Maja Mamula, Ženska soba: ‘Kao društvu, potrebna nam je edukacija o seksualnom nasilju’

25.04.2021.

S kojim se sve problemima susreću žrtve seksualnog nasilja, kako im možemo pomoći te zašto je u prevenciji nužna edukacija o seksualnom nasilju od djetinjstva objasnila je dr.sc. Maja Mamula u ekskluzivnom intervjuu za elle.hr

Društvena osuda žrtava nasilja i sekundarna viktimizacija odgovorne su za poražavajuć podatak da na jedno prijavljeno dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva seksualnog nasilja. Razlozi za neprijavljivanje su različiti: strah od odmazde počinitelja, strah da joj nitko neće vjerovati, strah da je nadležne institucije neće zaštititi, strah da će nju okriviti za preživljeno iskustvo… Koliko razoran stav neposredne okoline, ali i društva u cjelini može imati na žrtve najbolje zna dr. sc. Maja Mamula, osnivačica Ženske sobe, jedine organizacije u Hrvatskoj specijalizirane za problematiku seksualnog nasilja, koja već preko 25 godina radi sa žrtvama.

Koje sve aspekte djelovanja pokriva rad organizacije, zašto nam je, kao društvu, potrebna edukacija o seksualnom nasilju, kako kao pojedinci možemo pomoći žrtvama seksualnog nasilja te kome se žrtve mogu obratiti pročitajte u intervjuu.

Žensku sobu osnovali ste prije gotovo dvadeset godina – što vas je na to potaklo? Je li tada postojala neka udruga ili organizacija kojoj su se mogle obratiti žrtve seksualnog nasilja? Kakva je situacija danas?

Ideja za osnivanja Ženske sobe tinjala je u meni dulje vrijeme, još od završetka studija psihologije. Počela sam raditi sa ženama koje su preživjele nasilje prije više od 25 godina. Svjedočila sam značajnim i važnim promjenama u društvu u području suzbijanja nasilja u obitelji i pružanju direktne pomoći ženama i djeci koja su ga preživjela.

Seksualno nasilje, o kojem se govorilo u vrijeme rata i post-ratnog perioda, iako najčešće ne sa stvarnom brigom za žrtve, krajem 1990-ih bilo je potpuno ispalo iz fokusa. I tako je i ostalo, što je bio glavni razlog da, zajedno s dvije kolegice, odlučim osnovati organizaciju koja će se specijalizirano baviti samo tim područjem.

Situacija danas nije puno bolja. Ženska soba je i dalje jedina organizacija koja je specijalizirana za problematiku seksualnog nasilja: od direktnog rada s osobama koje su preživjele seksualno nasilje, preko edukacija, razvoja programa prevencije, do izmjene zakonodavstva i razvoja javnih politika.

Općenito kad gledamo situaciju i u regiji, ali i u zemljama EU, najmanje je specijaliziranih centara za rad na području seksualnog nasilja. Tema je i dalje tabu, rijetko se o njoj progovara, a uz djecu i odrasle osobe koje prežive nasilje, veže se stigma, okrivljavanje i nevjerovanje.

S obzirom na situaciju, koliko bi specijaliziranih centara za pomoć žrtvama seksualnog nasilja zapravo trebalo biti i koje bi sve druge institucije trebale biti uključene?

U okviru Ženske sobe djeluje jedini specijalizirani Centar za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj za punoljetne osobe koje su preživjele bilo koji oblik seksualnog nasilja u Republici Hrvatskoj, te za mlade od 16 do 18 godina. Od pokretanja Centra do kraja 2020. godine pruženo je više od 9260 usluga za više od 2017 osoba.

Sve osobe se u Centar mogu obratiti telefonskim putem (01/6119-444), elektronskom poštom (savjetovaliste@zenskasoba.hr) ili putem Facebook stranice (https://www.facebook.com/zenska.soba/).

