Ana Pecotić, #SPASIME: ‘Naša je misija da žrtve u Hrvatskoj ne moraju prolaziti kroz užas institucionalnog nasilja’

30.03.2021.

S Anom Pecotić, članicom inicijative #SPASIME porazgovarali smo o teškim, ali važnim temama obiteljskog nasilja i seksualnog zlostavljanja

Obiteljsko nasilje i zlostavljanje godinama se tretiralo kao ‘osobna i obiteljska stvar’ i skrivalo ‘pod tepih’. No članice inicijative #SPASIME izazvale su pravu lavinu, dovele te bolne teme u fokus šire javnosti i pokrenule konkretne promjene poput zakonskih izmjena kojima je fizičko nasilje postalo kazneno djelo zbog čega je inicijativa #SPASIME nagrađena za aktivistički projekt godine 2020. na Elle Style Awards.

No usprkos javnom diskursu, promjene su često izuzetno spore i ukazuju na brojne manjkavosti sustava koji bi trebao štititi žrtve. Zašto nasilje ostaje neprijavljeno i zašto žrtve ostaju u nasilničkim odnosima, što je institucionalno nasilje i kako se protiv njega boriti, te što možemo napraviti danas kako bi jednog dana živjeli u boljem i pravednijem društvu, razgovarali smo s marketinškom stručnjakinjom i aktivisticom, članicom inicijative #SPASIME Anom Pecotić koja svakodnevno komunicira sa žrtvama obiteljskog nasilja te se neumorno bori za njihova prava.

Što vam je bio glavni motivator da se uključite u inicijativu #SPASIME?

Kada je onaj ‘otac’ bacio svoje četvero djece preko balkona, a što je bio neposredni povod organizaciji prosvjeda #SPASIME, ja sam znala da se ne radi o anomaliji, nego o sistemskom problemu.

U svom bliskom okruženju imam naime žene koje su nakon višegodišnjeg obiteljskog nasilja – psihičkog, emocionalnog, verbalnog i fizičkog – skupile snagu i napustile zlostavljače da zaštite sebe i djecu, obrativši se za pomoć nadležnim institucijama. Ono što ih je dočekalo je proces u kojem su u najgoroj kafkijanskoj maniri i dalje godinama bile zlostavljane, ovaj put zahvaljujući tim istim institucijama za koje su naivno mislile da će štititi njih i njihovu djecu.

Mogu vam samo reći da je obiteljsko nasilje šetnja u parku u usporedbi s institucionalnim nasiljem koje te žene proživljavaju i moja je osobna misija da ni jedna žena ni dijete u Hrvatskoj takav užas više nikada ne moraju proći.

Od početnog prosvjeda na Tomislavcu do danas, inicijativa #SPASIME zaslužna je za neke konkretne promjene u načinu na koji se pravno tretira nasilje u obitelji, ali i za osnivanje nacionalne linije za prijavu nasilja. Na što ste od postignutog najponosniji?

Na simboličkoj razini to su zakonske izmjene s kojima je fizičko nasilje kod kojeg je nastupila ozljeda postalo kazneno djelo jer je to bio prvi od zahtjeva koji smo uputili Vladi RH.

No ipak sam najponosnija na to što smo temu obiteljskog nasilja dovele u javni prostor, osvijestile razmjere tog problema, kao i na našu Facebook grupu #SPASIME u kojoj smo osigurale siguran prostor razumijevanja, podrške i konkretne pomoći žrtvama obiteljskog nasilja.

Kao glavni administrator naše grupe svjedočim tome svaki dan i često dobivam poruke zahvalnosti koje me dirnu do suza. Danas žene žrtve nasilja znaju da nisu same, da nisu krive, te da nisu iznimka, nego pravilo. Vrijednost toga je nemjerljiva.

No ipak, daleki je put pred nama kao društvom. Koji su ključni problemi zbog kojih žrtve još uvijek oklijevaju prijaviti nasilje?

Nasilnički odnosi su iznimno kompleksni i faktora koji utječu na prijavu je iznimno puno. Morate razumjeti da kod psihičkog nasilja – a ono je uvijek prisutno i tek s vremenom eskalira u fizičko – žrtvi treba vrijeme da uopće shvati da je ono što proživljava nasilje. Fizičko nasilje svatko zna prepoznati, ali psihičko je vrlo perfidno.

