčani zimski dan kada smo sjele na mali plato na glavnom zagrebačkom trgu s kartonskim šalicama kave koja nam se okrutnom brzinom hladila u rukama. Ljudi su se u malim grupama pomicali na sivoj plohi bježeći od sjena, dvojica su neumornih glazbenika ispunjavala zrak zvukom violine i gitare, dok su u torbi pored mene ležale dvije od ukupno tri objavljene zbirke poezije kojima je tutnjao prepoznatljivi glas Monike Herceg. Spisateljica koja je pomela književnu scenu pjesništvom koje je ponekad duboko intimno, ponekad cerebralno i angažirano, uvijek istodobno meko i oštro, nedavno je nagrađena za svoj prvi dramski tekst ‘Gdje se kupuju nježnosti’ na natječaju zagrebačkog HNK i svjetlo-mračni glasovi njezinih protagonista zaigrali su pod kazališnim reflektorima. Između književne karijere koja buja, rada na romanu i zbirci kratke proze, posvećenog majčinstva i studija fizike, Monika Herceg kao da živi barem nekoliko života, od kojih danju vrijedno plete, a noću para gusto literarno tkanje.

Kako ti započinje dan?

Klince odvedemo u vrtić, pregledavam mail da vidim s čime kasnim pa malo uređujem, malo pišem… Ovih ću se dana opet primiti i faksa, ali kako mi je sada primarni rad pisanje, moram se barem sat ili dva na dan tome posvetiti. Klinci su jesenas krenuli u vrtić pa sam dobila veći komad vremena i pokušavam raditi konkretno na tekstovima svaki dan. Jer pisanje je proces i važno je ući u tekst, a što si dulje unutra, kreativni potencijal ima više prostora da se razbukta. Uređivanje me spašava kad osjećam da pisanje ne dolazi, a i pomaže mi s onime na čemu sama radim. Lijepa mi je sloboda koju trenutačno imam da si sama organiziram dan – prošećem, čitam knjigu, da ničega nema ni previše ni premalo.

Zvuči kao idila! Razlikuje li se proces rada na poeziji i proznim formama?

Čini mi se da je u suštini isto u smislu rada na tekstu, s time da su meni i zbirke poezije uvijek konceptualne. Za prozu treba više discipline i sada učim kako njome ovladati, zadati si određeni broj stranica da bih onda dio teksta odvojila, presložila, izbacila jer, da si ne lažemo, nije sve što napišemo dobro. Važno mi je i da stalno čitam jer onda crpim ideje iz različitih izvora. Pisanje poezije možda ide malo brže u odnosu na prozu, kao uostalom i čitanje, jer poeziju uzimaš komad po komad, a kada je riječ o romanu, kad jednom iziđeš, teško je vratiti se. Sve snažnije osvješćujem da je za roman ipak važno da postoji narativ, neka promjena između točke u kojoj započinješ i kraja prema kojem se krećeš. Zabavljam se i dramskim tekstovima, ali najvažnije mi je da učim pa onda da stvaram koliko mogu, da jedno drugo nadograđuje.

Ali kad si propisala, prvo si pisala poeziju? 

Zapravo sam cijelu osnovnu i srednju školu mahnito pisala, ali je to jedno vrijeme bilo potisnuto dok sam studirala fiziku jer nije bilo praznog hoda koji je potreban za pisanje. Povratak poeziji dogodio se kad mi se to vrijeme ponovno otvorilo, a bio je prirodniji od povratka prozi jer sam mogla lakše ovladati formom i nadoknaditi nepročitano. Ali kao klinka pisala sam i prozu, bilo mi je petnaest kad sam osvojila dvije prve nagrade na natječaju za kratku priču naše petrinjske knjižnice. Čak sam dobila neki novac za to pa sam bila sva ponosna! Otkako sam dobila priliku vratiti se pisanju, držim ga se jer znam koliko mi je važno  i ljekovito. Kroz tekst dublje shvaćamo i neprestano iznova upoznajemo sami sebe.

Znači da je sklonost istraživanju različitih formi zapravo bila tu od samoga početka.

Pa da, čak sam se nekidan sjetila da sam u osnovnoj školi za Uskrs napisala nekakvu dramu o dva jajeta koja završe kao pisanice. Pisala sam i kratku prozu, priče, monološke forme, a profesorice su me podržavale i usmjeravale, čitale sve što sam pisala… Kad imaš tako malo godina, a netko te čita i zalijepi tvoje radove na panoe, to je dragocjeno. I posve je individualna stvar tih profesora što su ulagali taj napor u tako maloj sredini. Puno mi je to značilo.

Jesi li već tada razmišljala da bi se voljela baviti pisanjem u životu?

