Flo Rida, neobrijani pazusi i suze (dosta suza): Eurovizija 2021.

eurovizija 2021
09.05.2021.

Bez obzira jeste li zagriženi fan ili hejter Eurosonga, ova detaljna analiza Darija Devića navest će vas da promijenite sve planove koje ste eventualno imali i budno pratite natjecanje za pjesmu Europe

Otkazivanje prošlogodišnjeg Eurosonga bilo je jedan od znakova kako nam globalna pandemija ozbiljno planira poremetiti živote — ova vam rečenica o mojim prioritetima govori i više od toga što sam za vas preslušao svih trideset i devet kandidata za nadolazeću paneuropsku pop paradu. Osim Estonije koja je mrtva hladna odlučila lanjskog pobjednika natjerati da se ponovno natječe za odlazak u Nizozemsku (a on je ponovno pobijedio), države su se gotovo popola podijelile na one koje su izvođačima iz 2020. ponudile da se ponovno natječu i one koje šalju nova lica, pa je dodatno zanimljivo pogledati i čije su nove pjesme bolje, čije lošije, a čije iste kao lani. Uglavnom se radi o boljim uratcima — i općenito, ovogodišnja je ponuda nešto bolja od prosječne, a brojnošću prednjače solo ženski vokali i skladbe bržega dance tempa. To bi inače bila dobra vijest, jer energičnije pjesme prijenose uživo čine zabavnijima, no u ovoj godini znači i kako naš solo ženski vokal u bržem dance tempu pred sobom ima otežan zadatak. Moja stručna analiza kakvoće svih prijavljenih i odobrenih pjesama (pozdrav diskvalificiranoj Bjelorusiji!) Albinu čvrsto smješta u gornju polovicu, no u pohodu na zlato moglo bi joj se prepriječiti polufinale u kojem se uz favorizirane Maltu, Bugarsku, Cipar i Litvu natječu i žanrovski nam slične Australija, Azerbejdžan, Izrael i Irska. Sve u svemu: ako je Eurovizija vaš đir bit će vam napeto i uzbudljivo, a ako nije, niste mi uopće zanimljivi kao osoba. Krenimo od samoga dna, a ono je ove godine baš dubok, mračan glib: 

39. I Don’t Feel Hate‘, Jendrik (Njemačka)

Kad ljudi kažu kako bijele strejt* muškarce treba u korijenu zatrijeti, misle točno i izričito na Jendrika, njemačkog predstavnika čiji su pjesma i spot toliko ‘simpa’, ‘otkačeni’ i ‘kul’ da su mi se na tipkovnici istrošili navodnici. Ova pjesma je iz pakla i tamo nek’ se i vrati! Za sličan stil, no neizmjerno bolji zvuk i look, radije ponovno poslušajmo legendarni retaj-pop klasik ‘Moustache‘ s kojom su Twin Twin 2014. godine Francuskoj nezasluženo donijeli zadnje mjesto.

* — tijekom provjere točnosti teksta (jer iskreno mi ne treba Faktograf.hr za vratom) ispalo je kako je Jendrik otvoreno gej i ima dečka, no to ne znači da ‘I Don’t Feel Hate’ i dalje nije straight nonsense). 

Ovaj mi je čovjek neprijatelj. izvor: Youtube/Eurovision Song Contest

38. Øve os på hinanden”, Fyr & Flamme (Danska)

Ima nešto simpatično kod ove dvojice Danaca nalik na mlađe, seksi verzije eurovizijskoga plemstva braće Olsen, no cijela stvar suviše nesuvereno pleše po granici ozbiljnosti i farse (sličan problem ove godine ima i Poljska), a pjesma je za razliku od Olsenovaca i njihove kultne pobjedničke ‘Fly on the Wings of Love‘ bolno neupečatljiva. Da nema Jendrika iz Njemačke (a smijem valjda maštati o boljem svijetu), dao bih Dancima zadnje mjesto čisto kao znak da su zapaženi i kako cijenim njihov duh. Činjenica da nisu uspjeli čak ni biti najgori govori dovoljno.

37. Voy a querdarme‘, Blas Cantó (Španjolska)

Jedina zanimljivost oko ‘Voy a querdarme’ je spot u kojemu mladi Blaž bari staricu — a i to je jedva bilo zanimljivo još prije deset godina u izvedbi Justina Timberlakea. Za bolje pjesme u popularnom ‘ovaj lik je zgodan, tužan’ žanru pogledajte radije em Estoniju, em Norvešku, em Gruziju, em Makedoniju, i tako dalje, sve do final bossa melankoličnih macana iz Švicarske.

