Kako je neuspjeh postao suvremeni fetiš

05.10.2020.

Od influencera koji entuzijastično dijele svoje promašaje na društvenim mrežama do tuluma u Silicijskoj dolini na kojima se slave pogrešni koraci rastućih startupa - neuspjesi su prešli iz sfere zakulisnog srama na poziciju osvijetljenu reflektorima. U društvu koje iznad svega uzdiže uspjeh kako je neuspjeh dostigao status ultimativnog fetiša?

Odrastajući u sustavu u kojem je granica između uspjeha i neuspjeha kristalno jasna te nema sumnje na kojoj se strani te opozicije želimo naći, naši veliki i mali promašaji postaju nešto što želimo što prije sakriti i ostaviti za sobom. Jest da nam razni odgojitelji poručuju kako ne bismo trebale odustajati, da je prepreka samo novi izazov, ali usmjerenje je jasno – samo je jedan scenarij poželjan. Osim toga, s godinama su ulozi sve veći, a prostor za neuspjeh sve je manji. Neuspjesi su nešto što uglavnom skrivamo, potiskujemo, što nam izaziva nelagodu čak i kad tome posredno svjedočimo, a kamoli kad smo protagonistkinja priče koja je nesretno skrenula. Kad se spotaknemo o svoje palazzo hlače (piše osoba koja se najmanje jednom godišnje spektakularno zaplete o široke ljetne nogavice), najprije provjerimo je li nas netko vidio. Međutim, posljednjih godina sve se više šire priče o slavnim neuspjesima koji su prethodili još slavnijim uspjesima, celebovi svih područja hvališu se pogrešnim koracima i popikavanjem na svome putu do zvijezda, a čak je i poslovni svijet u svom galopiranju u budućnost prigrlio pozitivan narativ o nezaobilaznim pogreškama. Bliži li se doba u kojem naši neuspjesi postaju značke koje ponosno nosimo, važniji od naših uspjeha?

Fail harder

Karla Lisker u australskom izdanju Ellea piše o nelagodi koju je u njoj izazivao natpis “Fail harder” u predvorju (nota bene, iznimno uspješne) marketinške agencije u Los Angelesu za koju je radila na početku svoje prve karijere. Kako se ondje našla u drugoj polovici dvadesetih, pokušavajući se pretvoriti u funkcionalnu odraslu osobu, ideja da je neuspjeh ne samo prihvatljiv nego i poželjan nije se uklapala u ono što je osjećala istinitim za svoju poziciju. Kad tek započinjemo karijeru, teško nam je povjerovati da ćemo probni rok i preživjeti i uspješno završiti ako se bezglavo upustimo u rizične situacije te nanižemo pogreške. Svatko pamti taj osjećaj sveprožimajućeg užasa od mogućnosti da na prvom poslu nešto pogriješimo, a u pomaknutim dimenzijama naše početničke percepcije svaki nam se neuspjeh čini kao crna rupa iz koje nema povratka. No Lisker piše da je u Silicijskoj dolini “neuspjeh gotovo religija, obredna praksa na putu prema inovaciji koja će promijeniti svijet. Rizici i za*ebi? Sve je to dio formule za one koji žele ostaviti trag u svemiru”. A u tom udaljenom parasvijetu nemaš što raditi ako ne misliš ostaviti neki trag (gotovo doslovno).

Elon Musk, osnivač Tesle i čovjek koji na inovativnosti ne štedi ni u kom segmentu života, što je pokazao i avangardnim imenom koje je nedavno nadjenuo svome sinu, kaže: “Ako se stvari ne raspadaju, ne radiš ništa inovativno.” Astro Teller, direktor kompanije X (nekadašnji Google X), čak je uveo bonuse za neuspjeh koji se dodjeljuju zaposlenicima koji priznaju da im određeni projekt jednostavno ne ide od ruke. Ideja je da je znatno jeftinije napustiti projekte koji su osuđeni na propast, nego inzistirati i dopustiti da požderu resurse. Fun fact: ovo je ista kompanija koja je svojedobno izbacila Google Glass. Što je to, pitate se? Upravo tako. A kad govorimo o zanimljivostima, valja spomenuti da Teller organizira i tulume promašaja kako bi timovi proslavili napuštanje propalih projekata, a njegov je TED Talk o “neočekivanim prednostima slavljenja neuspjeha” bio golemi uspjeh.

