Dossier: Bad boy vs. good guy

05.10.2020.

Zašto svi pričaju o toksičnom maskulinitetu, bliži li se kraj fascinaciji zločestim dečkima i hoćemo li napokon dopustiti muškarcima da budu od krvi i mesa, a ne samo od testosterona

Nisam sigurna na kojim je znanstvenim dokazima karijeru izgradila famozna ženska intuicija, no priznajem da mi je godilo utvarati si kromosomski zagarantiranu moć šestog čula. Bilo je lijepo dok je trajalo. Da dotičnu definitivno ne posjedujem, osvijestila sam u trećem mjesecu trudnoće doznavši da čekam dječaka. “Jeste li sigurni?” upitala sam pomalo razočarano liječnicu. Do tog sam trenutka, naime, bila prilično uvjerena da ću dobiti djevojčicu. Moja se sigurnost, doduše, nije temeljila na ničemu opipljivijem od intuicije, koja mi je to svaki dan šaptala na uho – dok sam odmjeravala haljinice na dječjem odjelu, ispisivala ime Una na papir (da vidim kako paše uz prezime) i zamišljala sve one duge zanimljive razgovore koje ćemo jednog dana voditi. “Sigurna sam“, odgovorila mi je liječnica, a ja sam osjetila kako me preplavljuje neki čudan osjećaj tuge. Poslijepodne sam provela na telefonu s mamom, koja je pokušavala otkriti jesu li njezinoj kćeri trudnički hormoni potpuno spalili mozak. S knedlom u grlu nabrajala sam joj sve razloge zašto je čekati muško dijete za mene pa, well, pomalo drama. Zato što nikad nećemo voditi duge razgovore. Zato što mi se neće htjeti povjeravati. Zato što ću minimalno znati o njegovu životu. O tome što osjeća. U koga je zaljubljen. Koliko god se moja majka trudila zvučati suosjećajno, u jednom je trenu prasnula u smijeh. “Tebe su stvarno lupili hormoni. Shvati to kao izazov: dobila si priliku odgojiti pravog, iskrenog i emotivno nezakočenog frajera. Iskoristi je. Učini nekoj curi uslugu.“ 

Moj sin danas ima četiri i pol godine. Kako odrasta, sve sam uvjerenija da je odgoj dječaka velik, važan i zahtjevan zadatak. Iako smo se odmaknuli od vremena johnwayneovskog mačizma, u kojima se generaciju naših djedova odgajalo da ne pričaju previše, ne pokazuju emocije, ne plaču i svoje stavove po potrebi brane šakama, potpuno redefiniranje rodnih uloga, kao i odvajanje zdravog maskuliniteta od mačističkog kukolja, još je work in progress. Muškarci moje generacije, u ranim četrdesetima, otvoreniji su kad je riječ o emocijama od generacije svojih očeva, no većini je još nezamislivo naglas priznati da se psihički loše osjećaju ili zatražiti pomoć bližnjih, pogotovo ženskog roda, u rješavanju nekog problema.

boys dont cry.

boys have a right to cry

Posljednjih godina, pogotovo otkako se zahuktao pokret #MeToo, sve se glasnije raspravlja o pojmu toksičnog maskuliniteta i njegovu utjecaju na društvo. On se naslanja na shvaćanje “prave“ muškosti kao kombinacije agresivnosti, kompetitivnosti i potiskivanja “slabosti“, tj. emocija poput tuge ili straha. Ili ste dio mačo tima ili patite što niste. Harvey Weinstein, Bill Cosby i Jeffrey Epstein njegovi su najekstremniji primjeri. Muškarci koji su se cijeli život koristili svojim statusom, moći i fizičkom snagom kako bi dobili ono što žele – bio to posao ili seks. Ne samo da su to smatrali svojim pravom nego i svojevrsnom vrlinom. Aktualni predsjednik jedne svjetske velesile, baš kao i jedan domaći političar koji misli da je normalno, čak i duhovito, novinarki na konferenciji za novinare reći “da ga rajca“, pripadnici su zastarjelog i zagušljivog modela muškosti čiji je maskulinitet opasan, baš kao i njihove izjave. I to ne samo za žene koje postaju žrtve uvreda, omalovažavanja i raznih oblika nasilja nego i samih muškaraca. Statistički je dokazano da muškarci češće izvršavaju samoubojstvo od žena, da su skloniji rizičnom ponašanju i nasilju (jer je agresija jedini način na koji “smiju” pokazati emociju), često su i sami žrtve nasilja, skloniji su ovisnostima o alkoholu i drogi, prometnim nezgodama te obolijevanju od raznih bolesti. Manje su šanse da će potražiti psihološku pomoć ako su depresivni ili pomoć liječnika ako osjete neke zdravstvene tegobe. Zaboga, pa većina ih nije u stanju pitati za smjer, a kamoli za pomoć. 

