Ida Prester: Priča o dva grada, dvije ljubavi i milijardu promašaja

25.11.2020.

Razgovor bez filtera s ikonom domaće pop kulture i voditeljicom prvog ikada online izdanja ELLE Style Awards! Ako itko zna što znači #FashionReinvention i novi glam, to je Ida Prester...

Glazbenica, voditeljica, aktivistkinja i ultimativna ambasadorica šarene pozitive, Ida Prester jedno je od najpoznatijih lica i vokala domaće i regionalne scene. Nakon što ju je fatalna ljubav odnijela u susjedstvo na punih šest godina, Ida se ovih dana vratila iz Beograda u rodni Zagreb u velikom stilu i s ozbiljnim namjerama, pripremajući punom parom novi solo album. Iako nikad nećemo preboljeti šljokičasta krilca koja je ostavila negdje na putu, srce Lollobrigide i nekadašnja Frau Casio ovih se dana otkriva u nešto drukčijem imidžu ne gubeći ništa od svoga signature optimizma. U razgovoru uz nes od vanilije na Kegliću doznajemo kako se kalila Ida Prester kakvu poznajemo danas, što ju je lomilo, što prelomilo te kako pogriješiti milijardu puta, a uvijek izići kao pobjednik.

MAKING OF AN OPINION MAKER

Životopis ti je poprilično šaren, kako bi nekomu tko te (nekim čudom) ne zna opisala čime se baviš?
Ni moja mama ne zna što bi odgovorila na to pitanja, i to je užasava! Svi smo mi splet različitih osobnosti i interesa, a ja sam imala upornosti (i sreće) da sve to kompiliram i živim upravo od te slojevitosti. Nisam stručnjakinja u jednom području, ne operiram mozgove, ali zato nosim brend sa setom vrijednosti koji ljude inspirira na određene životne odabire, bilo glazbom koju stvaram, kampanjama koje podržavam, modom koju nosim ili oblikom aktivizma koji odabirem. Danas se to zove influencer, a u moje se doba zvalo opinion-maker: to volim, time se bavim i od toga živim. 

Sviđa mi se kako si uspjela ući u mainstream, a istodobno zadržati taj pankerski, gerilski senzibilitet, koji je bio karakterističan za početke Lollobrigide, u svemu što radiš.

Ima nešto u tome. Zapravo sam jako krotka i laka za suradnju pa nisam panker u smislu da unosim kaos, ali jesam u neposrednosti komunikacije. Sada sam i diskografski segment preuzela na sebe jer želim da bude što manje posrednika, da svi s kojima sam u kontaktu, komuniciraju izravno sa mnom. Ne želim da itko komu se sviđa što radim ima osjećaj da sam nedodirljiva pa u svijetu u kojemu svi održavaju auru dive, ja to izbjegavam: ne glumim finu curu, nemam ispoliran imidž, na koncertima volim da je sve na ho-ruk, a ne da je unaprijed inscenirano. U voditeljskom poslu vrijedi isto – bacam scenarij, samo mi recite temu i moj je cijeli život improvizacija. U tom se smislu držim temeljnih punk postulata i to mi čini život lakšim.

A kako je sve to krenulo, kako si počela graditi svoju personu?
Počelo je tako što sam išla u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koja je tada stvarno bila punk. Bila sam generacija nakon Marija Kovača i Schmrtz Teatra, koji je napravio revoluciju, pa su se na to zalijepile Schizoid Wiklers kao pankerski školski bend. Sama sam tada još bila štreberica, ali sve mi se skupa užasno svidjelo! Poslije sam na ekonomiji i politologiji bila misfit, a kada sam otišla u Njemačku na godinu dana, tamo sam naučila više o sebi nego što bih uspjela da sam studirala na deset fakulteta. Oslobodila sam se pritiska “što ću biti kad odrastem” jer sam vidjela kako ljudi ondje mijenjaju karijeru svakih nekoliko godina i ne boje se neuspjeha. Shvatila sam da se neću pronaći u jednoj profesiji i da sam osoba koja se često voli reinventati. Sada mi je smiješno kako sam se prije odlaska u Njemačku prijavila za posao u Agrokoru, a iako sam se stvarno potrudila prilagoditi situaciji, čini se da je ipak nešto od mog punka procurilo jer su me odbili nakon intervjua i rekli da “trenutačno ne traže kreativce”. A kad sam se vratila iz Njemačke, pokrenula sam Lollobrigidu. Tada je to bila moja intimna zafrkancija, audioblog u kojem sam bilježila što mi se događalo. Nisam mislila da ću ikad to izvoditi uživo, samo sam snimala na kazić, pržila na CD-e i dijelila ljudima pa je tako završilo kod mog prijatelja koji je tražio da izvedem nešto na njegovu rođendanu. Zaključila sam da za to moram imati još nekoga da se bruka sa mnom. Uključila se Natalija i tako je krenulo, potpuno nepretenciozno. Kako je Zagreb selo, pročulo se da postoje neke dvije frikuše koje rade nešto između punka i electro-popa. Prvi smo nastup imale u KSET-u i, malo-pomalo, došlo je do Exita koji nas je prepoznao, prihvatio i osvojio, a onda je krenuo i MTV. A “Briljanteen” se nalijepio na Lollobrigidu jer me redatelj vidio u toj kombinaciji i rekao: “To je to!”

