O klonovima, empatiji, nježnosti i aktualnoj izložbi s Markom Gutićem Mižimakovim

marko gutić mižimakov
24.05.2021.

O izvedbeno-izložbenom projektu 'Izvedbeni tereni za afektivne klonove' koji realizira u suradnji s kolegi/cama Lanom Hosni, Sonjom Pregrad i Nikom Pećarinom te klonovima Acurata2 i LalacurataG8, Svetlana3 i Ona6, MitchG8 i MarQ8.1 u Galeriji Nova porazgovarali smo s umjetnikom Markom Gutićem Mižimakovim

Marko Gutić Mižimakov umjetnik je koji se bavi izvedbom, animacijom, tekstom i ponekad zvukom, a trenutno se u galeriji Nova mogu pogledati ‘Izvedbeni tereni za afektivne klonove’. Projekt se bavi suodnosom tijela izvođačica i njihovih digitalnih inačica – klonova čijom se kreacijom obraća stvarnosti prekarnih uvjeta rada i izmorenosti. O aktualnoj izvedbenoj izložbi, mogućnosti stvaranja zajednica te o tome tko/što su afektivni klonovi i koji su umjetnikovi planovi za budućnost pročitajte u intervjuu u nastavku.

‘Izvedbeni tereni za afektivne klonove’ povratak su Vašem diplomskom istraživanju kojim ste završili studij na OZAFIN-u. Tko ili što su afektivni klonovi bili_e i ostali_e, a kakav se zaokret možda dogodio s ponovnim uronom u taj rad?

Afektivni klonovi su animirane 3D figure izvedbene od ‘premade’ predložaka koji se koriste u produkciji raznih zabavnih sadržaja najčešće kao ‘stand in‘, npr. za neku akciju koja je ljudskom tijelu nemoguća u  akcijskim blockbusterima, a sve češće ih susrećemo u reklamama modne industrije. Software koji koristim se zapravo najviše razvio kroz online community ljubitelja 3D animirane pornografije. 

‘Izvedbeni tereni za afektivne klonove’

Ono što me kod tih figura zanima je s jedne strane njihov kapacitet za stvaranjem empatije kod gledatelja kroz hiperrealistični prikaz, a s druge strane da je taj čin mimikrije zapravo naivni pokušaj da se sakrije medij – činjenica da ne vidimo zaista osobu već sliku izvedenu kompjuterskom tehnologijom. Još uvijek mi je titranje između zavodljivosti slike i greške kojom ona pokazuje svoju materijalnost, dirljivo. Kako su ‘tereni’ koncipirani kao suradnje u kojima proces dijeljenja znanja o tijelu i izvedbi svaka se inačica dosta razlikuje.

Radeći na izvedbi s Lanom Hosni i Sonjom Pregrad, tražili smo mjesto iz kojeg možemo drugovati jedno s drugim, klonovima i publikom, što se ponajviše odnosi na način na koji smo prisutni u prostoru galerije za vrijeme izvedbe. U performance filmu ‘Dečki koji baš nisu’ (film je dio izložbe), Nika Pećarina i ja smo pratili puno strožu strukturu.

‘Dečki koji baš nisu’ film still

‘Potrebu da se dupliciramo kako bi udovoljili zahtjevima koje kapital stavlja na naše limitirane resurse ‘kloniranje’ pretvara u mogućnost za kultiviranje empatije’, stoji u najavi izvedbeno-izložbenog projekta. Kako biste pobliže opisali vezu između kloniranja i empatije? Kako osjećate da se taj potencijal ostvario u prvim kontaktima s publikom?

Kloniranje je mišljeno više kao igra riječima koja označava koreografski score u kojem se izvođači, objekti, materijal i pokreti repliciraju i zrcale u izvedbi. To kopiranje odnosno mimikrija nije samo puko stvaranje istog već mehanizam za stvaranje razlike i transformacije. Raspon razlika i sličnosti pune vrijeme i prostor izvedbe raznim intezitetima kroz osluškivanje, mirovanje, plesanje, poglede, sviranje šupljine dahom kroz morsku školjku, dodir tijela i tijela, tijela i svijetla, tijela i slike… Držimo prostor za subivanje kroz osjetilno unutar dva sata izvedbe, a to radimo za sebe, za slike, za publiku, za slučajne prolaznike Tesline koji vire kroz prozor galerije itd.

Kako je protekla godina provedena u izolaciji utjecala na percepciju izmorenosti, prekarnog rada, ali i mogućnosti kreiranja fiktivnih, stvarnih te prijeko potrebnih zajednica, i kako cijelu situaciju preživljavaju slobodni umjetnici?

Sadašnjost slobodnog umjetnika je uvijek prekarna, što je pandemija dodatno radikalizirala. Ne znam mogu li pričati zaista o izolaciji ako usporedim proteklu godinu s nekim drugim mjestima (poput Berlina gdje je sve još uvijek zatvoreno). Ono što mi se čini da se događa je da nas se kao umjetnike s jedne strane sve više pritišće da brzinski reagiramo na nešto s čijim ćemo se posljedicama tek trebati nositi, a s druge da stvaramo sliku umjetnosti kao nečeg što bi tobože omogućilo da izmaknemo (užasima) realnosti u kojoj se nalazimo. To je zaista umarajuće.