Kad sam prije srednje škole dobila prvo računalo, počela sam pisati – roman! Dakle, jesam, sanjala sam da postanem spisateljica, a s druge sam strane sanjala da budem fizičarka. I nikad to nisam vidjela kao dva odvojena svijeta. Profesorica fizike donosila mi je popularno-znanstvene knjige, Nancy Hathaway i Stephena Hawkinga, bila sam izvan sebe koliko je sve to predivno. Imala sam izravan upis na Filozofski fakultet jer sam bila prva na državnom iz filozofije, ali kad me na natjecanju žiri pitao što ću upisati, rekla sam – fiziku! Nikome nije bilo jasno, ali shvatila sam da ću se pisanjem moći baviti i ako završim fiziku, ali ću teško poslije ući u fiziku sa studijem komparativne književnosti. Spletom okolnosti pauzirala sam studij kad sam rodila, a onda je došlo i drugo dijete pa se pauza protegnula, i vratila sam se pisanju. Ali i na faksu sam sve to pokušavala spajati, organizirali smo radionice s klincima, napisala sam mali dramski tekst koji se zvao ‘Analiziraj me, ioniziraj me’ za Noć istraživača o masovnom spektrometru. Raspisali smo i natječaj ‘Kvant književnosti’ kako bismo motivirali ljude da pišu pa je i tu bilo zanimljivih radova, a tako sam došla i do drugih svjetova, primjerice Tomice Bajsića i Dorte Jagić, koje sam zamolila da budu u žiriju.

Kad si zamišljala da želiš biti spisateljica i fizičarka, kako je to u tvojoj glavi izgledalo?

Bila sam zaluđena knjigom Carla Sagana ‘Kontakt’ i izgledalo je tako nekako: Sagan je bio pisac i fizičar koji je radio na popularizaciji znanosti, što me oduvijek zanimalo. Čak mislim da sam u Zvjezdarnici zadnji put trudna držala predavanje o tamnoj materiji i tome se želim posvetiti čim se život vrati u normalu. Uvijek sam zamišljala da je moguće baviti se popularizacijom znanosti, i znanošću i pisanjem, i da to bude kompaktna cjelina. Dok sada razgovaramo, osjećam koliko mi nedostaje fizika, svijet u kojem su stvari konkretne i racionalne, ali i lijepe… jer fizika je prekrasna. Organizirali smo na faksu radionice koje se zovu ‘Ljetna tvornica znanosti’ i u sklopu njih bismo osmislili modul u trajanju od tjedan dana. To je nevjerojatno kreativno jer pokušavaš djeci približiti nešto iz znanosti na potpuno novi način: oslikavali smo plahte, pisali pjesme, stvarali glazbu… Upravo je tu golemi  potencijal znanosti i umjetnosti, isti kreativni potencijal o kojem nas pogrešno nauče da je različit. Riješiti kompleksan problem iz fizike na isti je način kreativno kao napisati pjesmu. Da nas od početka uče koliko su te stvari srodne, da nam ih prikažu na kreativnije načine, svi bismo odrastali uvjereni da je sasvim normalno i dobro za nas pisati poeziju, a istodobno  bismo vidjeli koliko je svemir fascinantan pa bismo vjerojatno imali manji problem s prazninom života.

Je li ti ikada došlo da pišeš SF?

Daaa, kad sam kao mala počinjala pisati, sve je bilo SF-asto i nadrealno jer sam oduvijek zaljubljena u fantasy i SF. Baš u posljednje vrijeme razmišljam o tome da se možda samo trebam slušati dok pišem pa ako krenem u nekom potpuno suludom smjeru, neka tako bude! Uostalom, kad već imam fiziku kao komponentnu, treba i to iskoristiti. Tolkien mi je fenomenalan, ali oduvijek sam veliki fan ‘Star Trek’, a i fascinira me koliko je ta serija sociološki razrađena, koliko su tabua porušili: imali su prvu crnkinju na brodu, prvi lezbijski poljubac na televiziji… Žao mi je što u nas nema više znanstvenofantastične literature koja bi istražila beskrajne mogućnosti naše mašte.

Kakvo je bilo iskustvo vidjeti ‘Nježnosti’ na sceni? Jesi li dolazila na probe?

Nisam ništa vidjela do premijere! I bilo mi je super: neke su me interpretacije iznenadile, neke nasmijale i ganule, proplakala sam barem pola predstave. Samo mi je bilo stalo da oni koji rade s tekstom osjete da su iza njega stvarne emocije, a Rene Medvešek i Jelena Kovačić postavili su tekst s jako puno poštovanja i obavili krasan posao, to više što je taj tekst teško postaviti. Kad sam pisala, nisam mogla zamisliti kako bi to moglo izgledati, nisam čak ni bila sigurna da bi se trebalo postavljati na pozornicu. Kako sam se dosta pomicala kroz naše drame, bila sam svjesna da je tekst dobar. U jednom trenutku dovoljno toga pročitaš da znaš procijeniti što si napisao, ali nisam bila sigurna da će ga se netko prihvatiti i postaviti na scenu.

