Horor – popkulturna mizoginija ili feministička katarza?

21.10.2020.

I žene ubijaju, zar ne? Ususret Noći vještica, pitamo se odakle dolazi užitak u stravi i koji status imaju junakinje i antijunakinje kada je riječ o žanru horora

“Što je poanta? Svi su isti – neki glupi ubojica proganja neku prsatu curu koja ne zna glumiti i uvijek trči uza stepenice kad bi trebala istrčati kroz prednja vrata. Uvredljivo je”, kaže Sidney Prescott u prvom nastavku onoga što će postati jedna od najpoznatijih horor franšiza u povijesti, puna naglih zaokreta, brutalnih prizora i, dakako, vrištanja. No kako to već biva, stvari nisu ni približno toliko jednostavne… Iako glasi kao ženomrzački žanr, horor se prema ženskosti pozicionira ambivalentno utjelovljujući tradicionalnu patrijarhalnu stravu od ženskosti, opresiju i destruktivne tendencije prema ženama, ali često i određenu katarzu ženskog trijumfa. Raširena je predrasuda da žene ne konzumiraju žanr strave, što zbog feminine dispozicije (pretpostavljeno da nježna djeva ne izgubi svijest), što zbog averzije prema toj, žanru inherentnoj mizoginiji. Međutim, istraživanja pokazuju da horore podjednako gledaju muškarci i žene: prema podacima koje je 2017. godine izbacio Google i Geena Davis Institut za rod u medijima, horor je jedini žanr u kojemu se žene pojavljuju na platnu više nego muškarci (53%) te onaj u kojemu ih se najviše čuje (47%). Decibelaža bi također vjerojatno išla u korist scream queens, no ostanimo ozbiljne – u žanru u kojemu se sustavno fetišizira nasilje nad ženskim likovima i/ili se žene uvode kao ultimativne zlikovke i nositeljice užasa, što je to što upravo žene privlači u kinodvorane?

HOROR I HIBRIS

Iako nije uvijek utjelovljen u filmovima koji će odisati artističkom izvrsno- šću, horor je oduvijek fascinantan i važan žanr. Dok će sofisticiranija film- ska ostvarenja problematizirati društvene uvjetovanosti na kompleksne i uvijene načine, horor funkcionira prilično izravno (moglo bi se reći, udri-ubij), no uvijek stoji u određenom odnosu prema društvenom kontekstu u kojemu nastaje. Primjerice, dokazano je da razdoblja američke povijesti u kojima je vlast bila demokratska obiluju filmovima o vampirima, a vladavinu republikanaca karakterizira hiperprodukcija zombi narativa. (Coincidence? I think not!) Po osnovnoj je formuli horor “povratak potisnutoga”, acting out najmračnijih ljudskih unutarnjih tendencija, agresivnih poriva i intenzivnih strahova koji se u neposrednoj stvarnosti prosječne osobe nemaju prostora izraziti. Užitak u hororu dvostruko je kodiran – uživamo u užasu kojim su kažnjeni prijestupnici, ali i u trijumfu dobrog nad zlim (happy endu koliko end u hororu može biti happy), koji karakterizira velik broj filmova strave. Horor je neka vrsta suvremene antičke tragedije – protagonisti su krivi pred “božanstvima” za drzak prijestup, nedopustivu aroganciju ili nonšalantnost te su kažnjeni, brutalno i temeljito, zajedno s cijelim obiteljima, lozama, krugom prijatelja, ponekad i cijelim gradovima. Prijestup u zapletima filmova strave nije uvijek evidentan ili eksplicitan, ali logika stoji – protagonisti predstavljaju društvenu strukturu, antagonisti karmički bijes koji sustiže ljudsku bahatost, s time da, za razliku od antičke finalna, u hororu najčešće predstavnik društva demaskira destruktivnu silu, svede je na ljudsku mjeru i porazi. No obratimo pozornost na poziciju koju u hororima zauzimaju ženski likovi, nastanjujući barem jednu od tri pozicije – onu žrtve, junakinje ili krvnice, a ponekad i više pozicija istodobno.