Ova je inačica rada stvorena u suradnji s drugim sjajnim autorskim ličnostima: plesnim umjetnicama Sonjom Pregrad i Lanom Hosni te novomedijskim umjetnikom Nikom Pećarinom – kako biste opisali njihove uloge u procesu i kako ste se povezali u baš ovu konstelaciju?

Bliski smo prijatelji, a to smo postali kroz česte suradnje. Lana Hosni osim što je izvrsna plesna umjetnica, vrlo studiozno i predano se bavi vezama tijela i glasa. Svojim znanjem bila je velika podrška kod izvedbi Nikinih kompozicija za ‘Dečki koji baš nisu’, koje se temelje na ideji oralne tradicije te pjevanju o svom iskustvu bivanja drugim, drugom. S Nikom Pećarinom smo zajedno studirali, a surađivali smo na izvedbi ‘Iz tužnog u ono što se kreće’ iz čijeg scorea je i nastao ovaj film. Nika je također autor glazbe video instalacije ‘Thank You For Being Here With Me’ (suradnja s Karen Nheom Nielsen, te LilySlavaG8  i AmpersandG8) još jednog od radova u seriji izvedbenih terena za afektivne klonove.

‘Izvedbeni tereni za afektivne klonove’

Bez Sonje Pregrad, koja mi je bila profesorica na studiju i podržala u raznim procesima svojim umjetničkim, pedagoškim i organizacijskim djelovanjem, ovaj rad ne bi postojao. Osim prepoznavanja naših društvenih pozicija, bliski senzibilitetom, sa Sonjom, Lanom i Nikom dijelimo posvećenost igri, nježnosti, dodiru i drugosti što je i core naše suradnje i ovog rada.

‘Izvedbeni tereni’ na repertoaru su Galerija Nova još koji dan i pitanje je možda preuranjeno, ali imate li već u planu na čemu ćete sljedeće raditi? Na koji će se način interesi prisutni u ovome radu možda preliti u Vaše daljnje umjetničko istraživanje, ili možemo očekivati nešto bitno drugačije?

Već neko vrijeme radim na filmskom projektu ‘Lov na zmajice’ iz čega su zapravo i nastali ‘Dečki’, ali i rad ‘Cruising the Manifold – Disoriented.’ Film kao predložak uzima poglavlje Dragon Hunt iz romana Stars in My Pocket Like Grains of Sand queer afro-američkog znanstveno-fantastičnog pisca Samuela R. Delanya. Pisana iz perspektive protagonista Marqa Dyetha, ‘industrijskog diplomata’ koji upravlja razmjenom tehnologije između različitih kultura, kompleksna radnja romana je isprekidana opisima začudnih prostora koji ugošćuju raznovrsne intimne kontakte zrcaleći Delanyeva iskustva cruisinga u New Yorku šezdesetih i sedamdesetih godina.

Lov na zmajice je zapravo igra u kojoj različite vrste postaju jedne drugima, a ista završava u ritualnom pjevanju gdje lovci dijele svoje iskustvo, bivanja drugim, jedno drugome. Iako ne nužno plesni, film je mišljen koreografski kroz medij snimke žive izvedbe te rada sa raznim oblicima digitalne slike. Film producira queerANarchive Split, a na njemu surađujem, među ostalima ponovno, s Nikom Pećarinom i Sonjom Pregrad.

‘Izvedbeni tereni za afektivne klonove’ događaju se u Galeriji Nova (Teslina 7) još 24., 25. i 26. svibnja 2021. od 18 – 20h. Zbog ograničenog broja posjetitelja za iste se potrebno potrebno prijaviti putem e-maila ana.kovacic.whw@gmail.com.

Piše: Kristina Stakor

Foto: Karla Jurić

Pročitajte i...

in america: the lexicon of fashion

Izložba 'In America: A Lexicon of Fashion' istražuje emocionalnu moć mode

Izložba njujorškog Costume Instituta kao i svake godine privukla je mnogo pozornosti, a ove se godine bavi raznolikošću američke mode

Što o Arethi Franklin govore kostimi u filmu 'Respect'

U biopicu možemo vidjeti vintage i ručno rađene komade, a izrada samo jedne haljine trajala je tri mjeseca

Izložba koju ljubitelji vrhunskog dizajna ne smiju propustiti: 'Prostoria 10' u Meštrovićevom paviljonu

Izložbu 'Prostoria 10', o 10 godina strasti prema dizajnu i izradi namještaja, koja ilustrira progresivni duh ovog domaćeg brenda moći će besplatno razgledati svi zaljubljenici u dizajn i oni koji će to tek postati

Olivia Wilde objavila teaser svog novog filma

S nestrpljenjem iščekujemo film 'Don't Worry Darling' u kojem glavne uloge tumače Florence Pugh i Harry Styles

irving penn

U susjedstvu se otvara izložba fotografa Irvinga Penna

U milanskoj galeriji bit će izložene odabrane modne fotografije, portreti i mrtve prirode slavnog fotografa

▲ Povratak na vrh