Biti mladi muškarac na pragu 2020. godine nije lako. Da su na svojevrsnoj prekretnici, nesigurni kojim putem krenuti i pod strašnim pritiskom, u svojim se istraživanjima uvjerio i sociolog Michael Kimmel, izvršni direktor Centra za studije muškaraca i maskuliniteta. “Borba za preispitivanje patrijarhalnih obrazaca je svakodnevna i nimalo laka. Mladići danas neprestano preispituju sebe i svijet oko sebe, a iz okoline im dolaze zbrkane poruke”, napominje Kimmel. Učimo ih da je okej biti ranjiv, ali ta im ranjivost na kraju ipak bude društveno pripisana u mane. Učimo ih da smiju pokazati emocije, a onda ih u pop kulturi ismijavamo kao papke, nerdove i slabiće. I žene se prilično loše snalaze u novonastaloj situaciji. Želimo da nam se dečki otvore, ali kad to učine, kao da počinju gubiti seksualnu privlačnost. Čini se da od muškaraca očekujemo da skaču iz uloge Clinta Eastwooda u ulogu Woodyja Allena i natrag. Michael Kimmel kaže da je nametanje rodnih uloga veliko mentalno opterećenje za muškarce te im to nikad nije padalo teže nego danas. Dok se žene, nošene nekim novim valovima feminizma, otvoreno bore i prosvjeduju protiv rodnih stereotipova i očekivanja, muškarci uglavnom šute i trpe. Ne samo simbolički nego i doslovno. Ne plači, to je za curice. Boli te? Muško si, stisni zube.

draga meryl, nisi u pravu

Na jednom od svojih predavanja na američkom Stony Brook Universityju profesor Michael Kimmel uzeo je kredu u ruke, stao pred ploču i zamolio studente da mu pomognu ispuniti dva stupca. Na vrhu jednog pisalo je “dobar muškarac“. Na vrhu drugog “pravi muškarac“. “Recimo da ste na sprovodu i da je netko pokojnika opisao kao dobrog muškarca. Što biste iz toga zaključili, kakva je osoba bio?“ “Brižna.“ “Iskrena.“ “Empatična.“ Bili su njihovi odgovori koje je Kimmel zapisao na ploču. “Odlično, a sad mi recite kako zamišljate pokojnika za kojeg su na sprovodu zaključili da je bio pravi muškarac“, upitao je studente. “Kao dominantnog.“ “Autoritativnog.“ “Sklonog rizicima.“ “Emotivno hladnog.“ Odgovarali su. “Primjećujete li koliko se ta dva opisa razlikuju? Mislim da su mladići danas prilično zbunjeni što znači biti muškarac“, zaključio je Kimmel. Štoviše,  frajerima koji se grčevito drže za svoj mačo “ugled“ (jer je on očito jedino uporište njihova samopouzdanja) toksični maskulini­tet feministička je izmišljotina i samo još jedan način “posramljivanja muškog roda”. Žalosno je što se čak i neke pametne žene s tim slažu. Oskarovka Meryl Streep nedavno je zgrozila feministkinje konstatiravši da joj se termin toksični maskulinitet ne sviđa jer “povređujemo naše dečke nazivajući ih toksičnima”. “I žene mogu biti jeb… toksične. Radije govorimo o toksičnim ljudima”, istaknula je.

“Draga Meryl, mi ne povređujemo naše dečke. Mi ih kao društvo ubijamo nametanjem rodnih uloga”, uzvratila joj je američka novinarka Arwa Mahdawi. Odgovornost je, smatra ona, na svima nama. Kao što muškarci moraju stajati rame uz rame u prvim redovima borbe protiv nametanja rodnih uloga ženama, i žene su dužne napraviti isto za muškarce. Ne morate više od 0 do 24 glumiti Johna Waynea. Okej je pokazati emocije. Potražiti pomoć. Odbiti upustiti se u fizički sukob. Ili zaplakati. Sve to ne umanjuje vašu muškost. Emotivna nedostupnost je umanjuje. Ispadi bijesa je umanjuju. Odsutnost empatije je umanjuje. Ovaj tekst završit ćemo zanimljivim i znakovitim statističkim podatkom: muške i ženske bebe u rodilištu jednako često plaču.

Piše: Jasmina Rodić

Foto: Profimedia

Pročitajte i...

7 filmova zbog kojih se zaželimo putovanja vlakom

(ne biste vjerovale, ali nijedan nije ekranizacija Ane Karenjine…)

Horror… but make it fashion: najstylish horori u povijesti strave

Tražite inspiraciju za kostim ili svoju Noć vještica želite provesti uz hororični maraton? Imamo sve što vam treba

Ziggy Stardust je sletio! Kako izgleda nezamjenjivi David Bowie u novom biopicu?

Stigao je trailer za biografski film o ultimativnoj glazbenoj ikoni, a izbor glavnog glumca pomalo je neobičan, a možda i baš - savršen

Dossier karijera: Vodič za preživljavanje

Stručnjaci predviđaju da ulazimo u razdoblje najveće ekonomske krize u posljednjih pola stoljeća. Iako je lako ukliziti u očaj, imajte na umu da nas ponekad najteža vremena vode u najsvjetlije dane i svoju snagu otkrivamo na rubu lomljenja

▲ Povratak na vrh