U okviru Centra multidisciplinarni tim stručnjakinja/a pruža besplatnu pomoć i podršku osobama koje su preživjele seksualno nasilje i njima bliskim osobama:

  • podrška u postupku prijave seksualnog nasilja (pratnja na policiju, bolnicu, državno odvjetništvo, sud, centre za socijalnu skrb);
  • savjetovanje i psihoterapija: krizno savjetovanje (pravno i psihološko, informiranje o dostupnim uslugama u sustavu zdravstva), terapijski rad u proradi traumatskog iskustva;
  • priprema za sudski postupak;
  • informiranje i savjetovanje za bliske osobe osobama koje su preživjele seksualno nasilje;
  • razvoj i publikacija različitih materijala namijenjenih osobama koje su preživjele seksualno nasilje.

U timu Centra je i čokoladni labrador Darko, terapijski pas, čija prisutnost i mirna energija umanjuju stres i nelagodu osoba koje se obrate za podršku, kako prilikom prvog susreta, tako i u kasnijem radu.

Tijekom 2020. godine u Centar za osobe koje su preživjele seksualno nasilje obratilo se ukupno 271 osoba, a pruženo je 1990 različitih usluga.

Prema preporukama Vijeća Europe zemljama članicama, kao i prema Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (poznatijoj kao Istanbulska konvencija) koju je Hrvatska ratificirala, na 200 000 stanovnika trebao bi biti jedan Centar za žrtve seksualnog nasilja, koji pruža besplatnu, pravodobnu, na žrtvu orijentiranu pomoć i podršku.

Dio organizacija civilnoga društva koje imaju specijalizirane servise za rad sa žrtvama nasilja u obitelji pruža podršku i žrtvama seksualnog nasilja, pogotovo kada je to sastavni oblik preživljenog nasilja u obitelji, ali i dalje ne na način uske specijalizacije i fokusa.

Kako danas gledate na sve ono što ste postigli? Na što ste najponosniji? A koji su vam neostvareni ciljevi?

S obzirom na uvjete u kojima smo se razvijale, opću klimu i situaciju u društvu, neprepoznavanje seksualnog nasilja kao jednog od ključnih oblika prije svega nasilja nad ženama, smatram da smo napravile iznimno puno, nevjerojatnim trudom i predanošću.

Iza nas je puno postignuća: od otvaranja Centra za žrtve seksualnog nasilja kao sastavnog dijela Ženske sobe, preko razvoja programa prevencije seksualnog nasilja za škole (SNEP program), brojnih izmjena zakonodavstva u području seksualnog nasilja, iniciranja i sudjelovanja u razvoju Protokola o postupanju seksualnog nasilja, utjecaja na razvoj brojnih javnih politika s područja nasilja nad ženama, više od 60 000 sudionica i sudionika naših edukacija…

Ponosna sam na to što smo opstale kroz sve ove godine, usprkos teškim periodima, što se razvijamo i dalje u jaku, stabilnu organizaciju u kojoj je kvaliteta rada i pruženih usluga imperativ.

Što se tiče neostvarenih ciljeva, brojni su. Prvi korak su izmjene Kaznenog zakona koje su u tijeku, kao i razvoj nove javne politike – Nacionalne strategije za suzbijanje svih oblika seksualnog nasilja, koju je inicirala Ženska soba. Trenutno je u postupku osnivanja Radne skupine za razvoj ove strategije pri Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Došlo je do važnih izmjena Kaznenog zakona gdje se spolni odnošaj bez pristanka napokon zove pravim imenom – silovanjem, te podrazumijeva teže kazne. Što to znači u praksi?