36. Here I Stand‘, Vasil (Sjeverna Makedonija)

Vasil je jedan od brojnih izvođača koji su svoju državu trebali predstavljati na otkazanom natjecanju lani i zapanjujuće je o kakvom se zaokretu na lošije radi. Njegova prošlogodišnja ‘You‘ bila je zavodljiv, suvremen minimalistički pop, a ‘Here I Stand’ je battery-low-please-charge balada kakva bi pristajala vrhuncu nekog najdosadnijega Disneyeva mjuzikla (a to je Anastasia, eto, rekao sam to). (op. aut.: brza pretraga na Googleu govori mi da Anastasia nije Disneyev film? Kako, zaboga)

35. Karma‘, Anxhela Peristeri (Albanija)

Nevjerojatno je koliko su sve pjesme koje Albanija šalje na Euroviziju zadnjih desetak godina potpuno iste — prsata ljepotica impresivnog glasa (ne ti) pjeva donekle dosadnu bondovsku baladu. Kao i kod bondovskih balada, rezultat je neujednačen: neke su zrele poput Enede Tarife 2016., neke intrigantne kao 2019. Jonida Maliqi, a neke su beskonačne i nezanimljive kao ove godine Anxhela Peristeri. Ipak, Albancima šaljem iskrene pohvale na stilskoj konzistenciji i želim više sreće s istom pjesmom dogodine!

34. Voilà‘, Barbara Pravi (Francuska)

Francuzi ne šalju uvijek isti žanr pjesme poput Albanaca, ali uvijek pošalju izvođače koji imaju neki skoro-pa-parodični francuski je ne sais quoi, bile to crne dolčevite mojih vječnih favorita Madame Monsieur iz 2018., generalna ljigava vibra Amira iz 2016. ili doslovno prokleti video wall sa snimkama Eiffelova tornja iza slatkice Alme 2019. godine. Ove godine slušamo zaneseni patos kojime Barbara pjeva voilá, voilá! kao da trpi svu bol svijeta ali ju fakat nije briga. Cijela stvar nije u mome điru, no razumijem zašto je skupila puno zagriženih obožavatelja. Njima poručujem: napišite svoju listu, luzeri!

33. Voices‘, Tusse (Švedska)

Poput puno boljih Islanda i Litve ili malo boljih Bugarske i Rumunjske, u mojim su očima i Švedska i Nizozemska ove godine također dvije pjesme blizanke, rođene u ponoć (jedna malo prije, druga kasnije). Obje su države pjesmom odlučile tematizirati svoju kolonijalističku povijest, no Nizozemska je tu ipak malo izravnija i eksplicitnije se dodiruje brutalnosti svojih predaka. Švedska je obzirnost prema svojoj crnačkoj populaciji radije mogla pokazati tako da je prošlogodišnjim nesuđenim predstavnicama, slatkim The Mamas dala novu priliku. Samo kažem.

32. Amen‘, Ana Soklič (Slovenija)

Tako mi je žao! Lani sam bio jedini zagovornik najstarije mlade žene na svijetu Ane Soklič, čija je ‘Voda‘ bila istinski manijakalna power balada s više majstorskih promjena ključa od praktične nastave u trogodišnjoj školi za bravara. U ovu godinu Ana je iz prošle prenijela scenski nastup na granici scenskog odsutstva, dokinula pjevanje na materinjem jeziku koje ovakvom tipu pjesme može dati određenu mističnost, a nema više ni gradnje intenziteta unutar pjesme zbog koje se ovaj maestralni klimaks doimao zasluženim). Njen je vokal i dalje daleko najbolji u ovogodišnjoj ponudi, a spot naizgled prikazuje Anu kako predvodi lokalno sijelo vještica u bacanju uroka na kapelicu, no ‘Amen’, nažalost, na ovom natjecanju ne pobjeđuje niti u konkurenciji pjesama koje se zovu ‘Amen’.

Za mnom, sestrice — prvo Spoljna Štajerska, potom svijet! izvor: Youtube/Eurovision Song Contest

31. Amen‘, Vincent Bueno (Austrija)

To ne znači da je drugi ‘Amen’ puno bolji! Metafore koje prekid veze uspoređuju sa smrću i sprovodom u svako bi doba bile nelagodne, no u eri Covida-19 doimaju se urnebesno krivo pogođenima. Ooof. Vincent je lani pjevao generički dance-pop, a ove godine generičku baladu — gledajte, možda je on naprosto generička osoba i to je skroz okej.

30. You‘, Tornike Kipiani (Gruzija)

Tornike Kipiani je odlučio odgovoriti na vječno pitanje: mogu li njegov strogi pogled i generalna daddy vibra elevirati najdosadniju pjesmu ikad spjevanu? Odgovor je, iznenađujuće, da? Iako ‘You’ zvuči kao prvi refren slovenske pjesme triput ponovljen, bez ikakve progresije ili klimaksa, a spot se sastoji od sepijastih snimaka pjevača kako sjedi i kroz kameru zuri ravno u moju dušu, gotovo pa da se ne usuđujem rangirati je ispod 30. mjesta jer me iskreno strah razočarati taticu —  pardon, razočarati Tornikea.

29. Embers‘, James Newman (Ujedinjeno Kraljevstvo)

Gledajte, Engleska se barem trudi, što je minimum za kojim ne posegnu baš svaki puta. ‘Embers’ je jedna od onih prenabrijanih dance skladbi kakvih nekim čudom na Euroviziji općenito nema više, no ove su godine i San Marino i Moldavija i Češka, pa i Irska u toj kategoriji naprosto bolje opcije. Jedna od onih na koje tijekom prijenosa kimate glavom i velite ‘mhm, nije loše’, a onda je toliko zaboravite da vam u sjećanju ostane rupa. Što ste radili te tri minute u noći subote, 22. svibnja 2021.? Nitko nikada neće znati.