O neuspjehu propovijeda i Jeff Bezos, osnivač Amazona, čiji je astronomski uspjeh doduše proporcionalan nehumanim uvjetima u kojima rade ljudi na najnižim pozicijama te megakompanije. Poznato je da Bezos voli na visoke pozicije zapošljavati upravo one koji su već negdje slavno propali. Tako dostavu namirnica Amazon Fresh vode nekadašnji izvršni voditelji Webvana, koji je unatoč investiranim milijunima bankrotirao početkom dvijetisućitih. Štoviše, Bezos je toliko entuzijastičan kad je riječ o neuspjehu da svake godine iznova piše svojim dioničarima o promašajima tvrtke, otkrivajući ono što očekuje da će biti budući “multimilijarderski promašaji” Amazona u skoroj budućnosti. Kaže Jeff: “Ako veličina vaših neuspjeha ne raste, nećete ni stvarati u količinama koje mogu pomaknuti iglicu vage.” Kad su ulozi golemi, uspjesi mogu biti recipročni, ali samo uz ravnomjerne neuspjehe na putu.

Kako propasti

Na stranu pitanje koliko možemo vjerovati multimilijarderu jezivo zloglasne radne etike ili nekome tko je svoje dijete nazvao X Æ A-XII, nesumnjivo je da svi ovi uspješni bijeli muškarci govore iz prilično privilegirane pozicije. Astronomski gubici koje oni otresu kao par kapi ljetne kiše s kaputa običnim su smrtnicima basnoslovne i nezamislive količine novca, vremena i resursa. Nakon što su se već doveli do visine s koje mogu padati unedogled, jer je podnožje toga čarobnog brijega podstavljeno baršunastim jastučićima koji će dočekati njihove presvijetle guze, ovi muškarci propovijedaju rizike koji za devedeset devet posto ljudi na svijetu predstavljaju najgore noćne more.

No glorifikacija neuspjeha nije ograničena samo na izdanke Silicijskog kraljevstva. Novinarka i spisateljica Elizabeth Day vodi iznimno uspješan podcast o neuspjesima uspješnih ljudi pod nazivom “How to Fail”, na kojemu ljudi poput Lily Allen i Phoebe Waller-Bridge govore o svojim promašajima kako bi ostatak svijeta osjećao da i za nas ima nade. Influenceri također na sve strane dijele svoje pogreške i neuspjehe, zahvaljujući čemu su samo šarmantniji i popularniji. Činjenica je da su ti javni neuspjesi nešto što gradi most između običnih smrtnika i nedodirljive društvene kaste, čija nesavršenstva moramo dobivati u kontroliranim dozama da bi naša ljubav prema njima opstala.

Promjena diskursa vezanog uz uspjeh trebala je ublažiti pritisak koji osjećamo da pod svaku cijenu moramo uspjeti i raskrinkati sve nezaobilazne međukorake koji su najuspješnije ljude današnjice doveli do pozicije na kojoj su danas. Svaka priča o uspjehu ujedno je priča o nebrojenim neuspjesima, koju volimo čuti. No dolazi li privilegija govora o vlastitim neuspjesima samo u paketu s nesumnjivim uspjesima? Čini se da je ipak o neuspjesima pristojno govoriti samo ako si već iznimno uspješan.