Prvenstveno u praksi to znači da se stvari nazivaju pravim imenom. Spolni odnos bez pristanka je silovanje. Ženska soba je na probleme tog kaznenog djela upozoravala još od 2013. godine kada je ono uvedeno. Od siječnja 2020. godine brisano je to kazneno djelo i imamo jedinstveno kazneno djelo silovanja. U slučaju kada nije upotrijebljena sila ili prijetnja, zapriječena je kazna zatvora od 1 do 5 godina. Uz upotrebu sile ili prijetnje, kazna je 3 do 10 godina. Kada je silovanje počinjeno od strane bliske osobe, to je kvalificirani oblik, koji predviđa veće kazne.

Uslijed pandemije brojne su žrtve zatočene kod kuće sa svojim zlostavljačima, pa se očekuje porast nasilja, ali manje mogućnosti za njegovu prijavu. Uspijevaju li vas žrtve kontaktirati?

Teško je reći koliki je stvarni porast svih oblika nasilja u obitelji i seksualnog nasilja. Policija bilježi određeno povećanje u broju prijava, kao i brojni servisi koji rade sa žrtvama. Međutim, bez istraživanja nećemo znati pravi broj.

U Ženskoj sobi je tijekom 2020. godine došlo do značajnog povećanja u odnosu na 2019. godinu i u broju osoba koje su nam se obratile za pomoć i podršku (15,9 %) i u broju pruženih usluga (52,4 %).

Ne znamo uspijevaju li nas sve žrtve kontaktirati, ali se trudimo prilagoditi i na nove načine komunikacije, korištenjem suvremenih tehnologija, kao i novim i suvremenijim načinima oglašavanja naših usluga.

2005. Ženska soba je provela istraživanje koje je pokazalo da samo 5% žena prijavi seksualno nasilje. Je su li se nakon #metoo, Nisam tražila, i brojnih prosvjeda stvari ipak promijenile? Jeste li zabilježili više prijava?

Apsolutno! Sa svakim društvenim pokretom koji progovara više o seksualnom nasilju, svakim medijskim istupom članica Ženske sobe, povećava se i broj osoba koje nam se obraćaju za pomoć i podršku.

Međutim, podaci koji ste naveli odnose se na prijavu osoba koje su preživjele seksualno nasilje policiji. U tom smislu mislim da i dalje nemamo značajne promjene. To ne ovisi o broju žrtava koje se obraćaju Ženskoj sobi, nego o spremnosti i sposobnosti žrtava da nakon preživljene teške traume donesu odluku da krenu u prijavu. Smatram kako smo kao društvo obavezni učiniti čitav niz pozitivnih koraka i pomaka, ako želimo da se poveća broj prijava seksualnog nasilja nadležnim državnim institucijama.

Koji su glavni razlozi za neprijavljivanje i što bi pomoglo žrtvama da odluče prijaviti nasilje?

Mnogi su razlozi neprijavljivanja nekog od preživljenog oblika seksualnog nasilja kod osoba koje su ga doživjele. Brojne razloge možemo svrstati u tri osnovne grupe: osobni razlozi, nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje te strah od prijave i (ishoda) sudskog postupka.

Osobni razlozi se ponajviše odnose na strah od počinitelja i vjerovanje u njegove prijetnje, kao i na strah od reakcije obitelji i prijatelja. Prisutni su i strahovi kod osoba da im nitko neće vjerovati što su preživjeli i da će biti odbačeni, odnosno strah od stigmatizacije. Nepoznavanje mogućnosti sustava podrške i postojećih mehanizama zaštite, kao i neprepoznavanje određenih oblika nasilja kao oblika nasilja koji su zakonski kažnjivi također su neki od osobnih razloga neprijavljivanja seksualnog nasilja.

Vrlo malom broju prijava pridonosi i nedostatna podrška osobama koje su preživjele seksualno nasilje. U Hrvatskoj nažalost nedostaje specijaliziranih servisa za pomoć i podršku, odnosno djeluje svega jedan specijalizirani centar za žrtve seksualnog nasilja.

