Intervju: Antonia Matković Šerić

31.08.2020.

“Daj mi ruku, proći ćemo skupa ovu tugu... sunce još je veliko na jugu.” Novi Pavelov hit “bijela jedra” i nježni Antonijin vokal točno su ono što nam je trebalo nakon proljeća iz filma katastrofe. Razgovarale smo o glazbi kao psihoterapiji, suživotu s glazbenikom, kćeri luni, novom albumu i ostalim životnim radostima

Korona, potres, ponovno korona… Čini se da u 2020. nema kraja neugodnim iznenađenjima. Ali tamo negdje između metenja žbuke otpale sa zidova i pranja ruku do iznemoglosti, s radija nam se u uho uvukla nova, sjajna Pavelova stvar, melankolična country balada koja obećava ljubav, more i “jutra nježna kao pamuk”. Pjesma je uvod u peti studijski album benda koji bi svjetlo dana trebao ugledati do kraja 2020. Možda ovo neće biti baš potpuno nepodnošljiva godina.

Ne možemo prestati slušati “Bijela jedra”. Vaš suprug Aljoša Šerić stihove je napisao prije korone i potresa, ali  zvuče aktualno i utješno. Trebao nam je takav glazbeni vjetar u leđa, svašta smo prošli..

Tako je, kada smo snimali demo za “Bijela jedra”, nije mi bilo ni na kraju pameti da bi 2020. mogla krenuti u ovom smjeru. Već je sedmi mjesec, a imam osjećaj da je u ožujku vrijeme stalo. Inače, toliko sam se puta isplakala na ovu našu pjesmu preslušavajući je dok je miksana. Aljoša bi mi slao verziju, jednu do pet, a ja bih na svaku reagirala jednako cmoljavo. Sabrala bih se tek nakon nekoliko repeatova i počela kritički slušati pjesmu. Nije tajna da obožavam Aljošu kao autora, mislim da savršeno piše, tu i tamo ubaci pokoju riječ koja je previše zahtjevna za širi auditorij pa mu kažem da malo pojednostavni.  Ova je pjesma od početka bila savršena, u svakom smislu – zvuk juga, pitki country, s utješnim slikama u strofama koje umiruju pa onda love zamah u refrenima. Mogu reći da glazba sve liječi, pa je tako i meni ova naša pjesma pomogla da živnem nakon šokova u ožujku.

Čitala sam komentare na YouTubeu, netko je napisao: “Ova će se pjesma slušati i za 20 godina.” Je li to najljepši kompliment koji glazbenik može dobiti?

Zapravo jest, nisam autor, ali ako netko ima potrebu uvijek iznova čuti tvoju pjesmu, mislim da si napravio nešto dobro. Neke Pavelove stvari nastale prije sedam godina i danas se puštaju u radijskom eteru i to je predivno. Znači da su opstale i da za njih još ima mjesta među novim hitovima, novim pjesmama. Osim navedenog komplimenta, Aljošu i mene uvijek dirne kada nam slušatelji pošalju iskrene poruke u kojima opisuju kako su naše pjesme došle do njih i kakav su sve utjecaj imale. Jednom mi je jedna djevojka rekla da je moju pjesmu “Jedno jutro”) svirala i pjevala svom dečku nakon svađe, jer u tom trenutku nije imala boljih riječi kojima bi mu iskazala svoju ljubav, i to ih je pomirilo. To me jako dirnulo i mislim da mi je to bio jedan od dražih komplimenata.

Novi singl najavljuje Pavelovo peto studijsko izdanje, kada nam stiže?

Mislim da ćemo ga izdati prije 2021. godine. U rujnu idemo u studio RSL u Novom Mestu gdje ćemo snimiti dio materijala, a što ne uspijemo dovršiti, snimit ćemo u Zagrebu. Uzbuđena sam jer imamo sjajne pjesme i jedva čekam čuti kako poprimaju pravi oblik. Snimanje nerijetko bude kao team building – snimanje, druženje… Idila.

Što možemo očekivati od tog albuma?

Žanrovski eklekticizam. Trenutačno smo u fazi probiranja pjesama jer ih je previše, a ne želimo da album bude previše dug. Kada mi je Aljoša poslao pjesme na preslušavanje i biranje, nisam mu bila puno od pomoći jer bih sve odmah i sada, ali to je zbog moje nestrpljive i nemirne prirode. Mislim daalbum ima šanse za osvajanje i publike i struke.

Koja je Lunina omiljena Pavelova pjesma?