Svojedobno si izjavila da si kao tinejdžerica bila “debeljuškasta i povučena”, je li to zaista istina? Zvuči nezamislivo.
Netko iz srednje me ispravio kad je to izišlo, ali da, mislim da sam bila jako zatvorena, iako sam bila glasna. Paralelno sam išla u gimnaziju i srednju glazbenu školu, tempo mi je bio paklen i uopće nisam imala vremena za sebe. Imam traumu od toga i zato sam odlučila da svojim klincima neću priuštiti nikakav stres od akademskih uspjeha ili izvanš- kolskih aktivnosti, osim onoga na čemu sami inzistiraju. Sada mislim da bi mi bilo bolje da sam se više družila s vršnjacima, ovako sam na prvu kavu sjela sa sedamnaest, tek nakon što sam završila glazbenu. Tada mi se svijet otvorio. I da, bila sam debeljuškasta, imala problema s aknama, nosila goleme ružičaste naočale, klasični pubertetski paket! Stvarno sam bila u depresiji, ali nakon toga naučila sam više cijeniti kada sam dobro. Na faksu je počela moja regeneracija i našla sam način kako se staviti u koordinatni sustav. Samo je mojim roditeljima dugo trebalo da shvate kako je moguće i tako preživjeti, iako sam se odselila već s osamnaest i uzdržavala se radeći milijardu poslova. Pokušala sam se nekoliko puta zaposliti u klasičnom smislu: prije nego što sam upoznala Vanija, dobila sam posao kao culture and communication manager u jednoj velikoj međunarodnoj korporaciji nakon procedure koja je trajala punih šest mjeseci. Ali kako sam se tog ljeta zaljubila, ipak sam odbila posao! Očito nije bilo suđeno da radim u korporaciji.

PRIJELOMNA LJUBAV

Kako je počela ta fatalna ljubavna priča?

Vani i ja smo se prvi put upoznali na rođendanu zajedničkog prijatelja, ali on se toga uopće ne sjeća! Već sljedeći dan sreli smo se na konferenciji i ponovno mi je prišao – ja sam mislila da mi prilazi jer se znamo, ali on je zapravo dvaput išao bariti istu osobu a da toga nije bio svjestan. Počeli smo se dopisivati, ali oboje smo bili u vezi… i onda se dogodio sudbonosni susret na Exitu gdje je sve otišlo kvragu. Oboje smo prekinuli veze, morala sam riješiti situaciju sa stanom koji sam taman tada kupila u Zagrebu s tadašnjim dečkom, nastao je priličan kaos. Ali već nakon dva mjeseca živjela sam s njim i njegovom mačkom u Beogradu. Bilo je naglo i dramatično, ali volim kad je tako. Da među nama nije uspjelo, vratila bih se u Zagreb. Možda je to ono što ljude kod mene inspirira – ne bojim se promjena, ambasadorica sam naglih životnih odluka i izlazaka iz sigurne zone. Jer na kraju uvijek iziđeš iz toga kao pobjednik, čak i ako se zezneš.

Jesi li se ikad baš zeznula?