Osim toga, nasilje se postupno pojačava pa se žrtva po sistemu kuhane žabe navikava na sve gori život s nasilnikom, a njezino samopouzdanje i duh bivaju sve više slomljeni višegodišnjim psihičkim zlostavljanjem. Tu je zatim financijska ovisnost o nasilniku – koliko poznajete žena u Hrvatskoj koje mogu samo od svoje plaće uzdržavati djecu i sebe? Nedostatak potpore obitelji i okoline je također važan faktor. Ima i nekih vrlo praktičnih momenata.

Naime, svi nasilnici izrazito kontroliraju svoje žrtve i one doslovno ne mogu uzeti mobitel da bi nazvale policiju kad se nasilje događa. Na koncu, tu je i spoznaja da ako prijave nasilnika, on će najvjerojatnije dobiti samo uvjetnu kaznu i vratit će se njoj kući, nasilniji nego ikad. Dok god žrtve nasilja ne budu sigurne da će ih sustav zaštititi, ne možemo očekivati porast prijava.

Sa zakladom Solidarna pokrenuli ste fond #SPASIME s ciljem pružanja pravne, financijske i psihološke pomoći žrtvama obiteljskog. S obzirom da je financijska ovisnost o zlostavljaču često razlog zbog kojeg žrtve ostanu u nasilničkom odnosu, financijska pomoć je nužna. Koliko ste žrtava pomogli od osnutka fonda?

Od osnutka do kraja 2020. Fond #SPASIME je pomogao 73 žene i 146 djece, prosječno jednoj obitelji tjedno. Do danas je taj broj porastao na 92 žene žrtve obiteljskog nasilja.

Kakvu konkretno financijsku pomoć žrtve mogu primiti?

Većinom su financirani odvjetnički troškovi, zatim troškovi stanarine, slijedi hrana, odjeća, školski pribor i ostali troškovi. Fond pokriva troškove nastale izlaskom iz nasilne zajednice, a preduvjet je da je nasilje prijavljeno institucijama.

Kako se mogu prijaviti za tu pomoć?

Žrtve se mogu javiti na telefon 095/1683-437, kao i na mail fond.spasime@solidarna.hr. Sve informacije nalaze se na web stranici www.solidarna.hr, kao i mogućnost doniranja. Fond naime nema kontinuiran priljev donacija, stoga svaka uplata puno znači, a nekome doslovno može spasiti život.

 U vrijeme pandemije obiteljsko nasilje je u porastu, no zbog karantene žrtve imaju manje prilika prijaviti nasilje. U Francuskoj su žrtve nasilje mogle prijaviti u ljekarni tražeći određeni tip maske za lice, u Poljskoj je učenica pokrenula lažni webshop na kojem bi naizgled kupujući, žrtve mogle komunicirati s pravnicima, psiholozima ili pozvati policiju u pomoć. Hoće li neke slične inicijative možda biti pokrenute i u Hrvatskoj?

To su izvrsne inicijative koje imaju smisla u zemljama u kojima sustav zaštite žrtava funkcionira. Hrvatska nije takva zemlja. Nama ne trebaju inventivne inicijative, nego vrlo bazične promjene, na primjer ukidanje dvostrukog uhićenja – to je istodobno uhićenje i nasilnika i žrtve jer je žrtva recimo u trenutku kad je on mlati vikala ili psovala pa se i ona privede zbog ‘verbalnog nasilja’. Tek kad se to promijeni možemo razmišljati kako žrtvama dati priliku da prijave nasilje kad to nisu u mogućnosti. Ne vidim smisao u poticanju žrtve na prijavu ako joj nakon prijave ne znamo pružiti adekvatnu zaštitu.

Nakon pojave #metoo pokreta, nakon kojeg još uvijek brojne mučne ispovijesti izlaze na vidjelo, beogradska glumica Milena Radulović na Facebooku je pokrenula stranicu Nisam tražila kojom je pokrenula pravu lavinu u regiji. Što je nužno poduzeti sada kako se takve priče ne bi ponavljale u budućnosti?

Seksualno zlostavljanje i spolno uznemiravanje je užasna manifestacija izuzetno kompleksnih društvenih odnosa koji su nastajali stoljećima, stoga ih nećemo preko noći riješiti. Uvođenje seksualnog obrazovanja u škole je svakako nužan korak u educiranju djece i mladih što jest, a što nije prihvatljivo ponašanje.