Nadalje, u našem društvu, koje je obilježeno patrijarhalnim obrascima i normama, i dalje je prisutna iznimno velika količina predrasuda koje su usmjerene na osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Osuda počiva na osobi koja je doživjela nasilje, a ne na počinitelju. Važno je zapamtiti kako osoba koja doživljava ili je preživjela nasilje nije kriva za zlostavljanje kojem je bila izložena jer za nasilje nema opravdanja. Drugim riječima, nasilnici su odgovorni i krivi za svoja djela i postupke.

Uz sve prethodno navedene razloge neprijavljivanja, prisutni su i strah od policije i nadležnih institucija, nerazumijevanje postupka (prijave i sudskog postupka), duljina i neizvjesnost postupaka te iznimno niske zapriječene ili izrečene kazne.

Kada tema seksualnog nasilja bude u središtu fokusa našeg društva, bit će vidljivi i određeni pomaci u povećanju broja prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja. Tada možemo očekivati i smanjenje svih prethodno navedenih strahova. Također, kada se osobi koja je preživjela seksualno nasilje pruži pomoć u procesuiranju, proradi traumatskog iskustva, korisne informacije o njezinim pravima te kada ona ima podršku i razumijevanje od bliskih osoba, veća je i vjerojatnost prijave seksualnog nasilja.

Koji su glavni problemi s kojima se žrtve susreću kada odluče prijaviti silovanje?

Za početak važno je istaknuti kako od ukupnog broja slučajeva silovanja, iznimno mali broj bude prijavljen nadležnim institucija (policiji ili državnom odvjetništvu). Brojna istraživanja te iskustvo rada Ženske sobe ukazuju da na 1 prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva. Preko 90% žena koje prežive silovanje godinama nikome neće povjeriti svoje iskustvo, a još u manjem broju slučajeva će ga prijaviti. Slični podaci su i za djecu koja prežive seksualno nasilje u obitelji ili od drugih bliskih osoba. Seksualno nasilje je jedno od najtežih kaznenih djela, koje se najmanje prijavljuje, i to ne samo u Hrvatskoj, nego svugdje.

Iako postoje brojni problemi s kojima se osobe koje su preživjele silovanje susreću, ističem dugotrajnost sudskih postupaka i manjak razumijevanja za preživljeno iskustvo, što od strane bliskih osoba, što od strane institucija prilikom prijave nasilja ili trajanja sudskog procesa. Potencijalna osuda okoline te mogućnost da je sustav u potpunosti neće moći zaštiti su neki od problema. Mnogi sudski postupci za slučajeve kaznenog djela silovanja traju dugi niz godina, a izrečene kazne su u pravilu niske, u donjoj trećini zapriječenih kazni za to kazneno djelo.

Tako primjerice istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazuje da ‘u prosjeku protekne 41 mjesec između prve deliktne radnje kojom je počinitelj povrijedio spolne slobode žrtve i datuma donošenja konačne presude’[1].

Žrtve koje ipak odluče prijaviti silovanje često nailaze na nerazumijevanje okoline i u javnom diskursu još se uvijek postavljaju pitanja ‘što je žrtva nosila?’, ‘zašto je bila tamo?’ i sl., koje krivnju za zločin prebacuju s napadača na žrtvu. Kako možemo pomoći to promijeniti?

Svaki put kada se u javnom prostoru otvore iskustva preživljenog seksualnog nasilja (npr. pokret #MeToo, Pravda za djevojčice, Nisam tražila) možemo očekivati povećan broj (anonimnih ili javnih) dijeljenja vlastitih svjedočanstava i iskustva preživljenog nasilja.

Otvaranjem i iznošenjem osobnih iskustava, žene koje su preživjele seksualno nasilje šalju drugim ženama, ali i društvu u cjelini jasnu poruku kako su osobe koje su preživjele seksualno nasilje oko nas, da nisu jedine, ali i da nisu same – i ono najvažnije, da nisu krive za preživljeno nasilje.