28. Maps‘, Lesley Roy (Irska)

Kao i u slučaju Ujedinjenog Kraljevstva, za pjesmu koja ne postoji ‘Maps’ je kronično korektan euro-pop sa orkestralnim detaljima. Zvučna kulisa nije problematična, no nesnosno generički motivacijski tekst jest — mislim, Lesley, girl, samo naprijed u čemu-god-da-pokušavaš, ali malo specifikuma u stihovima ne bi nikoga ubilo! Irci: siguran sam da Jedward nemaju boljeg posla.

27. The Wrong Place‘, Hooverphonic (Belgija)

‘Don’t you ever dare to wear my Johnny Cash t-shirt’? Ne reci ni riječ više, kužim sve, ti si ful posebna, nisi k’o drugi, samo što mi ta energija na Euroviziji nije ni potrebna ni poželjna. Belgiji je u zadnjih par natjecanja baš dobro krenulo štancanje pop hitova, što u bubblegum, što u blago alternativnom registru, stoga ne znam zašto su ove godine nade položili u ovakvo neoriginalno smaranje.

26. Amnesia‘, Roxen (Rumunjska)

Istinita priča: ovu sam pjesmu ostavio za kasnije, nastavio dalje pisati i u potpunosti je zaboravio, ostavivši rupu na listi kad sam krenuo slati tekst uredništvu. Budući sam kod Ujedinjenog Kraljevstva već potrošio foru o amneziji, bit ću kratak: nimalo mi nije stalo do ove pjesme, imam dojam da sam sve rekao malo niže, kod Bugarske koja je također visoko na kladionicama i to mi također nije jasno. Ako vam se ova pjesma sviđa, to je vaša stvar, no molim vas da to zadržite u svoja četiri zida.

25. Birth of a New Age‘, Jangu Macrooy (Nizozemska)

Kad je Australija 2017. kao svog predstavnika poslala izvođača aboridžinskog porijekla, bio je to slatki mladić koji je pjevao modernu pop-baladu. Nizozemska 2021. šalje pjevača afričkog porijekla iza kojeg se ziba zbor crnkinja u bijelim kutama s kojima pjeva napjeve na surinamskom —- točnije, na kreolskom narječju sranan tongo koje se u Surinamu koristi (hvala ‘generalnom sponzoru’ ovoga odlomka, Wikipediji!). Ne želim reći da je jedan od ovih pristupa istovremeno i snishodljiv i patronizirajuć, ali upravo to želim reći. Ipak, od dva primjerka ove pjesme (također: Švedska), ‘Birth of a New Age’ je mrvicu bolji.

24. Je me casse‘, Destiny (Malta)

OPREZ! KONTROVERZNO MIŠLJENJE! TVRD STAV! Ovogodišnja je favoritkinja za pobjedu prema svim predviđanjima Destiny iz Malte, čiji nam sassy feministički pop i zvukom i stavom dolazi izravno iz 2014., kada se Destiny zvala Meghan Trainor i već tada svima išla na živce. Čak je i pobjednica 2017., izraelska ‘Toy‘, čitavu stvar upakirala u malo samosvjesniji i duhovitiji celofan — za ‘Je me casse’ (u slobodnom prijevodu: ‘boli me đon’) me fakat boli đon (op. aut.: svjestan sam da je ova fora baš nategnuta, no ne mogu ni sve biti pobjednice).

23. Fallen Angel‘, Tix (Norveška)

Da, da, tisuću puta da. Tix iz Norveške ove godine srce na stejdžu ostavlja za sve Cesare, Sergeje Lazareve, gole Ivane i njihove čopore i da — za sve Jacquese Houdeke, za sve pjevače koji su hrabro rekli, ne, ovaj nastup nije naprosto previše u svakom pogledu, dapače. Okovan zlatnim lancima, odjeven kao bijeli svodnik iz američkih filmova, sa krilima od stiropora pored kojih krila Rokovih fitness-kerubina izgledaju kao majstorski rekviziti, okružen demonima obojenim u crno, pjevajući pjesmu taman toliko lošu da se uklapa u čitav spektakl, Tix je pobjednik u očima svake normalne osobe koja zna po što je došla kad je došla gledati Euroviziju. Tusen takk Tix, tusen takk så mye!

Samo je jedan čovjek dovoljno hrabar da se suprotstavi okultnim praksama Ane Soklič. izvor:Youtube/Eurovision Song Contest

22. Zitti e Buoni‘, Måneskin (Italija)

Italija nam svakih par godina sa San Rema lansira neki italo-pop-rock, tek toliko da ne zaboravimo kako su baš oni narod koji je svijetu darovao Zucchera, i uglavnom se radi o totalno neuvredljivim stvarima koje nekako nisu po ukusu ni slušateljima radijskog popa ni onima koji preferiraju zvuk gitare. Protiv ove pjesme stvarno nemam ništa, ali nije me niti zaintrigirala kao recimo 2014. Emma Marone što se tiče dodane umjetne rokenrol arome ili 2019. Mahmood u smislu suvremenosti i kuliranja ili pak 2017. legendarni Francesco Gabbani glede neodoljive glupavosti. ‘Zitti e buoni’, eto, naprosto jest, nije ni to sad nešto tragično.