Nažalost, svjedočimo zabrinjavajućim istupima javnih osoba koje promoviraju svoje nerazumijevanje problematike i potpiruju okruženje u kojem se žrtvi ne vjeruje. Kad čujem ‘čekaj da vidimo što kaže druga strana’, poludim. Znamo što kaže – reći će da nije kriv. I mnogi će mu povjerovati jer lakše je vjerovati da žena izmišlja (iako nema zašto), nego da je ugledni muškarac seksualni nasilnik.

Lažne prijave za nasilje se kreću na razini 2%, ali društvo se ponaša kao da je to 50%. Za početak moramo vjerovati žrtvama i preuzeti odgovornost koju svi imamo da ne perpetuiramo naučene pogrešne obrasce.  

Za nasilje su krivi nasilnici. No postoji li nešto što bi, po vašem mišljenju, bilo ključno poduzeti (u obrazovanju, pravosuđu, medijima) kako bi se, dugoročno gledano, smanjila stopa nasilja u obitelji?

Naravno da postoji i vrlo je jednostavno. Prvo, obiteljske nasilnike treba slati u zatvor. Manje od 10% obiteljskih nasilnika biva osuđeno na bezuvjetnu kaznu zatvora, većina dobije uvjetne kazne nakon čega žrtve odustanu od ponovne prijave jer vide da od toga nema koristi.

Pravosuđe odbija prihvatiti ono što struka zna, a to je da je obiteljsko nasilje nije situacijsko, nego se radi o kontinuiranom ponašanju, a kad žena prijavi nasilje ona ga je u prosjeku do tada sedam godina trpjela. Nasilje nije jednokratan i izoliran incident koji se svakome može desiti pa ‘dajmo mu priliku da se popravi s uvjetnom kaznom’. Nasilnici su nasilni trajno i neće to prestati biti ako ih adekvatno ne penaliziramo i ako ne dobiju odgovarajući psihosocijalni tretman.

Mediji se pak u svom izvještavanju o obiteljskom nasilju i femicidu mogu prestati pitati ‘koji je bio povod nasilju’, sugerirajući tako da postoji nešto što je žrtva mogla učiniti da do nasilja ne dođe. Ne postoji, odgovornost je uvijek i isključivo na nasilniku.

A sustav obrazovanja može jako pomoći djeci da prepoznaju nasilje jer djeca poznaju samo ono što vide u obitelji i ako im netko drugi ne objasni da to nije u redu, mislit će da to tako treba biti. Ali nemojmo očekivati da jedan profesor može prepoznati ono što ljudi puno bliskiji djetetu ne prepoznaju. Najveća je odgovornost u tom smislu na široj obitelji i bliskoj okolini, no kod nas i dalje vrijedi percepcija da je nasilje ‘obiteljska stvar’ i da se u to ne treba petljati.   

U sklopu ’16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama’ održan je online otvoreni razgovor ‘Solidarna radna okolina sa ženama žrtvama partnerskog i obiteljskog nasilja’. Koji su glavni problemi s kojima se žene žrtve nasilja u obitelji susreću u radnoj okolini i kako im se može pomoći u tom okruženju?  Postoje li neke inicijative od strane poslodavaca i države za pomaganje žrtvama pri financijskom osamostaljenju?

Poslodavce koji bi bili na tom stupnju razvoja da razmišljaju o pomoći žrtvama obiteljskog nasilja možemo nabrojati na prste jedne ruke. Radna okolina je prilično nemilosrdna i nema previše razumijevanja za osobe koje imaju dodatne potrebe, a žrtve nasilja to svakako jesu.

U procesu razvoda braka žena mora često izbivati s radnog mjesta jer je obavezna obilaziti različite institucije. Nitko je ne pita može li ona to. Znam žene koje su izgubile posao jer su morale neprestano hodati po institucijama i jer su psihički bile toliko slomljene da više nisu mogle davati 100% sebe na poslu.

Ono što je žrtvama nasilja potrebno od poslodavca je da dobiju financijsku pomoć, psihološku pomoć, kao i vrijeme za izbivanje s radnog mjesta. Nije mi poznato da u Hrvatskoj postoji poduzeće koje bi to omogućilo. Neravnoteža na tržištu rada ne koristi ni jednom posloprimcu, ponajmanje žrtvama obiteljskog nasilja, a da država ne pomaže to znamo. Zato smo uostalom i osnovale Fond #SPASIME.  

