Marinella Matejčić, udruga PaRiter: ‘Šalje se poruka da je žena tijelo koje je dozvoljeno dirati jer će to proći nesankcionirano’

04.05.2021.

S Marinellom Matejčić, voditeljicom programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu u udruzi PaRiter razgovarali smo o problemu seksualnog nasilja nad ženama, ali i patrijarhalnim obrascima, tabuima i ostalim razlozima koji dovode do toga da većina počinitelja ostane nekažnjena

Seksualno nasilje ubraja se među zločine s najmanjom proporcijom prijava: prema podacima Ženske sobe, jedinog centra za žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj, na jedno prijavljeno silovanje dolazi od 15 do 20 neprijavljenih slučajeva. Kako bi senzibilizirali javnost o ovom problemu, ali i pomogli u razbijanju predrasuda o seksualnom nasilju, hrvatsko izdanje magazina Elle, uz podršku Ženske sobe i Arena Centra po prvi je puta – u sklopu inicijative Elle Active!, posvećene, između ostalog, i eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama – obilježilo #DenimDay. Posjetitelji Arena Centra Zagreb pozvani su da u u korneru PhotoBoothiquea snime #denimselfie odjeveni u jeans i tako iskažu solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja. No seksualno nasilje i sekundarna viktimizacija žrtava nije tema kojom se možemo baviti samo jednom godišnje, već o tim problemima treba govoriti svih 365 dana u godini, pa smo o ovoj značajnoj temi i porukama koje je važno poslati u javnost razgovarali i s Marinellom Matejčić, voditeljicom programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu u PaRiteru, udruzi čija je vizija ravnopravno društvo koje prepoznaje i poštuje različite potrebe i prava ljudi.  

‘Protiv seksualnog nasilja trebamo se boriti tako da razbijamo tabue, prije svega ideje tko je krivac u situaciji seksualnog uznemiravanja i da to nije žena, neovisno o tome što nosi, je li pila i kuda se kretala. Također, važna je i edukacija, ali i boriti se protiv ovog problema kao društvo, jer svi činimo to isto društvo koje marginalizira i osuđuje žrtve seksualnog nasilja!’, tvrdi Marinella Matejčić.

Prema svjedočanstvima sa stranice bitna.si, seksualno zlostavljanje, upozorava Marinella, počinje u jezivo ranoj dobi – pedofilija je raširena i to generacijama! – pa su im tako pisale žene od pedeset, šezdeset godina da su pred nekoliko desetljeća, kao djevojčice, bile izložene seksualnom uznemiravanju. Podaci Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2020. godinu pokazuju kako je prijavljeno 64 slučaja seksualnog (spolnog) uznemiravanja, no poražavajuća je činjenica da se od te brojke procesuira svega nekoliko slučajeva godišnje, dok je presuda – još i manje. 

‘Kada govorimo o položaju žena u Hrvatskoj izuzetno je važno staviti naglasak na društvene obrasce u koje smo uronjeni, a koji inherentno pretpostavljaju poziciju žene kao drugotne. Jednostavno rečeno – naša prava su prava drugih, ona koja nisu toliko važna i koja su podređena prvima, odnosno muškarcima. Odgajani smo tako da se zna koje je mjesto žene i koje je mjesto muškarca: ona djeluje u domeni kućanstva, on javnosti. To sve sada ovako zvuči arhaično, jer znamo da ima žena na izvršnim pozicijama i da imamo aktivne političarke, no one nisu standard: standard su one žene koje nemaju potpuno pravo upravljati svojim životima u smislu planiranja obitelji, ekonomske (ne)zavisnosti, zaštite od nasilja, prava na izbor u svim pogledima. I to je nekakav glavni stav, da žena može – ali je bolje kad ništa ne čini već se drži svoje ranije zadane pozicije’, upozorava Marinella, napominjući da – kad govorimo o seksualnom uznemiravanju – samo proširujemo priču: žena u javnom prostoru ne egzistira kao zasebna jedinka s agendom, već dodatak, ukras, tijelo koje je dozvoljeno dirati, navlačiti, tijelo kojem se smije dobacivati i vrijeđati ga, i to iz čistog razloga jer će to proći nesankcionirano.