21. The Ride‘, Rafał (Poljska)

Želim voljeti ovu pjesmu i spot više nego što mi uspijeva. Emulirajući Švedsku iz zlatnog perioda 2015.—18. (s naglaskom na 2017. i mog omiljenog američkog psiha Robina Bengtssona), Poljska nam je ponudila ovu elektropop stvar s hiperartificijelno stiliziranim pjevačem i nastupom, no Poljska (i ovo mislim na najbolji mogući način) nije Švedska, i kao takvi nisu sposobni bez barem malo namigivanja i parodiranja isfurati tako mrtav hladan, all caps POP. Baš taj element laganog pastiša (dobroćudnog podsmjehivanja žanru koji oponaša) ‘The Ride’ čini simpatičnom i duhovitom, pa se i doima kako bi pjesma bila još zanimljivija da se malo naglašenije kreće u tom pravcu. 

20. Growing Up Is Getting Old‘, Victoria (Bugarska)

Mlada Victoria jednog se dana probudila i pomislila kako je glazbeni opus Billie Eilish naprosto preenergičan, prenabrijan. Odgovarajući na pitanje ‘Što ako: pop, ali ful dosadno?’, bugarsko se izaslanstvo čak i korektno nosi s teretom najmlitavije kompozicije u povijesti glazbe — teretom koji su si, neobjašnjivo, sami natovarili. U redu, ne može im se poreći aktualnost i suvremenost, jer je xanax-pop ipak mikrožanr du jour, pa ne čudi ni kako Victoria, kao i lani, na kladionicama kotira poprilično visoko.

19. Last Dance‘, Stefania (Grčka)

‘Last Dance’ je zbilja simpatičan 80’s throwback pop na tragu Olivije Newton-John ili Pat Benatar i jedini razlog što na listi nije smještena više je što Stefania ne može parirati kaotičnim energijama azerbejdžanke Efendi, latvijke Samante Tīne, moldavke Natalie Gordienko ili pak Senhit (feat. Flo Rida!) iz San Marina. Sličan problem ima i Hrvatska — ove godine nema mjesta za ikakvu nedorečenost ili suptilnost (po kojima je Eurovizija inače, dakako, poznata).

18. Shum‘, Go_A (Ukrajina)

Na natjecanju se često pojavi i pokoja pjesma koja kombinira etnomuzikološke motive države porijekla s nekom od žešćih podvrsta elektronske glazbe (prije desetak godina posebno je rado viđen gost bio dubstep, RIP) i iskreno, to me uvijek obraduje. Go_A su se već lani predstavili sa žanrovski podudarnom ‘Solovey‘, a ove su godine činjenicu da se već poznajemo iskoristili da nam bez bojazni uz još tvrđi etno serviraju još tvrđi techno. Pritom se ipak zagubio djelić prošlogodišnjeg duha: tada je kontrast melakoličnog, lijepog napjeva i agresivnih elektronskih versova bio emocionalno uporište skladbe, a sad je ta finoća žrtvovana nauštrb dodane nabrijanosti i glasnoće.

17. Russian Woman‘, Manizha (Rusija)

Manizha iz Rusije istom etnoelektro žanru u samom startu prilazi bez pretenzija na finoću, nego nam nudi etno-hip hop sa ženskim gledištem, pomalo poput poljskog klasika ‘My Słowianie‘ (‘Mi smo Slavenke’) iz 2014. godine. Kombinacija repanja i narodne muzike ovdje uspijeva izbjeći dubiozni (hehehe) humor, a ‘Russian Woman’ konzistentno eskalira sve do bombastičnog finalnog refrena — ali! Za razliku od spomenutih Poljaka, Rusi na pozornici nemaju rujnu ljepoticu koja u hiperdekoltiranoj narodnoj nošnji zavodljivo mlati maslac (ne šalim se), a to je mjerilo po kojem otad sudim sve ovakve i slične pjesme.

16. Dark Side‘, Blind Channel (Finska)

Ma tko je to rekao da je nu-metal mrtav? Mislim, sto posto je u pravu, no u godini gdje je jedini drugi pretendent na iole žešći zvuk tako-takva Italija, a prošlih su nas godina razmazili islandski industrial techno, ukrajinski wagnerian rock, norveški ethno power pop i talijanski Coldplay, ovaj se finski Linkin Park (Finnkin Park?) u godini ženskog popa ističe različitošću, ako već ne i nekom ludom kvalitetom. Kako bilo, ‘Put your middle fingers up, take a shot / Throw it up and don’t stop’ je stih tako slatko srednjoškolski nestašan da sam dečke privolio kao da su mi vlastiti buntovni sinovi.

15. The Lucky One‘, Uku Suviste (Estonija)

Uku lele! Estonac Uku Suviste nudi nam drugu najplačljiviju pjesmu ove godine (ali o Švicarskoj više malo kasnije). Propulzivna bas-linija i perkusivna dionica potencijalnu mlaku vodicu pretvaraju u antemični new-age pop par excellence, a za optimalno iskustvo valja iskusiti i spot, gdje zgodni Estonac u flashbackovima nema majicu dok se žnjara s manekenkom, dok u sadašnjosti ima ful lijepi džemper dok pati za manekenkom. Estonske pop zvijezde, baš su poput nas!