Ma milijardu puta! Investirala sam vrijeme, energiju, pa i financije u projekte koji nisu upalili. Uostalom, i prvi mi je brak propao iako sam sve napravila za tog čovjeka – dovela ga, našla mu posao, sredila radnu dozvolu! Ali ako sam u tom trenutku mislila da tako treba, onda ništa drugo nije i dolazilo u obzir. Poanta je u tome da nikada ne gledaš na ono što ne upali kao na osobni neuspjeh, nego samo kao na nauk za dalje: odmah se diži, idi dalje, ne vraćaj se. Mislim da je to tajna života bez depresije i anksioznosti: nemoj analizirati unedogled, nego nabaci osmijeh i crveni ruž – onda više nema natrag! Naučila sam uživati u sitnicama, sredila sam si život i okružila se stvarima koje mi odgovaraju. Tijekom karantene bila sam malo u krizi ponajprije stoga što živim od nastupa i kad je sve stalo, bio je to težak financijski udarac. Pomirila sam se s time da moramo živjeti na rezervi i da će možda biti sve teže. Ali ako je čovjek ok sam sa sobom, onda mu to nije problem. Nedavno sam prvi put vodila klince na Jarun i kad je moj mali od tri i pol godine vidio jezero, samo je počeo vikati “More more!” i skidati se. A još ne zna ni plivati! Djeci samo treba da se osjećaju dobro i da su s nama, njima je svejedno je li Jarun ili Jelsa. Najdraža mi je poslovica moje bake Bosanke: “Gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna“. To je govorila jer je nas petero živjelo u stanu od pedeset kvadrata. Cijelo sam djetinjstvo spavala s bakom u krevetu u dnevnoj sobi dok su moji starci spavali s bratom u drugoj. Ali tad se to nije preispitivalo, nismo bili opterećeni vulgarnim materijalizmom i statusnim simbolima pa sam od toga operirana. Možda je i to taj punk, a htjela bih da i moja djeca odrastu s tim stavovima.

S obzirom na to koliko si inače dinamična osoba, kako si podnijela karantenu?

U Beogradu je lockdown bio puno žešći nego ovdje, ljudi su psihički obolijevali, danima nismo smjeli uopće izići iz kuće. Kad smo vidjeli da je vrag odnio šalu, našli smo preko neke teške veze kućicu u planini i otišli tamo. I oficijelna je verzija s Instagrama da nam je bilo predivno. Klincima je i bilo, ali muž i ja smo bili jako napeti, oboma nam se sve raspadalo. Kako sam inače hiperkomunikativna i od gradskog muvinga, sve mi je nedostajalo, kalendar mi se odjednom ispraznio i ono što me zapravo spasilo, bio je taj nesretni Instagram. Sve su se kampanje preselile online i na društvene mreže, a kako mnogima sada odgovara moja pozicija između Hrvatske i Srbije, način na koji pristupam followerima, set vrijednosti koji podržavam, pod stare sam dane postala influencerica! Najviše me sada brine glazba jer se još nije iznašao način da kulturna ponuda preživi, iako se riješila situacija za toliko drugih stvari, što je ipak nepravda koja bode u oči.

Ipak si mnogo toga objavila tijekom godine, je li ti barem kreativno odgovarao lockdown?

Kreativno je ovo moja godina, definitivno! Možda baš zato što nije bilo toliko nastupa tijekom ljeta pa se nisam trošila na to, ali cijela ova kriza jako me inspirirala: od pjesme “Dodir” koja je ljubavno-erotska fantazija u izolaciji do pjesme “Kvar” koja govori o krizi koju sam imala i sama u braku i brojnim vezama koje su se samouništile kad smo svi bili osuđeni jedno na drugo i zaista se upoznali. Ne stignem ni izbaciti sve što radim – sad će izići “Luda”, a onda “Sjaj”, pjesma o depresiji i potrazi za slamkom spasa u teškoj situaciji.

POZITIVAN IMPAKT

S obzirom na to koliko se daješ u svim tim medijima, je li ti ikad teško biti toliko izložena i na udaru javnosti?