U posljednje vrijeme stalno pjeva “Daj mi ruku”, prvi stih pjesme “Bijela jedra”, najčešće kad prelazimo cestu. Lunći je imala dosta problema sa mnom kad sam vježbala kod kuće, kad sam snimala neke stvari, kad bi me vidjela na TV-u, bilo da je riječ o nastupu ili spotu. Nije me mogla gledati ni slušati, što me zapravo rastuživalo, nisam znala zašto joj to toliko smeta. Kad je navršila dvije i pol, tri godine, stanje se poboljšalo. Mislim da je tome kumovao dolazak na maminu gažu, kad nas je prvi put vidjela kako pjevamo, hrpa ljudi pred nama. Zapravo, možda je tek tada mrvicu shvatila pojam pjevanja. To mi je bio poseban koncert, prošlo ljeto na Zrinjevcu, jer je na zadnjoj pjesmi odlučila doći k nama pa sam cijelu pjesmu otpjevala s njom u rukama, bila je ponosna kad su svi pljeskali, mahala je publici, a meni se srce rastapalo. Zahvalna sam dragoj kolegici Jeleni Radan, koja mi je u jednom ženskom razgovoru tijekom pauze snimanja showa “Zvijezde pjevaju” samo rekla neka dovedem malenu nekad na probu jer važno je da ona shvati čime se bavim, što radim i kamo idem kad kažem “mama ide pjevati, na probu, koncert…” Sigurno joj je zbunjujuće ponekad nas vidjeti na TV-u. Osim toga, igrom slučaja naši najbolji prijatelji iz najužeg kruga društva i članovi obitelji nerijetko su na televiziji, pa i nije čudno što je dijete zbunjeno. Nedavno je na televiziji ugledala nekog čovjeka koji ju je podsjetio na mog tatu pa me upitala: “Je l’ to dida moj?”

Ima li sluha, je li “potegnula” na roditelje?

Luna voli pjevati, ali se posrami kada primijeti da ja i Aljoša naćulimo uši kako bismo spoznali krije li se u njoj talent. Voli trčati, jako je brza, obožava plesati i na to sam ponosna, to su moji plesni geni. Što god bude ona htjela, ja ću biti sretna. Za početak će, kao i sva djeca, ići na ritmiku ili neki sport. Tko zna što će biti njezina specijalnost!

Je li izolacija pomogla ili odmogla tvojoj i suprugovoj umjetničkoj kreativnosti? Kako ste kratili vrijeme tijekom karantene?

Nisam ni mogla kratiti vrijeme jer sam cijelo vrijeme radila, a kako radim u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji je praktički dio gradske uprave, samo sam kratko razdoblje od dva tjedna zbog epidemioloških mjera radila od kuće. Mi smo, nažalost, nakon potresa imali (i još ćemo godinama imati) hrpu posla. Valjda smo uz liječnike, vatrogasce, statičare i alpiniste bili najaktivnija skupina radnika. Nije nam to bilo jednostavno razdoblje kao obitelji. Vrtić nije radio, Aljoša je bio kod kuće s Lunom, a nisu mogli izlaziti, parkići su bili zatvoreni, postajala je opasnost od korone, ja sam dolazila premorena, i psihički i fizički. Bilo je izazovno. Uspjeli smo iz toga izići još jači, poslijepodneva smo kratili društvenim igrama, crtanjem, plesanjem, pjevanjem… Aljošu bih pustila da se malo odmori jer je cijelo jutro bio s njom i zabavljao je. Eto, mislim da ćemo nakon svih ovih zbivanja svašta naučiti i o sebi i o bližnjima. Nikomu nije bilo jednostavno, ali snašli smo se.

Živite u centru Zagreba, na Britancu. Koliko vam je stan stradao u potresu?

To jutro bilo je grozno, snažan huk i trešnja. Živimo u zgradi sagrađenoj prije 100 godina i dobro je uopće izdržala, sva sreća da imamo armirano stubište, inače ne znam kakav bi bio ishod. Još ne vjerujem da smo doživjeli i preživjeli potres. U jednom sam trenutku pomislila da je to kraj, možda je glupo to govoriti iz ove perspektive, ali takav je tada bio osjećaj. Zgrabila sam Lunu, koja je bila u polusnu, i govorila joj da je sve u redu, da je mama čuva, da se ne brine. Prvi sam put osjetila iskonski strah, ne za sebe, nego za nju. Najprije sam nju pokrila poplunom i jastucima da je zaštitim ako bi štogod palo na nju, dobro smo se snašli. Brzo smo se svi troje skrili pod štok. Zapravo mi je još veći šok bio vožnja Britancem nakon potresa. Ratno stanje, tako je izgledalo. Stan ćemo popraviti, nije tako strašno, pukotine su tipične, uglavnom na spojevima zidova i stropova, žbuka je negdje morala popucati. Prijatelj Branko, građevinar po struci, umirio nas je nekoliko dana nakon potresa i rekao nam da se smijemo vratiti kući. S obzirom na to da sam konzervatorica i radim u Zavodu koji se bavi kulturnim dobrima, povijesnim zgradama, posebno su me pogodile posljedice potresa. Sudjelovala sam u obnovi nekih od tih zgrada u svojstvu konzervatorskog nadzora, u kontaktu sam s mnogim suvlasnicima pa sam sve što se događa paralelno pratila na poslu. Nikomu nije bilo lako, iako sam iz Splita, u Zagrebu živim 14 godina, neizmjerno ga volim i želim mu brz oporavak.