Bez obzira na socioekonomsku pozadinu ili sociokulturno okruženje iz kojeg žene i djevojčice dolaze, seksualno nasilje upravo u najvećem broju slučajeva doživljavaju osobe ženskog spola i roda upravo zato što su žene. Jednako tako nije važno što je osoba imala odjeveno na sebi, kako se ponašala ili zašto se nalazila na mjestu na kojem je preživjela seksualno nasilje. Ono što je ključno i važno za istaknuti još jednom je da je odgovornost za preživljeno nasilje isključivo na počinitelju nasilja, a ne na osobi koja ga je preživjela. Kad jednom kao društvo razbijemo predrasude o seksualnom nasilju i shvatimo sve prethodno navedeno, nećemo više propitivati i osuđivati osobe koje su preživjele nasilje. Nitko ne želi doživjeti povredu svojih najintimnijih osobnih granica.

Mi u Ženskoj sobi vjerujemo kako razbijanju postojećih predrasuda prema seksualnom nasilju, prestanku osude osoba koje su preživjele seksualno nasilje i razvoju empatije prema preživjelima može pridonijeti sustavna edukacija o prevenciji seksualnog nasilja. Edukacija je samo jedan od odgovora, a može donijeti najbolje pozitivne pomake.

Edukacija koja bi uključivala prevenciju seksualnog nasilja dovela bi do poštivanja vlastitih i tuđih granica te rezultirala novim generacijama osviještenih i odgovornih (mladih) osoba. Edukacijski programi, ne samo djece i mladih, nego i osvještavanje i razvoj senzibilizacije kod šire javnosti pridonose razvoju empatije spram osoba koje su preživjele neki oblik seksualnog nasilja, shvaćanju uzroka i posljedica te pridonose razbijanju predrasuda o seksualnom nasilju. Prevencija seksualnog nasilja, uz druge elementarne društvene i institucionalne promjene može u konačnici pridonijeti smanjenju seksualnog nasilja.

Edukacija i prevencija jedno su od područja kojim se Ženska soba bavi. Koliko rano bismo trebali krenuti sa seksualnim odgojem na institucionalnoj razini? S kojim skupinama vi radite? Koje su posljedice činjenice da nemamo seksualnu edukaciju u školama?

Edukacija i preventivni programi su jedno od tri glavna područja djelovanja Ženske sobe. Vjerujemo kako sustavna edukacija o prevenciji seksualnog nasilja zaista može donijeti mnoge pozitivne promjene kao što su smanjenje tolerancije na seksualno nasilje, ali i smanjenju seksualnog nasilja te povećanju broja osoba koje su spremnije pronaći pomoć i podršku te prijaviti nasilje.

Smatramo da je s edukacijom i prevencijom seksualnog nasilja potrebno krenuti što ranije, odnosno već od vrtića, te da je važno educirati sve skupine našeg društva ukoliko želimo na svim razinama djelovati u cilju prevencije seksualnog nasilja. Sustavna provedba preventivnih programa kroz sve razine odgojno-obrazovnog sustava nam je nužna i potrebna. Ženska soba od 2004. godine sustavno provodi preventivne projekte i programe protiv seksualnog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja.  Naše ciljane skupine su djeca, mladi, roditelji, profesori/ice i stručni suradnici/e odgojno-obrazovnih ustanova, ali i predstavnici/e državnih institucija i tijela te predstavnici/e organizacija civilnoga društva.

Područja edukacija koje Ženska soba provodi su ravnopravnost spolova, seksualno nasilje, rodno uvjetovano nasilje te seksualna prava, seksualnost i sl. Sva ova područja su velikim dijelom i područja koja trebaju biti dijelom sveobuhvatne seksualne edukacije, koja nažalost ne postoji u okviru našeg odgojno-obrazovnog sustava.

Seksualna edukacija nam je potrebna jer mladi, ali i odrasli ne znaju što je seksualno zdravlje i što ono uključuje. Ne znaju na što se odnose seksualna prava i što ona obuhvaćaju. A još manje znaju što znače reproduktivna prava.