Čovjek za sva vremena: Ukuov džemper je u studenom, a njegov ten u ranom rujnu. izvor: Youtube/Eurovision Song Contest 

14. The Moon Is Rising‘, Samanta Tīna (Latvija)

Znam da je malo nezgodno u doba #metoo pokreta za ženu napisati da je ‘luda’, ali vjerujte da to mislim manje na način na koji je Harvey Weinstein govorio za Miru Sorvino, a više na način na koji kažem za specifičan tip djevojke s kojom želim ići u clubbing jer ima pogled osobe koja će se u optimalnim uvjetima popesti na DJ pult i nagovoriti grupu likova u ćošku da nas časte prije nego bez njih odemo do sljedećeg partija iako je već nedjelja u šest popodne. (Nedostaju mi izlasci!) Samanta Tīna i ove godine na Euroviziji sudjeluje s pjesmom koja je očito i namjerno drčna i neočekivana kako zvukom, tako i nastupom (vidi također: Moldavija). Mada je njena lanjska ‘Still Breathing‘ nešto konkretnije sastavljena, a ovogodišnja ‘The Moon Is Rising’ pomalo bez glave i repa maršira od početka do kraja — u toj svojoj autentičnoj pomaknutosti Samanta mi je bila i ostala draga.

13. Tick-Tock‘, Albina (Hrvatska)

Kao prvo, ako ni zbog čeg drugog, ovogodišnju ću hrvatsku predstavnicu vječno cijeniti jer nam je njena pobjeda podarila ovaj meme koji mi NIKAD neće prestati biti smiješan:

Najbolji meme 2021. izvor: Reddit — r/croatia

Što se same pjesme tiče, jedno brzo pitanje: o čemu je ‘Tick-Tock’? Brzo, bez gledanja! Je li Albina s momkom u pjesmi prekinula ili planira prekid? Možda tek započinju flert? Tek ga je spazila i planira mu prići? Možda da probamo s lakšim pitanjem: koja je u najširem smislu emocija pjesme — veselje ili tuga? Meni ni nakon čitanja teksta pjesme nije potpuno jasno, a Albinin osmijeh Mona Lise nimalo ne pomaže. Preverbozna, a nedorečena lirika i razbacani, nepovezani vizuali doimaju se kao dvadeset zasebnih ideja i koncepata koji su se tek nekidan međusobno upoznali. Sve to indicira širi problem: Albina još nije form(ul)irana kao jasno osmišljena pop-persona, i to uglavnom jer naše sitno i nezahtjevno tržište to od nje nije iziskivalo, no čim je sagledamo u kontekstu brojnih jasno iskomuniciranih ličnosti i priča na Euroviziji, taj se manjak fokusa otkriva kao očita slabost. Nije to nepremostiva prepreka — ona je i dalje simpatična, kompetentna i vokalno i pojavno, a pjesma je najbolji nerazrijeđeni pop koji u Europu šaljemo još od Vesne Pisarović — no uz konkurenciju s kojom se susreće u prvome polufinalu natjecanja, taj bi je blagi vakuum karizme mogao prikratiti za plasman dalje. 

(Za vrijeme pisanja Albina na kladionicama drži posljednje, 10. mjesto za prolaz u finale iza Norveške i Azerbejdžana, a za vratom joj pušu Australija, Belgija i Izrael). 

12. Mata Hari‘, Efendi (Azerbejdžan)

Kad smo već kod nejasne lirike, najbolji izravni nastavak na prošlu godinu ima azerbejdžanka Efendi, koja je lani u nabrijanoj numeri ‘Cleopatra‘ povijesnu ličnost svela na ‘ma bila je seksi, svi su bili ludi za njom’, a ove godine to isto radi s čuvenom nizozemskom špijunkom iz prvoga svjetskog rata, Matom Hari. Koji je ključ izbora protagonistica? Zašto Efendi nije malo zagrijala Wikipediju pa ih u stihovima bolje predstavila? To su pitanja koja bismo si postavili da smo šmokljani, no nismo i dovoljno nam je što ‘Mata Hari’ čitavo svoje trajanje neumoljivo drma do razine gdje je nezamislivo da bi zvuk ikako mogao još eskalirati, a potom u potpuno odvaljenom instrumentalnom finalu ipak još eskalira do te mjere da je Mata Hari u grobu na barem 300 okretaja u minuti.

(Op.aut.: U duhu potpunog informiranja, pokušat ću maksimalno objektivno napomenuti kako Samira Efendiyev svoj položaj azerbejdžanske pop zvijezde sporadično koristi i za za promociju azerbejdžanskih vlasti, pa tako i objavu članaka i privatnih stavova o Armeniji na svojim društvenim profilima prije i tijekom trenutnih sukoba u toj regiji — zbog kojih Armenija ove godine ne sudjeluje u natjecanju. Za daljnje informacije morat ćete se okrenuti drugdje — nemojte koristiti komični članak o Euroviziji kao glavni izvor. Ma-Ma-Ma-Mata Hari!)