Britanac za tebe i supruga ima veliko značenje, tu ste se prvi put ugledali, zar ne?

Da, uz Britanac me vežu predivne uspomene od 2007. kada sam upisala Likovnu akademiju, Odsjek za restauriranje i konzerviranje umjetnina. Taj čarobni svijet likovnosti, umjetnosti, slobode bio je nešto najljepše na svijetu. Odmah sam počela i raditi kao bih imala za džeparac, godinama sam bila hostesa u HNK Zagreb, brzo sam se snašla, nisam bila nimalo smotana 18-godišnjakinja. U početku sam živjela sa sestrom, poslije u studentskom domu u Cvjetnom naselju. Ali Britanac je bio moj, najviše sam vremena ondje provodila. Akademija – Ilica, Kačićeva – Sedmica, Nazorova – Zamenhofova – Restauratorski, i tako ukrug. Negdje na toj ruti znala sam susresti i Aljošu, koji bi valjda išao od ureda u Kačićevoj do roditelja u Ilici. Sretali smo se nekoliko godina i pozdravljali, znala sam da se bavi glazbom, mislim da ga je moja sestra upoznala u nekom klubu, čak mi i spominjala njega i bend. Službeno smo se upoznali 2012., kada sam diplomirala i kada sam se i ja konačno ozbiljnije počela baviti glazbom. Pozvao me kao prateći vokal u Pavel, tako je sve počelo.

Aljoša i ti najbolji ste primjer da privatno i poslovno mogu zajedno. Koje su prednosti, a koje mane zajedničkog posla?

Prednost je što nas veže baš glazba, ljubav prema njoj. Čak i kada smo u svađi, dok pjevamo i sviramo, ne mogu gajiti negativne emocije, vrlo me brzo pusti ljutnja. To je tajna našeg uspjeha! Prednosti su što nam je svaki koncert kao mini izlazak, druženje s ekipom, nikad nam nije dosadno. Prednost je i što sam s Aljošom doživjela predivne trenutke na pozornici, profesionalno, pa je prisjećanje dvostruko intenzivnije. Nismo punili sportske dvorane i open air festivale, ali sam se čak negdje i našla u filmu “A Star Is Born”, onaj trenutak između Gage i Coopera prije izlaska na stage, to je to, copy paste. I još jedna prednost, kad se meni nekada nešto ne da, to uvalim njemu! A mana nema. Ok, možda je mana kad on mene uvali u nešto što mi se ne da, na primjer snimanje ili intervju…

Oboje ste donedavno imali paralelne karijere, ti u Konzervatorskom odjelu i kao pjevačica, Aljoša kao odvjetnik i glazbenik. On se nedavno ipak oprostio od odvjetništva i odlučio posvetiti glazbi. Planiraš li i ti nešto slično u budućnosti?

Aljoša je izišao iz odvjetništva taman prije koronakrize. Često se zezamo kako je izabrao najbolji mogući trenutak. Jednostavno više nije mogao paralelno raditi oboje, odvjetništvo je iscrpljujuće, a on se bavio kaznenim pravom i to ga je izjedalo. Teški slučajevi, stresne rasprave, priznao je sebi da tako više ne može. Podržala sam ga u njegovoj odluci jer sam vidjela da mu sjedenje na dvije stolice čini loše, a bez glazbe ne može. I ja sam na dva kolosijeka, ali nakon 16 sati ne razmišljam o poslu, još se mogu isključiti i posvetiti glazbi. Nije uvijek lako, dan mi je kaotičan i pun obveza, posebno ako je u tijeku proba za koncert ili snimanje. Tu je i majčinstvo zbog kojeg sam mnogo toga ostavila po strani jer ne mogu biti kvalitetan roditelj ako sam rastrgana na sto strana, to je najveći kompromis i izazov. Rado bih otišla na milijun evenata, minglanja, ali ne ide. Kada Luna bude dovoljno velika da ide sa mnom, to će biti odlično.

Upisala si Likovnu akademiju jer si imala dara za crtanje, ali nisi diplomirala slikarstvo, kako to?

Upisala sam Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina, to sam i htjela, nikada nisam bila punokrvna slikarica. Nisam bila dovoljno uvučena u sebe da bih se mogla dati i izraziti isključivo putem medija slikanja. Smatram da pravo slikarstvo zahtijeva puno promišljanja, kontemplacije, filozofije, samopromatranja. Na faksu sam voljela i klesati kamen, raditi aktove, a slikanjem sam se najviše izražavala kada bi mi bio potreban ispušni ventil. Stan nam je pun mojih slika i planiram ponovno slikati čim ulovim vremena.