A sad radiš na romanu i zbirci kratkih priča?

Da, mada mislim da će to zapravo biti zbirka nečega: priča, fragmenata, poema… Bavim se temom granica i izbjeglica, a pokušala bih je graditi iz medijskih članaka: od priče kako su ženu u šumi pokraj Gline porodili policajci, kako su na planini zimus pronašli smrznutu trudnicu i majku s djecom, do grozne priče o pronađenom tijelu dvogodišnjaka koji se utopio. Pokušavamo zaboraviti koliki je to užas, ali politika EU ovisi o ljudima koji u njoj žive i ako ne razvijemo više empatije, ništa se neće promijeniti. Ne možemo zatvarati oči pred nečime što će se za stotinjak godina, ako svijet ode u dobrom smjeru, smatrati genocidom. Roman sam sada malo pustila i mislim da ću ga pokušati odvesti u nekom konkretnijem smjeru, istraživati i igrati se strukturom, ali moram vidjeti što mi se sviđa čitati da vidim što želim pisati. To je uvijek dobar recept!

Što će ti preostati kad odradiš sve književne vrste i rodove?

Onda ću ići u krug! Samo će se preokupacije mijenjati. Neke su mi teme uvijek važne, poput podrijetla i načina na koje smo vezani uz to što jesmo i kako smo napravljeni ili teme žena. I to će samo dobivati daljnja višeglasja tijekom vremena. Ako me jednom prestane držati to da moram nešto pisati, onda ću vjerojatno prestati, ali sve dok imam priča koju želim ispričati, pišem.

Ostatak intervjua s Monikom Herceg potražite u aktualnom izdanju magazina Elle koji, između ostalog donosi pregršt proljetnih poslastica: veliki trend report za predstojeću sezonu, ekskluzivni cover editorijal sa zvijezdom hrvatskog modelinga Daisy, te uzbudljivu novu inicijativu Elle Active posvećenu – ženskoj snazi!

Elle – ljepota je unutra!

Piše: Ana Fazekaš

Foto: Mare Milin

Pročitajte i...

sara renar

Sara Renar: 'Živimo krizna vremena i dužnost mi je progovoriti o tome kroz svoj rad'

Ekskluzivno za elle.hr, poznata kantautorica otkriva kako žive slobodni umjetnici, zašto želi isključiti komentare na internetu te kako koristi poziciju da je se vidi i čuje kako bi progovorila o problemima današnjice

elle svibanj

Novi Elle je na kioscima i daruje čitateljima - Foreo maske za lice!

U novom broju čavrljamo s glumicom Csillom Barath Bastaić o 'Dnevniku velikog Perice', retro seriji u koju se zaljubila cijela zemlja, jedemo kolače slastičarske zvijezde Ivane Čuljak Lošić, otkrivamo najpopularnije modne i beauty trendove sezone, a jedan vam i poklanjamo: Foreo maske za lice - njih čak 7! Odaberite između dnevnih - Make My Day - ili noćnih maski za lice - Call It a Night! Elle i dar potražite na kioscima od 20. travnja

Tko su modne žrtve? I što to žrtvuju?

Mala povijest modnih žrtava

peitho

Poklanjamo vam dizajnerski nakit Peitho uz godišnju pretplatu na Elle!

Pretplatite se na Elle i poklanjamo vam dizajnerski nakit Peitho – srebrnu ogrlicu ili naušnice. Zablistajte uz ovaj modni detalj koji će svakoj ženi pružiti dozu elegancije i profinjenosti. Odaberite između ogrlice ili naušnica. Uz to, darujemo vam i prva 4 broja Ellea i šaljemo na kućnu adresu. Požurite jer prvih 10 pretplatnika osvaja ovaj VIP tretman by Elle

Single & fabulous: Zašto su single žene najsretnija skupina na svijetu

Od bijesne usidjelice do crazy cat lady - solerice tradicionalno nemaju atraktivnu reputaciju, no suvremene studije pokazuju da su najsretnija skupina na svijetu upravo - single žene. U društvu u kojem se čini da je osnovna mjerna jedinica par, ostati slobodan na duge staze još je tabu i dok sve više mladih ljudi napušta uvriježene ljubavne obrasce, a mnogi istražuju aromantični spektar, je li vrijeme da redefiniramo odnos prema sretnom soliranju?

Urša Raukar: 'Ne treba gubiti ideale, bez ideala život nema smisla'

Jedna od najmarkantnijih glumica na kazališnoj sceni, ali i strastvena aktivistkinja srasla sa zagrebačkim ulicama, Urša Raukar beskrajno je inspirativna i topla osoba koja isijava nesalomljivu snagu premreženu iskrenom nježnošću. U intervju za aktualno izdanje magazina Elle progovorila je o dubokoj ljubavi prema kazalištu, gradu i neumornoj vjeri u borbi za svjetliju budućnost…

▲ Povratak na vrh