11. Sugar‘, Natalia Gordienko (Moldavija)

Priznajem, ‘Sugar’ u početku nisam baš razlikovao od još nekoliko standardnih radiofoničnih pjesama iz ovogodišnje berbe, ali svakim slušanjem i gledanjem sitni su detalji polako sjedali na mjesto — blazirani izraz lica, pjevni glas iz kategorije ‘I’m a sexy baby’, kostimi koji govore ‘bogata nasljednica s osebujnim ukusom’, spot koji krase stalni close-upovi muškog manekena koji kao surogat za publiku radi uplašene ‘koji vrag se tu dešava’ face i finale u kojemu mu Natalia otkida donju čeljust i pojede kao komad torte (!) super su ključ za dešifriranje ove pjesme, čitave otpjevane uz nestašni mig i poremećeni smiješak, tako suptilno i nestašno decentrirane da će glasačima, nažalost, vjerojatno promaknuti već u polufinalu.

10. Discotheque‘, The Roop (Litva)

Glavni problem prošlogodišnjih dvaju favorita, litvanaca The Roop i islanđanina Daðija Freyra, taj je što smo lani njihove dosjetke i cake vidjeli friško i na prepad, dok se ovoga puta moraju predstaviti publici koja već poznaje njihove trikove. Naravno, to vrijedi za sve ‘ponavljače’, no Litva i Island ne samo da su ostali najupamćeniji, već imaju i najizraženije high concept fore koje ne mogu tek tako mijenjati jer su im zapravo jedine okosnice identiteta. The Roop se oslanjaju na lagano namigivanje publici, ‘he he, kužiš foru’, pa nam mogu uvaliti istu pjesmu od lani, ovoga puta s tematikom lockdowna i plesa kod kuće, a hoćete li je ‘popušiti’, ovisi o tome koliko živaca za njih općenito imate na lageru. Meni je ‘Discotheque’ čak i probavljivija od ‘On Fire’, mada i dalje mrvicu čudna samo da bi čudila. No tako je to sa štos-pjesmama. Na koncu sve biva maksimalno subjektivno, vic ti je smiješan ili nije, Roopovci će te i dalje veseliti ili iznova ful naživcirati — iznenaditi neće.

9. Love Is On My Side‘, The Black Mamba (Portugal)

Tijekom ove pjesme imao sam čitavo unutarnje putovanje od ‘okej, Portugal ove godine šalje filler stvar koja ostaje u polufinalu’ preko ‘plačem li trenutno na stvar koju Portugal šalje na Euroviziju?’ do ‘da, trenutno plačem na stvar koju Portugal šalje na Euroviziju’. Evokativno imenovani The Black Mamba ima glas i pojavu osobe koja pjeva iz iskustva, dok jednostavni ali univerzalni stihovi uspješno opjevavaju svakodnevnu tugu, ali i suprotstavljeni joj optimizam koji se nekad doima kao ludost, no na koncu nam jedini preostaje. ‘Love is on my side / Just maybe not tonight’ — tako jezgrovito i tako dirljivo. Ovdje nemam vrckavu dosjetku, sve skupa je naprosto fakat lijepo.

8. Adrenalina‘, Senhit ft. Flo Rida (San Marino)

Da sam američkog repera Flo Ridu na vrhuncu karijere (negdje tijekom ere u kojoj je ‘Right Round‘ žarila i palila radiovalovima) posjeo da mu kažem kako će za 15 godina na Euroviziji nastupati za San Marino, siguran sam da bi imao brojna pitanja (‘Što je Eurovizija?’, ‘Tko je San Marino?’, itd., itd.). Sudeći prema njegovom dezorijentiranom versu na ‘Adrenalini’, mislim da većinu tih pitanja ima i danas, no pjesmi kao takvoj sufiks ‘featuring Flo Rida’ svejedno pristaje kao saliven. Lagani melos je tu (ah, slavni orijentalni melos San Marina), tekst je rudimentaran, ali optimalno prilagođen nabrijanom fruity loops beatu, ukratko, radi se o hitu koji je koliko predvidljiv toliko i neodoljiv. Pod upitnikom ostaje samo jedno: jeste li spremni sljedeću Euroviziju dočekati u dvorištu Valentine Monette

Koliko je San Marino uložio u pobjedu Senhit najbolje se vidi u usporedbi kvalitete slike kamera s mobitela kojima su ona i Flo Rida snimili ovu zajedničku scenu iz spota. izvor: Youtube/Eurovision Song Contest

7. Omaga‘, Benny Cristo (Češka)

Di je Njemačka sad? Neka gledaju i uče — ovako izgleda neusiljeni breezy summer pop, ovako izgleda osoba koja u meni ne izaziva nekontrolirani bijes, ovako se to radi. Benny odlično utjelovljuje rasterećenog zafrkanta, a ‘Omaga’ je baš fina vožnja u kolima sa spuštenim krovom po vrućoj kolovoškoj noći. Kao i lani, na češku se pjesmu nisam navukao isprve, no nakon pet, šest slušanja (što ove, što drugih pjesama u ponudi) sve me više osvajala nepretencioznošću i lakoćom. To bi joj u samom natjecanju moglo škoditi — na velikoj će se pozornici lako utopiti među povišenim energijama ostalih pjesama, no ova je ljestvica ionako mjerodavnija od mišljenja Europe.