UMRI MUŠKI

Žanr je razvio svoje tipove kao i svaki drugi pa je u knjizi “Men, Women, and Chainsaws: Gender in the Modern Horror Film” Carol J. Clover primijetila da mnogi filmovi završavaju tako da je last man standing zapravo mlada žena. Tip je dobio naziv final girl i odnosi se na jedinu preži-
vjelu na samome kraju, obično iznimno krvavih filmova strave, osobito slasher horora, koji su ujedno i najpoznatiji predstavnici mizoginih
tendencija horor žanra (primjer bi bila već citirana Sydney u “Vrisku”). Zanimljivo je zapažanje da je riječ o likovima žena koje nisu konvencionalno najseksi ženski lik u bandi nego pretežu u određenu suptilnu androginiju. Ultimativni objekt maskuline žudnje mora, naime, umrijeti jer je ženska privlačnost po definiciji prijeteća pa je samim time u mehanizmu horora kažnjena, dok će pristupačna, ali ublažena ženskost na kraju trijumfirati. Pretpostavlja se da upravo u toj dinamici djelomično leži ženski interes prema hororima s obzirom na to da konačna katarza polazi od ženske perspektive pa se heroina afirmira kao samodostatna, dok muškarci redom stradavaju, najčešće prilično neslavno. Međutim, dok je Clover pretpostavljala da su primarna publika filmova strave muški adolescenti, 2011. godine Richard Nowell je u časopisu Cinema Journal otkrio je da su oba roda bila podjednako zastupljena u publici još ‘70-ih i ‘80-ih godina. Kako bi iskoristili potencijal žanra, za koji su pretpostavljali da djevojke biraju za dejtove, producenti i distributeri počeli su uvoditi romantične narative, motive ženskih prijateljstava i snažnih ženskih likova, koji s vremenom postaju samo sve snažniji. “Uvelike su odbacivani prizori poluodjevenih, ranjivih, vrištećih, zgrčenih žena u korist snažnih i fokusiranih ženskih likova”, piše Nowell.

HELL HATH NO FURY

Osovina na kojoj horori balansiraju vezana je uz status žene u našoj kulturi, koji je snažno polariziran – žena je destruktivna sila, nositeljica grijeha i poziva na grijeh ili pak nevina, čedna i ranjiva. I uza svu silinu ženskih pokreta, ti besmisleni koncepti tek ovih dana, i to do agonije polako, iščezavaju. No horori zato već desetljećima istodobno afirmiraju i izvode subverziju tih obrazaca, zbog čega ih je gotovo nemoguće pojednostavljeno interpretirati. “Ženski je pokret popularnoj kulturi dao mnogo stvari, od kojih su neke privlačnije od drugih”, pisala je Clover. “Jedan je od glavnih doprinosa hororu, čini mi se, slika bijesne žene – koja je toliko bijesna da može biti zamišljena kao uvjerljiva izvršiteljica (naglašavam ‘uvjerljiva’) takve vrste nasilja na kojemu, u univerzumu niskog mita, počiva status punog protagonista.” Clover, naime, naglašava “uvjerljiva” jer, dok je muško nasilje normalizirano, žensko je uvijek zazorno i traži dodatno objašnjenje – da bi bila nasilna, žena mora poludjeti ili biti opsjednuta jer nasilje, eto, jednostavno nije u ženskoj prirodi. Studije ženskih zločina pokazale su da su žene, iako znatno rjeđe izvršiteljice zločina, još od uspostave modernih zatvora češće zatvarane za svoje zločine – ne zato što su češće krive, nego zato što ih društvo ima veću potrebu kazniti. Tako su devetnaestostoljetne zatvore nastanjivale gomile žena zbog pijančevanja i tučnjava. No prije nego što mentalnu sliku viktorijanskih djeva u haljinama do gležnjeva zamijenite razularenim pijandurama, imajte na umu da je isto, pa i gore ponašanje, za muškarce išlo pod “normalno muško” i oni ne bi završili u ćeliji. Osim toga, tradicionalno se zatvorenicama postavljala psihijatrijska dijagnoza te su im se distribuirali psihotropni lijekovi češće nego zatvorenicima, ne zato što su češće lude, nego zato što se njihova sklonost zločinu željela objasniti kao medicinska devijacija kako bi se zaštitio kult ženskosti. Ti povijesni fun facts upućuju na načine na koje patrijarhat uokviruje žensko ponašanje, iz kojih, među ostalim, izravno proizlazi i reprezentacija koja će do danas nastanjivati žanr horora.