Međutim, ja prije svega govorim o sustavnoj edukaciji o seksualnom nasilju, koja je različita od seksualne edukacije. Posljedica društvenih pokreta vezanih uz #metoo i #nisamtražila je da se u javnom prostoru sad najviše govori o važnosti uvođenja seksualne edukacije. Kao što sam već rekla, slažem se da je seksualna edukacija iznimno važna i potrebna. Ali ja ne povezujem i ne izjednačavam edukaciju o seksualnom nasilju i seksualnu edukaciju, prije svega jer utemeljeno na godinama rada i iskustva znam da tema seksualnog nasilja zahtijeva svoj poseban (imenovani) prostor, fokus, vrijeme  i ne može se obrađivati isključivo samo kao jedan od dijelova seksualne edukacije, koje obuhvaća šira područja uključujući seksualna prava i reproduktivno zdravlje.

Kako funkcionirate s ograničenim sredstvima?

U Ženskoj sobi trenutno je zaposleno 9 osoba, od čega 4 stručnjakinje koje svaki dan rade u okviru Centra, uz nekoliko stalnih vanjskih suradnika/ca. Od te 4, samo jedna ima 100% radno vrijeme u Centru. Preostale rade i na brojnim drugim projektima i programa, jer se Ženska soba u cijelosti financira projektno i programski (različiti nacionalni i europski donatori).

Ženska soba se isključivo financira kroz provedbu programa i projekata, kako nacionalnih tako i Europskih.

Svake godine imamo oko 20 projekata/programa, često i više (uvijek se traži novo, inovativno, drugačije), kako bi donekle osigurale sredstva za rad Centra. Tako velik dio  našeg radnog vremena odlazi na razvoj i pisanje novih projekata, vječitu borbu za osiguravanje sredstava, pisanje velikih izvještaja. Samo na taj način uspijevamo doći do sredstava za rad, od čega velik dio prihvaćenih projekata dolazi od EU fondova, a određen dio iz državnog proračuna i proračuna lokalne i regionalne samouprave.

Kako možemo pomoći žrtvama seksualnog nasilja kao pojedinci?

Ako nam se osoba koja je preživjela seksualno nasilje povjeri, otvori svoju priču, važno je prije svega suosjećajno slušati osobu i omogućiti da ja na svoj način i u odnosu na svoju spremnost  podijeli svoje iskustvo. Osobu je potrebno podržati u iskazivanju različitih osjećanja. Ono što je najvažnije, potrebno je bezuvjetno vjerovati osobi.

Važno je u svakom trenutku poštovati osobne granice i pomoći osobi da započne ponovo uspostavljati kontrolu nad traumatskim iskustvom.

Osobu koja je preživjela seksualno nasilje je potrebno podržati u njezinim izborima i odlukama i ne nuditi joj svoja rješenja. Važno je razumjeti da svaki iskreni ljudski angažman ima svoje terapijsko djelovanje i da mi liječimo druge svojim odnosom.

Osobi se mogu pružiti i informacije o postojanju savjetovališta koje pruža pomoć i podršku kada netko preživi seksualno nasilje (Centar za žrtve seksualnog nasilja) te ju uputiti da se obrati specijaliziranom timu, ukoliko sama to želi. Kontakt podaci našeg savjetovališta su savjetovaliste@zenskasoba.hr i 01/6119-444.

Nakon toliko godina rada sa žrtvama nasilja što vam i dalje najteže pada?

Nepovjerenje prema osobama koje su preživjele seksualno nasilje, borba s predrasudama od strane predstavnika i predstavnica nadležnih institucija, ali i društva u cjelini, nedostatak specijaliziranih edukacija za osobe koje u svom poslu rade sa žrtvama seksualnog nasilja.

Kod ovakvog rada, postoji li slobodno vrijeme?