6. 10 Years‘, Daði og Gagnamagnið (Island)

Za razliku od litvanskog The Roopa, čiji se koncept bivanja čudnim bez jasnog razloga troši svakim ponavljanjem, Daðijeva infantilna hiperiskrenost i dobroćudnost nešto bolje trpi reprizu. Pomaže i to što se ove godine predstavlja boljom pjesmom – dok je ‘Think About Things‘ bila jednostavna skoro do razine Stričeka i gljiva, ’10 Years’ zvuči odraslije i kompleksnije, pa su i šanse da će vas iritirati manje. Ma, sve je to i dalje beskrajno simpatično i tim mi je više žao što im je lani uskraćeno natjecanje na kojemu bi skoro pa sigurno pobijedili te nam u sjećanju ostali kao oni slatki islanđani s onom jednom pjesmom, kako bogovi Eurovizije i nalažu.

5. El Diablo‘, Elena Tsagrinou (Cipar)

Šamar posred face, pa bekhend poleđinom dlana, pa još jedan za svaki slučaj — da sam sklon pretjerivanju i drami, A NISAM, rekao bih da me tako Cipar već tri godine (ne brojim 2020.) drži za ovratnik i fliska vrhunski produciranim pop hitovima i pjevačicama čiji je raison d’etre da svim gejevima bude ljepše u životu. Kraljica sviju nacija Eleni Foureira 2018. je zakinuta za pobjedu kojoj je došla tako blizu, malo klupskije orijentirana Tamta godinu je poslije skončala jedanaesta u finalu i prva u očima ovog ciprofila, a Elena Tsagrinou nam ove godine donosi još jednu savršenu drmalicu koja pripada u debeloj rotaciji na Otvorenom radiju i mojem Youtubeu. Od sveg što kod ‘El Diabla’ volim, posebno ističem predrefren (‘Ma-ma-mamacita, tell me what to do / Lo-la-lo-la-loca, I’m breaking the rules’) koji me svaki puta nježno pogladi po obrazu prije još jednog grubog šamaranja refrenom. 

4. Loco Loco‘, Hurricane (Srbija)

Prvo, loša vijest: ‘Loco Loco’ nije ni do koljena prošlogodišnjoj ponudi srpskog lejdi-benda Hurricane, superiornoj ‘Hasta la vista‘. Doduše, koja bi to pjesma uopće i mogla biti? Nasreću, ‘Loco Loco’ ima tonu svojih prednosti. Ton pjesme je prpošniji, laganiji, a iako uraganke i dalje (pohvalno!) pjevaju na srpskom, energična repeticija slogova (‘A ti si sam, sam, sam / I ja znam, znam, znam / Da biće lom, lom, lom’) i poziv na raspašoj koji slijedi (‘Zato ajde, budi loco loco’) sigurno su univerzalniji i pristupačniji publici koja ne razumije jezik i time je zakinuta za činjenicu da djevojke same sebe nekoliko puta opisuju seminalnim stihom ‘Ram-pa-pa-pam, a ja slatka sam i fina’ koji ću odsad koristiti u svim svojim online dating profilima. One su i ove godine moje favoritkinje, dijelom i zato što ne mogu zamisliti bolje karmine koronavirusu od Eurosonga u Beogradu 2022.

3. Tout l’Univers‘, Gjon’s Tears (Švicarska)

Kod Eurovizije vrijedi pravilo: ako se odlučiš na srceslamajuću baladu, patos odvrni do 11 ili se nemoj ni truditi. A švicarski mladi Werther, Gjon’s Tears, kao da ni ne zna otvoriti usta da iz njih ne izlije bujica suza — baladeranje je to koje graniči s emotivnom manipulacijom, a mojim je emocijama lako manipulirati. Klavirska dionica podložena pod ‘Tout l’Univers’ daje joj nesmiljenu napetost i urgentnost, a jezična barijera ovdje je prednost ne samo utoliko što francuski svemu daje na težini, već i zato što bi tekst na jeziku koji razumijem ovakvoj pjesmi mogao samo umanjiti arhetipičnost i pojeftiniti je. Nisam se dugo ovako grdno rasplakao.*

* od portugalske pjesme prije 15 minuta, i još jednom između tad i sad, no taj puta nije bilo u vezi Eurovizije

2. Technicolour‘, Montaigne (Australija)

Od svih repriznih izvođača kojima su njihove države nakon otkazanog natjecanja 2020. odlučile bez selekcije dati novu priliku (Hrvatskoj je prioritet, razumljivo, ipak bio javno poniziti Kedžu), Montaigne iz Australije je najviše unaprijedila svoju pjesmu, nastup i općenitu vibru. Lani je bila odjevena u tužnog pajaca (doslovno, ne rugam se njenoj odjeći, imala je klaunovu periku i onaj ovratnik na faldice i sve) i pjevala Siastu uptempo-baladu o tome kako joj je srce krhko, a ove je godine obrijala glavu (kul), nije obrijala pazuhe (bravo!) i inače skroz okej elektro-pop hitić ‘Technicolour’ na prahistorijskom tragu Klaxonsa i Ting Tingsa (referiranjem na ta dva benda otkrivam vam točno na kojem sam Terraneo festivalu izgubio nevinost) odlučila začiniti odvažnim zavijanjem (Nina Kraljić, s aparata na aparate) i vikanjem začudnih fraza o zbacivanju plašteva na ponoćnim misama, a u širem smislu i o weltschmerzu generacije Y. Sve to zvuči ful bizarno, i je, ali pogledajte premijeru koju je pjesma u Australiji imala pred arenom punom zbunjenih gledatelja, postanite i vi zbunjeni gledatelj, prepustite se i obožavajte Montaigne.