Bilo bi licemjerno da se žalim – da je to nešto s čime se ne mogu nositi, ne bih se time bavila. Uvijek je tu doza narcizma i ekshibicionizma, ali nadam se da ipak činim dobro, a reakcije su uglavnom vrlo pozitivne. Kako sam inače politična osoba, prije sam komentirala dnevnopolitičke teme smatrajući da mi je to odgovornost kad imam pozornost javnosti. Ali od toga sam odustala i spasila živu glavu kad sam se preselila u Srbiju. Osjetila sam da više to ne mogu raditi iz pozicije u kojoj se nalazim, ali i zato što sam shvatila da taj pristup ima kontra efekt. Umjesto da kritiziram, pristupam stvarima pozitivno i pokazujem vlastitim primjerom, bez obzira fotkam li se pokraj reciklažnog dvorišta ili pišem o svojoj predivnoj babysitterici koja je Romkinja. Čak i kad smo zaposlili malog azilanta, reakcije su bile isključivo pozitivne, iako je opći stav javnosti prema imigrantima u Srbiji negativan. Mali je za moj story samo ispričao kako stalno susreće ljude koji se žale na situaciju u svojoj zemlji, a on jednostavno želi to što oni već imaju. Tako nešto može pomoći da ljudi drukčije dožive imigrante, ali i da promijene percepciju vlastitog života i okoline. Ne mogu se fokusirati na ljude koji i dalje znaju biti grozni, oni ionako nisu moja publika i ništa što kažem neće utjecati na njih, ali dio na koji mogu utjecati može značiti mnogo. Nakon kampanje za pregled dojki koju sam napravila prošle godine javilo mi se osam žena sa svjedočanstvima da im je ta kampanja možda spasila život. Što više mogu poželjeti? Ako radiš dobre stvari kao javna osoba, možeš imati impakt, možda i puno širi nego kad se baviš stvarima koje društvo bolje valorizira.

Koji su aktualni projekti i sljedeći potezi? Solo karijera ti ide punom parom, koliko se razlikuje od Lollobrigide?

Danas sam baš dogovorila promociju singlea “Luda” u Mastersu, imam hrpu kampanja o kojima ne smijem puno reći, ali najviše sam posvećena tome da svakih nekoliko mjeseci izbacim novi single te da do proljeća album bude gotov. Rekla bih da su mi tekstovi glavna poveznica između glazbenih projekata jer ih uvijek pišem sama i imam specifičan stil, ali Lollobrigida ima žešći zvuk i više je festivalski proizvod. Ovo što radim solo više je senzualno, meko, elektronički i klupski. Zapravo jedva čekam sljedeći nastup. Imali smo nedavno koncert u Novom Sadu koji mi je trebao da se vratim u život. Stvarno sam najsretnija osoba na svijetu kada nastupam! Ja sam ložačica, lako se oduševim i izludim od sreće kada radim nešto u čemu sam strastvena pa mi je važno da i publika to osjeti.

Kako radiš na pjesmama, što prvo nastaje?

Nema pravila, kad god nešto čujem, proživim, iskusim ili pomislim, kad naiđem na nešto što me inspirira, iz toga može nastati pjesma. Na mobitelu imam bezbroj bilješki, čovjek samo treba biti otvoren i živjeti to što radi. “Minuta” je doslovno nastala u minuti kao reakcija na jedan post na koji sam naišla, za pjesmu “Dodir” inspirirala me priča prijateljice koja je tijekom lockdowna bila u zabranjenoj vezi s oženjenim muškarcem s kojim se tada nije mogla ni vidjeti ni čuti, osim porukama. Nekako sam ušla u njezinu glavu i zamišljala što bih napravila: kopala tunel do njegova kreveta, spajala antene preko zgrada samo da te dvije duše nađu put jedna do druge.

MS. PACMAN

Sve što radiš ima i vrlo prepoznatljivu estetiku, glazba je neodvojiva od mode i vizuala koji je prate, kakvo mjesto u tome zauzimaju kostimi?

Muzika mi je dosta sugestivna i volim nastupati u kostimu da bi publika ušla sa mnom u taj drugi svijet. Kod Lollobrigide je to bilo mnogo radikalnije: umatale smo se u vreće za smeće, lijepile balone po sebi, nosile krilca… To je jedini prostor koji uvijek dopušta karneval, što me silno zabavlja! Ne mogu nastupati u regularnoj uniformi i glavna mi je deviza da svatko tko me vidi u tom prostoru mora znati da idem na stage pa se češće dogodi da me ljudi pitaju što ću obući nego što ću svirati.

Čini mi se da se dogodio zaokret s posljednjim spotovima, osobito za pjesmu “Kvar”.