‘Uz društvenu prizmu, ključna je i zakonska regulativa, koja ne da je ispred momenta društvenog razvoja, kako bi trebala biti, već seksualno uznemiravanje niti ne prepoznaje u njegovoj punini i raširenosti’, upozorava Marinella.

Naime, zaštita od seksualnog uznemiravanja u Hrvatskoj ostvaruje se kroz više zakona i propisa: Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o radu, Kazneni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. Kazna može biti od minimalno tri mjeseca, do maksimalno dvije godine. Seksualno uznemiravanje se pravno naziva spolnim uznemiravanjem i to je svako verbalno, neverbalno ili fizičko nepoželjno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj povredu dostojanstva osobe te stvara neprijateljsko i zastrašujuće okruženje. No zbog činjenice da su seksualne konotacije previše involvirane u naš kulturološki obrazac, ova problematika dodatno se banalizira.  Marinella smatra kako se ovdje radi o jednoj dosta specifičnoj dvojakosti: seksualne konotacije jesu permanentne, ali je permanentna i ideja da je čednost vrlina koju treba njegovati.

‘Nismo seks-pozitivni, ali smo spremni izuzetno puno pažnje ulagati u seksualizaciju kao takvu. Banalizira se seksualno nasilje, banalizira se žensko zdravlje, banaliziraju se i odabiri žena koji nisu u skladu s patrijarhalnim očekivanjima. Osuđuju se žene, ali ne i počinitelji’, upozorava Marinella, napominjući kako – govoreći o seksualnom uznemiravanju o javnom prostoru – nije jednostavno detektirati određene skupine osoba, izuzev toga da seksualno uznemiravanje jeste rodno uvjetovano nasilje i stoga počinitelji u izuzetno velikom postotku jesu muškarci.

‘Svjedočile smo nizu kampanja koje su progovorile o problemu seksualnog uznemiravanja, što je pokrenulo i niz prijava i to uglavnom na fakultetima širem zemlje. Kada se govori o kaznenom djelu silovanja koje je bilo počinjeno među bliskim osobama, u najvećem broju slučajeva bilo počinjeno između bračnih drugova (50,5%), a zatim slijede bivši bračni drugovi (16,5%) i izvanbračni drugovi (14%), a što su podaci iz izvještaja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova 2020. Godine’, kaže Marinella.

Sram, strah od osude, nepovjerenje u sustav i sl. neki su od razloga zbog kojih osobe, mahom žene, ne prijavljuju svoje zlostavljače, a Marinella razlog vidi i u patrijarhalnim obrascima u koje smo uronjeni: ako se mi kao društvo držimo ideje da je žena kriva jer je negdje bila u krivom momentu, jer je odjenula nešto što nije dovoljno pristojno za društvene standarde, ako je nešto popila, ako nešto rekla, učinila ili ne učinila: zašto bi ona imala osjećaj da ima pravo na pravdu?

‘Često se radi i o sprezi ekonomskog i seksualnog zlostavljanja, kada žena nema drugu opciju nego ostati gdje jeste. Radi se o strahu, o boli i osjećaju srama, što su sve kategorije koje mi kao društvo trebamo prepoznati i raditi na tome da svaka žena koja doživi nasilje osvijesti da ima pravo tražiti pomoć, da nije kriva, da postoje organizacije koje će joj pomoći i da će moći nastaviti živjeti život bez nasilja. Moramo osvijestiti da je svaka žena bitna i da su njezina iskustva validna i da joj društvo vjeruje. Uz društvene izmjene, tu je i problem pravosuđa koji kontinuirano dovodi žrtvu u nezamislive situacije višestruke traumatizacije i, na kraju, neadekvatnog kažnjavanja zločina. Seksualno uznemiravanje i silovanja nisu ništa drugo nego demonstracija moći i namjerno izazivanje boli, stresa i ponižavanje žrtve i to je iznimno važno naglasiti’, smatra Marinella.

Pokreti poput Nisi sama, Nisam tražila i sl., kojima smo nedavno svjedočili u javnosti i koji su, između ostalog, razotkrili zlostavljanje na fakultetima, po Marinellinom su mišljenju početak nekih pozitivnih promjena u društvu.