A s koliko si se godina počela baviti glazbom?

Pjevala sam odmalena, sa šest godina prvi sam put nastupila na Dječjem festivalu u Supetru, ali nikada poslije nisam bila ozbiljna u pjevanju, štoviše prioritet mi je bio ples. Sve se promijenilo dolaskom u Zagreb, povezala sam se s prijateljem gitaristom i napravili smo listu za svirke po restoranima. Bilo je to jako dobro i ponosna sam na to razdoblje, tako je Aljo i došao do mene, preko neke YouTube snimke s gaže.

Koji su glazbenici ostavili najveći trag na tvojoj duši?

Oliver, Simon, Garfunkel, Freddie, RHCP, mislim da su mi oni i Queen bili prvi albumi. Uvijek nađem neku novu žensku inspiraciju, recimo Gaga, Gwen, Mon Laferte. Od naših vokala volim čuti Maju Posavec, Željku Veverec, Vannu…. Mogla bih reći da je sve što sam čula ostavilo trag na meni.

Imaš li tremu prije izlaska na pozornicu?

U posljednje vrijeme sve manje, to je stvar iskustva i samopouzdanja. Uživam na stageu i čim počnem pjevati, prestanem se bojati. Tremu uglavnom imam kada idemo na festivale jer to nisu uvjeti na koje smo naviknuli, ide live prijenos… Tada je trema jača, ali je i osjećaj nakon nastupa  intenzivniji. Nakon nastupa na Zagrebačkom festivalu s Tedijem Spalatom rasplakala sam se, puno mi je značio. Modno surađuješ s dizajnericom Marijom Cvitanović. Njezine kreacije savršeno pristaju tvom stilu…Marija i ja smo kliknule prije četiri godine. Ona prati sve moje nastupe i snimanja, uvijek promišljamo o kojoj je prigodi riječ pa sukladno tome odabiremo styling. Sjajna je stilistica i prijateljica.

Što radiš kada ne radiš?

Idem u šetnju s Aljom i Lunom. Gledamo serije, jedemo sladoled, ponekad se samo izležavamo, ništa posebno, uglavnom nam se dan svodi na ugađanje Luni. Osim toga, vrijeme volimo provoditi s našom ekipom, ima nas šest šašavih obitelji pa svaki put kada se okupimo, nastane kaos. To je opjevani “mali krug velikih ljudi” iz Massimove pjesme koju je napisao Dečak ili Aljošin naslov “Družba krivih odluka”.


Piše: Jasmina Rodić
Fotografija: Marko Grubišić

Pročitajte i...

Muči li vas sindrom varalice?

Zdrava doza nježne samokritike ključna je za naš profesionalni i osobni razvoj, ali ponekad nas vlastiti previsoki kriteriji mogu početi gušiti, čak i kad nam svijet poručuje da nam zaista dobro ide. Što je sindrom varalice i kako se riješiti osjećaja da nikada nismo dostatne?

Girl power: Anica Tomić o moći kazališta, cinizmu i altruizmu

Upoznajte Anicu Tomić čija je moderna interpretacija 'Orfeja i Euridike', njezina prva režija opere, oduševila publiku zagrebačkog HNK

Novi listopadski Elle je na kioscima!

Odlučili smo da nam u ovom broju mantra bude radost, da svakom stranicom otvaramo apetite, budimo znatiželju, rasplamsavamo strasti... Pridružite se našem nepokolebljivom optimizmu i uz novi Elle pronađite tisuću razloga za dobro raspoloženje, smijeh i uživanje. Za uvertiru, svim čitateljima poklanjamo izniman beauty dar, superučinkovitu masku za blistavu i zdravu put Filorga Meso-Mask, izravno inspiriranu tretmanima mezoterapije

barbara kurtović

O modi, stilu i inspiraciji s Barbarom Kurtović čije cool kombinacije volimo pratiti

Splitska fashionistica koja stoji iza Instagram profila @bkpurplelove ima super stil, a odakle crpi inspiraciju, koji su joj omiljeni modni dodaci te kako kombinira Borboleta narukvice iz Elle ljetnog paketa otkrila nam je u blic intervjuu

Poklanjamo vam DIESEL majicu uz kupnju godišnje pretplate na Elle!

Čitajte Elle 365 dana u godini! Pretplatite se i poklanjamo vam stylish DIESEL majicu uz kupnju godišnje pretplate na magazin Elle. Uz to, darujemo vam i prva 4 broja Ellea te šaljemo na kućnu adresu. Požurite jer je količina VIP darova ograničena

▲ Povratak na vrh