U vrlo kratkom vremenu inicijativa #spasime postigla je mnogo i premda se ponekad doima kao borba s vjetrenjačama, i mali pomaci su ohrabrujući. Usudimo li se pitati – što vam je sljedeći cilj?

Već radimo na njemu. Osim pravosuđa koje je bolna točka našeg društva generalno, resor socijalne skrbi se pokazao izuzetno problematičnim po pitanju zaštite žrtava nasilja. Dvije prethodne resorne ministrice s kojima smo pokušale razgovarati nisu to nažalost prihvaćale, stoga su nam ruke bile prilično svezane i nikakvi pomaci u tom sektoru se nisu događali. Zato smo izuzetno zadovoljne što je aktualni ministar Aladrović otvorio dijalog s nama kako bismo radili na unapređenju zaštite žrtava nasilja od strane djelatnika socijalne skrbi.

U posljednjih 5 mjeseci smo održali jednako toliko sastanaka i čim se sve dogovorene inicijative i izmjene počnu provoditi u praksi, obavijestit ćemo javnost. Radi se o zaista velikim pomacima i jako smo zadovoljne zbog toga, ali tu nije kraj. Naša vizija je da Hrvatska postane društvo u kojem jedan #SPASIME neće biti potreban i nećemo stati dok se to ne ostvari.

Piše: Kristina Stakor

Foto: Elle arhiva

Pročitajte i...

jeans

Zaliječimo kolektivnu frustraciju slikanjem u jeansu: Tko su ONI da nam govore što smijemo nositi?

U ovom modnom editorijalu denim/jeans/traper iz najnovijih kolekcija Arena Centra nije samo stvar mode nego ženskog aktivizma s naglaskom na borbi protiv društva koje osuđuje žrtve seksualnog zlostavljanja

Marinella Matejčić, udruga PaRiter: 'Šalje se poruka da je žena tijelo koje je dozvoljeno dirati jer će to proći nesankcionirano'

S Marinellom Matejčić, voditeljicom programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu u udruzi PaRiter razgovarali smo o problemu seksualnog nasilja nad ženama, ali i patrijarhalnim obrascima, tabuima i ostalim razlozima koji dovode do toga da većina počinitelja ostane nekažnjena

arena centar

#DenimDay obilježen je i u Arena Centru, a brojne javne ličnosti pokazale su solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja

U srijedu, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba, a u kampanju se uključio i Arena Centar koji je pozvao posjetitelje da 29. travnja snime #denimselfie u Arena Centru i iskažu solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja. Pozivu su se odazvale i osobe iz javnog života, među kojima i Tihana Harapin Zalepugin, modni urednik i stilist Saša Joka, Youtuberica Lorin Nukić...

denim day

Glumice, dizajneri i brojni drugi na #DENIMDAY iskazali podršku žrtvama seksualnog nasilja

Jučer, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba. Nošenje trapera zadnje srijede u travnju svake godine međunarodni je simbol prosvjeda protiv okrivljavanja žrtava u slučajevima silovanja ili seksualnog napada. Inicijativu su sudjelovanjem u virtualnoj kampanji podržale i brojne javne ličnosti – Ida Prester, Lana Puljić, Ana Bacinger, Ivana Roščić i mnogi drugi

Snimi #denimselfie u Arena Centru i podrži žrtve seksualnog nasilja!

Jučer, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba. Nošenje trapera zadnje srijede u travnju svake godine međunarodni je simbol prosvjeda protiv okrivljavanja žrtava i destruktivnih mitova o nasilju nad ženama, u obliku silovanja ili seksualnog napada. Inicijativu su sudjelovanjem u virtualnoj kampanji podržale i brojne javne ličnosti – Ida Prester, Lana Puljić, Ana Bacinger, Ivana Roščić i dr., a aktivnosti se nastavljaju i danas jer o ovom problemu treba govoriti svih 365 dana u godini! U kampanju se uključio i Arena Centar u Zagrebu koji poziva posjetitelje da danas, 29. travnja, snime #denimselfie upravo u Arena Centru i iskažu solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja. I danas se traper nosi s višim ciljem!

Denim Day watchlist: Najbolji filmovi o ženskom bijesu

Traperice, kokice i tribute fantastičnim filmskim osvetnicama

▲ Povratak na vrh