Da, ali za to nisam zaslužna ja nego moj najbo- lji prijatelj iz Beograda, Marko Ćerketa, dizajner i osnivač brenda Ruksag. Rekao mi je da je dosta bilo improvizacija i da ćemo napraviti ozbiljniji imidž. Važno je imati suradnike koji te razumiju pa trenutačno imam Pocket Palma i Sergia Loungea za glazbeni dio i aranžmane, a Marka za styling i art direkciju. Marka sam također upoznala na Exitu još 2008. godine: bile smo tamo prvi put i bojale smo se da nam nitko neće doći na koncert pa smo kopirale flyere i dijelile ih ljudima za koje nam se činilo da bi mogli doći. Tako sam zaustavila Marka, a on je rekao: “Molim? Pa zbog vas sam i došao!” I tako je počela naša ljubavna priča. 

Samo skupljaš ljubavi na tom Exitu!

A što ćeš drugo na festivalu? Ja sam kao Pacman koji skuplja zrnca pozitivne energije i kad mi je netko zanimljiv, uložim u taj odnos. Tako se dogodilo i s Markom, a sada mi je super što radimo zajedno jer imam sve manje vremena baviti se vizualnim dijelom projekta. Inače sam jako šlampava u tome, vjerojatno sam bila jedina mlada koja se sjetila da treba vjenčanicu dan prije vjenčanja! Nazvala sam prijatelja koji vodi Fashion Week u Beogradu da mi pomogne (nije mogao vjerovati) pa smo zajedno obilazili dizajnere dok neka žena nije s dna ladice izvukla školski kostim svog djeteta koji mi se svidio jer je bio skroz opaljen! Priličan sam kampanjac i obično nastupam u poderanim čarapama, s jednim okom našminkanim. I to je valjda taj punk senzibilitet.

S obzirom na sve što si dosad radila, je li ostalo nešto što bi voljela istražiti, a još nisi?

Što god mi padne napamet, uglavnom i napravim. Ali imam jednu ideju za seriju reportaža ili tako nešto: voljela bih intervjuirati muškarce, prave balkanske krkane, te ih navesti da pričaju o vlastitim osjećajima, emocionalnim pritiscima i slomovima, načinu na koji doživljavaju žene. U feminizmu je fokus na ženama koje govore o iskustvima i problemima, a ja bih voljela istražiti i kako patrijarhat pritišće muškarce, zanima me tzv. muški sindrom na Balkanu. Tko ovo čita, nemojte mi ukrasti ideju! Ne znam kad ću se time pozabaviti, ali obično kad zapnem za nešto, dovedem to do kraja.

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Katarina Marković

Frizura: Tijana Ilić, Asistent stiliste: Aleksandar Nastasijević

Styling: Ana Ostojic. Šminka: Branislava Kostić

Intervju je objavljen u tiskanom izdanju ELLE magazina za studeni 2020.

Pročitajte i...

Marija Kulušić predstavila komad koji moramo dodati u svoju garderobu

Mlada dizajnerica nedavno je osvojila nagradu Elle Style Awards 2020. za najbolji modni dizajn, a upravo je lansirala i kolekciju neodoljivih šalova

Jadranka Sloković: "Žene iznad pedesete su često nevidljive, no ova nagrada pokazuje da to baš i nije tako"

Donesena je presuda: Jadranka Sloković je ikona stila! Bez kojih odjevnih komada ne može, a koje nikad ne bi odjenula otkrila je u ekskluzivnom razgovoru za elle.hr

Studio Up: "Fresh start je uvijek najbolja opcija"

Dobitnici nagrade ELLE Decoration: Najbolja arhitektura i dizajn Studio Up podijelili svoj recept za zadržavanje svježine u poslu, usprkos svim izazovima

"Krize su teške, ali nas osnažuju"

Inicijativa #spasime koja daje glas žrtvama nasilja u obitelji aktivistički je projekt godine

"Momenti izvan kontrole podižu fotografiju na višu razinu"

O modi i umjetnosti s dobitnicom Elle Style Awards powered by H&M nagrade za umjetnicu godine Glorijom Lizde

Monika Zubović, Seadro: "Nemamo više izgovora zašto ne bismo radili održivo"

Dobitnica ovogodišnje Elleove nagrade za održivost u modi i ljepoti je Monika Zubović kojoj je misao vodilja stvaranje u skladu s najvišim ekološkim i etičkim standardima

▲ Povratak na vrh