Pravo na neuspjeh

Lisker se pita je li neuspjeh luksuz koji si mogu priuštiti samo oni koji su već bogati, slavni, koji se zadržavaju na vrhovima top-ljestvica i kući donose nagrade s crvenih tepiha. No nije toliko stvar u tome tko si može priuštiti neuspjeh, koliko kada si netko može priuštiti ozbiljan neuspjeh, a za velik broj ljudi odgovor glasi – nikada. Kad jednom postignemo sve o čemu smo sanjale, tada možemo izvući iz ladica sve one odbijenice i pretvoriti ih u ukrase za proslavu svoje sjajne sadašnjosti i budućnosti, ali dotad ćemo teško uvjeriti prijatelje da se pojave na proslavi novog posla koji nismo dobile a da ne posumnjaju u našu emocionalnu stabilnost. Jessica Butcher, suosnivačica društvene videoplatforme Tick kaže da je “jedna od negativnih nuspojava fetišizacije neuspjeha činjenica da na svaku osobu koja evangelizira svoje neuspjehe postoji njih desetero koji se potpuno raspadnu i nestanu. U poduzetničkoj zajednici svjedočila sam posljedicama neuspjeha na duševno zdravlje – ljudi imaju krize identiteta, dođu do istinskog izgaranja. I neće se svi podići iz pepela.”

Činjenica je i da je lakše podnijeti promašaj ako smo višestruko privilegirana osoba za koju nitko ne preispituje zašto je tu gdje jest, ali ako dolazimo u okruženje koje je latentno neprijateljski nastrojeno prema skupini kojoj pripadamo, pogreška koja će kod našeg kolege proći neopaženo nas bi mogla koštati posla. Rodne, rasne i ine predrasude također otvaraju pukotinu između onih koji mogu i smiju pogriješiti i onih koji taj manevarski prostor u ovom asimetričnom svijetu jednostavno nemaju.

Svjetsko, a naše?

Silicijska dolina možda je spremna aplauzom popratiti svaki put kad se popikne, padne i pridigne, no je li fetišizacija neuspjeha doprla i do našeg podneblja, na drugom kraju svijeta? Dok u svakodnevici nesumnjivo uživamo u pričama o (ne)uspjehu, ne čini se da uspješni ljudi koriste diskurs o pokretačkoj snazi neuspjeha. Izgleda da domaći kontekst više voli inzistirati na priči o monolitnom uspjehu po cijenu bezbrojnih kognitivnih disonanci. Ne vrijedi apsolutno univerzalno, ali neki od najvidljivijih ljudi naše lokalne kulture ekvivalent su osobi kojoj svi tanjuri popadaju iz ruku, a ona to poprati komentarom “To sam želio napraviti” i onda se još naduri ako pokažete skepsu. Možemo se zapitati tko je uopće toj osobi dao da žonglira tanjurima i zašto se toga tako samouvjereno primila kad zapravo ne zna kako se to radi. Ali kod nas samosvijest i priznanje vlastitih ograničenja i neuspjeha nisu dio popularne recepture za uspjeh, tu je prisutnija formula “Fake it ’til you make it”. Možda je odglumljena skromnost pomogla aktualnom predsjedniku koji je recentni uspjeh, nakon niza vrlo vidljivih neuspjeha, odlučio zaslužiti govorom o tome kako se “promijenio”. Je li načelno priznanje pogrešaka zaista pridonijelo njegovu slučaju i koji će biti učinci uspjeha nakon tvrdnji da se čovjek promijenio, ostaje otvoreno, a mi se možemo samo nadati da njegove riječi imaju više težine nego kad istu stvar naši bivši zatule nakon trećeg pića usred onoga što je Samantha Jones jednom koncizno nazvala “blue ball hell”. Ali skrećem s teme.

Po svemu sudeći, domaća kultura još nije izvršila aproprijaciju fetišizacije neuspjeha, osim kad rekreativno zirkamo prema onome što se događa s druge strane oceana, a možda je to upravo zato što su dosezi mogućih uspjeha u našem kontekstu znatno manje spektakularni od onih u Silicijskoj dolini ili La La Landu. No iako si ne možemo priuštiti megalomanske pokušaje i promašaje, možda bi nam kolektivno dobro došao malo zdraviji odnos prema uspjesima i neuspjesima, manje defenzivan stav u lice kritici, spremnija ruka na kočnici kad nešto evidentno ne funkcionira. Pogotovo s obzirom na to da smo svi suočeni s neposrednom budućnošću koja će donijeti prilične izazove, a ulozi će biti veći nego što smo opremljeni pokriti ako stvari ne upale.