Dame i gospodo, između poluvremena uživajte u glazbenom nastupu one jedne cure iz vašeg razreda u srednjoj školi koja se ali baš svaki tjedan svađala sa ženom koja predaje etiku! izvor: Youtube/Eurovision Song Contest

1. Set Me Free‘, Eden Alene (Izrael)

Za razliku od Montaigne, Eden Alene iz Izraela i lani je imala odličnu pjesmu. Tada je malo više naginjala elementima lokalnog zvuka i dijelom pjevala i na hebrejskom jeziku, dočim je ove godine izraelski štih sveden na nekoliko kratkih frazica, a ostatak je optimalno optimizirana pop-pjesma. Dok je australska stvar divno neuredna i nelagodna i kao da nam se naočigled raspada po šavovima, Izraelka na vrlo švedski način iz robopopa uspijeva izvući za ova vremena užasno prikladnu emociju, slatku pozitivu koja od publike iziskuje samo tapkanje nogicom cijele tri minute. Jedna od onih uz koje želiš pjevati već tijekom prvog slušanja, pa si mrmljaš skroz krive lirikse u bradu, a nakon petoga je već i bez pratnje youtubea možeš suvereno otpjevati cijelu. Čujem vas kako pitate, ‘Ali Dario, nije li ova pjesma možda malčice generička?’ i moj je odgovor jasan: ‘Tko ste vi i zašto me stalno napadate?’ Nerado hvalim eurovizijske pjesme potpuno lišene ikakvog lokalnog šmeka, no kvalitete ‘Set Me Free’ lako prevaguju nad tom malom zamjerkom. Sama vrtoglava glasovna gimnastika na zadnjem refrenu dovoljna je da Eden smjesti navrh liste, a to što je sve ostalo baš na mjestu — ne odmaže.

(op. aut.: Vidi op. aut. kod Azerbejdžana i uopćeno primijeni na Izrael. Ma-ta Haa-ri!)

U nekom boljem svijetu ove bismo godine gledali zasigurno najslađu stvar ikad, a to je Eurovizija u Reykjaviku — gomila šljokičavih fanova-turista brojem bi nadmašila lokalno stanovništvo! Video-vinjete izvođača prije izvedbe sigurno bi uključivale Montaigne i Gjona kako se emotivno dive polarnoj svjetlosti, ali i Senhit i Efendi kako plešu po rubu onog vulkana za koji smo svi znali prije par godina, a u intervalu bi Daðija po pozornici gonila Bjørk. Duško Ćurlić bi nas tijekom prijenosa iz offa obavijestio kako je redatelj prijenosa također i golman islandske nogometne repke i sve bi bilo lijepo i toplo kao islandski vuneni džemper. Nažalost, 2020. se probudila i odabrala nasilje, 2021. je zasad prati u stopu, a 2022. nam obećava Euroviziju na Malti, što ne zvuči kao da stvari idu nabolje. Svejedno, uživajte i veselite se uz ‘natjecanje koje volimo voljeti’ i ne zaboravite: ako imate opaske ili odgovore na stavove u ovome članku, izvičite ih u jastuk prije spavanja, jer mene (u pravu, savršen) ne zanimaju.

Piše: Dario Dević

Foto: YouTube screenshot

Pročitajte i...

Cosmopolitan lipanj

Što je Albina poručila sama sebi i o čemu zapravo govori njezina pjesma 'Tick-Tock'? Svi odgovori kriju se u novom Cosmopolitanu

Baš kao u njezinu pobjedničkom spotu 'Tick-Tock', kojim je osvojila srca brojnih obožavatelja, a uskoro će i svijet jer pred njom je - unatoč tome što nije prošla u finale Eurosonga – blistava karijera, i hrvatski Cosmopolitan je s Albinom poželio proći kroz žuta vrata koja vode ravno u svijet čudesa. Upravo Albina krasi naslovnicu novog Cosmopolitana koji vas čeka na kioscima od subote, 22. svibnja

Nina Kraljić zasluženo u finalu Eurosonga

Hrvatska predstavnica u Stockholmu pjesmom osvojila gledatelje i stručni žiri te će nastupiti u finalu 61. eurovizijskog natjecanja

Nina Kraljić odgovorila kritičarima na Facebooku

Premda na kladionicama za predstojeći Eurosong stoji fantastično, u domaćoj se javnosti javljaju brojni kritičari njezine pjesme 'Lighthouse' - o čemu se radi?

Poslušajte pjesmu koja će nas predstavljati na Eurosongu

Nina Kraljić pjevat će na engleskome jeziku pjesmu 'Lighthouse'

nesvrstani lauba

Još jedno kulturno događanje koje ne smijete preskočiti: Art Fair Nesvrstani ovaj tjedan u Laubi

Predstavljamo tri mlade umjetnice o kojima ćete još puno slušati

'Mačka je uvijek ženska': Ne propustite dokumentarni film o kiparici Mariji Ujević Galetović koji pomiče granice žanra

'Mačka je uvijek ženska' Martine Meštrović i Tanje Vujasinović možete besplatno pogledati u sklopu ZagrebDox-a

▲ Povratak na vrh