‘Uz izmjene zakona, moramo mijenjati i paradigme. Svaka ispričana priča i iskustvo su jedan mali korak naprijed, jedan mali korak ka tome da žene osjećaju snagu da mogu tražiti – i dobiti – adekvatnu pomoć kada im je potrebna. Isto tako, sve inicijative su odradile veliki posao na senzibilizaciji javnosti i o prevenciji, a to je važnost uvođenja seksualne edukacije u škole i davanju posebne pažnje na učenje djece o pojmu pristanka i osobnih granica’, kaže Marinella, koja svim ženama koje su doživjele neki oblik seksualnog nasilja, poručuje:

‘Svaka priča jedinstvena je i ne postoji univerzalni recept, odnosno savjet: svakako treba potražiti pomoć, najjednostavnije kod neke od udruga koje rade sa žrtvama seksualnog nasilja. Nekada je i puštanje priče da ide svojim putem terapeutsko: mnoge žene koje su se nama javile kroz portal bitna.si ili kampanju #ženeujavnomprostoru su rekle kako im je taj prostor za razgovor doista puno značio i kako su u tim trenucima zapravo prvi puta govorile o situacijama koje su proživjele. Niste same – i sada je napokon došlo vrijeme da kritična masa progovori i traži pravdu.’

*Sadržaj nastao u suradnji s Arena Centrom.

Foto: Dražen Kokorić

Pročitajte i...

'Teško mi se bilo suočiti s činjenicom da moja Akademija nije sigurno mjesto'

Nakon inicijative 'Nisam tražila' i ispovijesti studentica koje su bile seksualno uznemiravane na fakultetima, dekanica Akademije dramske umjetnosti Franka Perković Gamulin sigurna je da se dogodilo nešto jako važno – ova tema ušla je u široki javni diskurs, postala vidljiva i sada se više nitko ne može praviti da zlostavljanja nema

arena centar

#DenimDay obilježen je i u Arena Centru, a brojne javne ličnosti pokazale su solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja

U srijedu, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba, a u kampanju se uključio i Arena Centar koji je pozvao posjetitelje da 29. travnja snime #denimselfie u Arena Centru i iskažu solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja. Pozivu su se odazvale i osobe iz javnog života, među kojima i Tihana Harapin Zalepugin, modni urednik i stilist Saša Joka, Youtuberica Lorin Nukić...

denim day

Glumice, dizajneri i brojni drugi na #DENIMDAY iskazali podršku žrtvama seksualnog nasilja

Jučer, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba. Nošenje trapera zadnje srijede u travnju svake godine međunarodni je simbol prosvjeda protiv okrivljavanja žrtava u slučajevima silovanja ili seksualnog napada. Inicijativu su sudjelovanjem u virtualnoj kampanji podržale i brojne javne ličnosti – Ida Prester, Lana Puljić, Ana Bacinger, Ivana Roščić i mnogi drugi

Snimi #denimselfie u Arena Centru i podrži žrtve seksualnog nasilja!

Jučer, 28. travnja, po prvi je put u Hrvatskoj obilježen Denim Day u organizaciji magazina Elle Hrvatska i uz podršku centra Ženska soba. Nošenje trapera zadnje srijede u travnju svake godine međunarodni je simbol prosvjeda protiv okrivljavanja žrtava i destruktivnih mitova o nasilju nad ženama, u obliku silovanja ili seksualnog napada. Inicijativu su sudjelovanjem u virtualnoj kampanji podržale i brojne javne ličnosti – Ida Prester, Lana Puljić, Ana Bacinger, Ivana Roščić i dr., a aktivnosti se nastavljaju i danas jer o ovom problemu treba govoriti svih 365 dana u godini! U kampanju se uključio i Arena Centar u Zagrebu koji poziva posjetitelje da danas, 29. travnja, snime #denimselfie upravo u Arena Centru i iskažu solidarnost sa žrtvama seksualnog nasilja. I danas se traper nosi s višim ciljem!

Denim Day watchlist: Najbolji filmovi o ženskom bijesu

Traperice, kokice i tribute fantastičnim filmskim osvetnicama

ELLE Book Club: Najbolje od post-#metoo literature

Donosimo izbor sjajnih knjiga koje pripovijedaju o traumi, snazi i pronalasku vlastitog glasa

▲ Povratak na vrh