YES, MOTHER

Žrtve i zlikovke u velikom su postotku horora majke, buduće majke ili majke tragično izgubljenog djeteta, što na važan način figurira u narativima filmova strave, počevši od Hitchcockova “Psiha” i “Rosemary’s Baby” do “Hereditary”. Mnoge su se feminističke teoretičarke bavile majčinstvom kao osnovnom moći žena, iz koje izviru strah i zazor muškaraca, koji pak leži u samome korijenu patrijarhalne želje da se ženama vlada. “Više nego ijedan drugi filmski žanr horor se otvoreno bavi pitanjima roda, seksualnosti i tijela. U mnogočemu horori ističu pitanja o kojima se inače ne govori u patrijarhalnoj kulturi – koja sama po sebi uspostavlja žensku seksualnost kao monstruoznu”, napisala je povjesničarka filma Shelley Stamp za Guardian. Opsesivna fascinacija radikalnom ženskom tjelesnošću, menstruacijom, trudnoćom, rađanjem i neraskidivom vezom između majke i djeteta neprestano se vraća kao motiv u filmovima strave. Da ne govorimo o količini umjetne krvi prolivene u povijesti žanra – krvare zidovi, rijeke, podzemne su vode gusta krv, komotno bi se horor mogao proglasiti najmenstrualnijim od svih žanrova. Sjetimo se samo strukture kultnog filma “Carrie” i načina na koji potisnuta seksualnost, agresivno majčinstvo i sama “ženska kletva” figuriraju u tom narativu. Djevojke predadolescentske i adolescentske dobi iznenađu- juće su često nositeljice elementa strave, a posebno su popularne antagonistkinje djevojčice, kao što je to slučaj u filmovima “The Bad Seed”, “The Ring”, “The Orphan” ili “The Exorcist”. Inverzija najnevinije figure koju možemo zamisliti u nositeljicu užasa uvodi ekstra element jeze, dok prijelaz u adolescenciju često naznačuje izlazak iz nevinosti i otvaranje prema nadasve opasnoj ženskoj seksualnosti. Hororima društvo samo sebe istražuje, suočava se s vlastitim mrakom, naličjem onoga što se nameće kao norma. Uostalom, glavna je karakteristika strave da leži ondje gdje nas je najviše strah pogledati, gdje nam ruka titra iznad prekidača za svjetlo. Jason Blum, osnivač produkcijske kuće Blumhouse, specijalizirane za žanr strave, prošle je godine neslavno izjavio da ne producira filmove sa ženskim redateljskim potpisom jer jednostavno nema dovoljno redateljica, a kamoli onih zainteresiranih za horor. No Blum je ubrzo morao progutati svoje riječi pa je već sljedeći dan nakon izlaska intervjua objavio ispriku za svoje “glupe komentare” i napisao: “Više od 50% naše publike su žene. Više od 50% menadžerskih pozicija u Blumhouseu zauzimaju žene. No nismo napravili dovoljno dobar posao s redateljicama i to ne zato što one ne postoje. Danas su mi se javile mnoge.” Možda je to moja feministička sitničavost, ali voljela bih vidjeti kako je Jason proveo ta 24 sata nakon izlaska intervjua – telefon mu ne prestaje zvoniti, a s druge strane ženski glasovi šapuću: “Do you like scary movies?”

Piše: Ana Fazekaš

Vizuali: ELLE studeni 2019.

Članak je objavljen u tiskanom izdanju ELLE magazina za studeni 2019.

Pročitajte i...

Feminizam i 'cancel culture'

Sestrinstvo je odavno feministički ideal, no kako se borba tijekom desetljeća granala, neki sestrinski podmlaci počeli su se brutalno sudarati. U svjetlu recentnih okršaja i suvremenih izazova Ana Fazekaš pita se je li riječ o neminovnim sestrinskim svađama ili je vrijeme da se stari ideali iz korijena preispitaju?

Renesansa zloglasne 'F-word'

Sestrinstvo je odavno feministički ideal, no kako se borba tijekom desetljeća granala, neki sestrinski podmlaci počeli su se brutalno sudarati. U svjetlu recentnih okršaja i suvremenih izazova Ana Fazekaš pita se je li riječ o neminovnim sestrinskim svađama ili je vrijeme da se stari ideali iz korijena preispitaju?

Najbolji zvjezdani Halloween outfiti 2020

Ova godina puna je "tricks", a vrlo malo "treats", no to nije spriječilo celebove da se dobro provedu kod kuće

Horror… but make it fashion: najstylish horori u povijesti strave

Tražite inspiraciju za kostim ili svoju Noć vještica želite provesti uz hororični maraton? Imamo sve što vam treba

Ultimativni crni modeli za ALL BLACK kombinacije - sada na popustu!

Monokromni all black lookovi jednostavni su za kombiniranje i uvijek ostavljaju dojam sređenosti i odvažnosti, a istovremeno nikada ne prestaju biti u trendu.

Feministički horori za ultimativni Halloween movie night

Ako se spremate Noć vještica provesti sa svojim malim kovenom, imamo ponajbolje iz hororične ponude za jezivu, ali apsolutno girl power filmsku večer

▲ Povratak na vrh