Rad na ovoj temi nije moj posao, nego više životna misija. To puno govori o broju sati i vremenu u kojem sam posvećena temi. Slobodnog vremena se uvijek nađe, barem toliko da se posvetim svom djetetu, sebi, jer bez predaha i povremenog odmicanja od teme ne bih izdržala ovoliko godina tolike posvećenosti poslu.

Sve osobe koje su preživjele neki oblik seksualnog nasilja mogu se javiti u savjetovalište Centra za žrtve seksualnog nasilja na broj telefona 01/6119-444 ili na e-mail savjetovaliste@zenskasoba.hr te potražiti pomoć. Zapamtite, ne postoji opravdanje za seksualno nasilje!

Razgovarala: Kristina Stakor

Foto: Nina Đurđević


[1] “Stručna analiza pravomoćnih kaznenih presuda o nasilju prema ženama 2012.-2016.”, ur. Višnja Ljubičić, dipl. Iur, Zagreb: Višnja Ljubičić, dipl. Iur, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske

Pročitajte i...

'Teško mi se bilo suočiti s činjenicom da moja Akademija nije sigurno mjesto'

Nakon inicijative 'Nisam tražila' i ispovijesti studentica koje su bile seksualno uznemiravane na fakultetima, dekanica Akademije dramske umjetnosti Franka Perković Gamulin sigurna je da se dogodilo nešto jako važno – ova tema ušla je u široki javni diskurs, postala vidljiva i sada se više nitko ne može praviti da zlostavljanja nema

Marinella Matejčić, udruga PaRiter: 'Šalje se poruka da je žena tijelo koje je dozvoljeno dirati jer će to proći nesankcionirano'

S Marinellom Matejčić, voditeljicom programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu u udruzi PaRiter razgovarali smo o problemu seksualnog nasilja nad ženama, ali i patrijarhalnim obrascima, tabuima i ostalim razlozima koji dovode do toga da većina počinitelja ostane nekažnjena

arena centar

#DenimDay obilježen je i u Arena Centru, a brojne javne ličnosti pokazale su solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja

U srijedu, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba, a u kampanju se uključio i Arena Centar koji je pozvao posjetitelje da 29. travnja snime #denimselfie u Arena Centru i iskažu solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja. Pozivu su se odazvale i osobe iz javnog života, među kojima i Tihana Harapin Zalepugin, modni urednik i stilist Saša Joka, Youtuberica Lorin Nukić...

denim day

Snimi #denimselfie u Arena Centru i podrži žrtve seksualnog nasilja

Pridruži se Arena Centar & Elle pokretu Denim Day i u četvrtak 29. travnja nosi traper s višim ciljem: snimi #denimselfieizArenaCentra i #podržiNEnasilje te #aktivirajsvojstav

#DENIMDAY – 28. travnja odjeni traper i podrži žrtve seksualnog nasilja!

Žrtvama silovanja se vjeruje ako je u pitanju 'konvencionalni' 'rape case' iz krimi romana - manijak zastrašujućeg izgleda iskače iz grma i napada nemoćnu djevojku. Svi su, naravno, na njezinoj strani. Ali ako je narativ odmaknut od bljedolikih djevica na putu na misu, stvari se kompliciraju. 'Provokativno si plesala u alkoholiziranom stanju? Mamila si? Tijekom napada nisi pružala fizički otpor? Svidjelo ti se...' Ovakva društvena osuda i sekundarna viktimizacija odgovorne su za podatak da na jedno prijavljeno dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva seksualnog nasilja. Kakve veze jeans ima s tim? Evo kakve...

Alexander Wang se napokon osvrnuo na optužbe za seksualno napastovanje

Nakon što se isprva branio šutnjom pa tvrdio da su optužbe na njegov račun izmišljene, modni dizajner Alexander Wang mlako se ispričao svojim žrtvama i obećao da će se popraviti

▲ Povratak na vrh