Alternativni CV

Dr. Melanie Stefan, predavačica na odsjeku za biomedicinu, prije desetak je godina predložila da svi sastave životopis neuspjehâ kako bi osvijestili vlastiti rast zahvaljujući promašajima i odbijenicama, koji su nužan dio svakog razvojnog puta. Međutim, poslije je priznala da se nije usudila objaviti vlastiti alternativni CV sve dok nije postigla određene uspjehe, poput zasluženog posla na sveučilištu. Stefan kaže da je problem aktualne diskusije o neuspjehu u “pristranosti preživljavanja”, odnosno u činjenici da je fokusirana na ono što je prošlo proces selekcije, a ignorira ono što nije. Drugim riječima, slušamo samo o neuspjelim potezima uspješnih ljudi. Kad čujemo da je u ranim dvadesetima Oprah dobila otkaz, to nam djeluje utješno jer nam ukazuje na mogućnost da se i mi jednom izdignemo iznad svojih malih padova. No koliko neinspirativnih priča dolazi na jednu Oprah?

“I sama sam zgriješila na isti način”, piše Lisker te objašnjava: “Jednom sam napisala članak o svojim karijernim neuspjesima, ali tek kad sam našla posao u drugoj industriji. Puno sam pričala o vremenu kad sam se borila s dugovima, ali tek kad sam ih sve otplatila.” Podjednako to činimo i na privatnom i na javnom planu, no pritom važnu ulogu igra i pokušaj da se učinimo dopadljivijima u trenucima kad nam je dobro. Mogu govoriti o tome kako sam na hormonskoj terapiji dobila punih deset kilograma u samo godinu dana, priznati da sam provela nekoliko godina u paralizirajućoj depresiji ili iskreno otvoriti temu veze koja mi se raspala, ali tek sada kad sam se već uvelike oporavila. Kad se to događalo, nisam bila sklona o bolnim točkama tako slobodno raspredati niti mi se čini da me itko zaista želio slušati. Ali pripovijedati o tome kako sam tijelo vratila u formu, kako sam se aktivirala da iziđem iz mentalnog ponora ili kako sam preboljela vezu za koju tek sada u potpunosti vidim da je morala propasti, za te priče već imam neku publiku. Štoviše, ako želim govoriti o tome kako sam zadovoljna nekim segmentima svoga života sada, ne mogu se riješiti osjećaja da moram napraviti preludij o preprekama koje sam prošla da bih to postigla, tako se ostvari puni dramski luk i svi su zadovoljni.

“Trijumf unatoč svemu baza je svakog pripovijedanja; nitko ne želi vidjeti rast nekoga tko je od samoga početka prilično uspješan. Možda je identifikacija s neuspjehom način da se oni na vrhu osjećaju bolje u vezi s vlastitim privilegijima”, piše Lisker i u pravu je. Dok su iznimni uspjesi relativna rijetkost, neuspjesi su nedvojbeno univerzalno iskustvo pa ne čudi da se upravo pomoću njih nastojimo povezati. Iako ne treba zaboraviti da su čak i najiskrenije priče o neuspjesima dramaturški dotjerane i mjestimično cenzurirane te da nam dopiru iz prosvijetljenih daljina koje možda nikada nećemo doseći, možemo uživati u slobodi koju nam pruža rasterećenje imperativa da budemo uvijek i neprestano uspješne. Možda je vrijeme za jedan tulum u čast svim našim malim promašajima.

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Profimedia, ELLE #214

Tekst je objavljen u srpanjskom tiskanom izdanju ELLE magazina.

Pročitajte i...

Koja je jutarnja rutina uspješnih žena?

Ove male tajne možda su vaš put do napretka u karijeri

Intrigantna serija "Uspjeh" napokon stigla na HBO GO

Misteriozni slijed nesretnih događaja u novom trileru

Kada uspješni ljudi idu na spavanje?

Kvalitetan san je vrlo važan za zdravlje, ali za uspjeh! Zato smo istražili kako izgledaju rutine spavanja uspješnih ljudi

Koje knjige čitaju uspješne žene?

Donosimo vam omiljene knjige uspješnih žena među kojima su Beyonce, Jessica Alba i Tyra Banks

Kako biti produktivniji baš svakog dana

Proljetni umor nerijetko otežava posvećivanje poslu i obavezama

▲ Povratak na vrh