Lekcije o ljubavi (koje trebamo odučiti)

06.10.2020.

U popularnoj kulturi, u kojoj se ljubav prikazuje kao najopsesivnija tema, koje su najgore lekcije o njoj koje smo naučile iz filmova i serija?

Popularna kultura odraz je našega svijeta te nam uvelike oblikuje percepciju; s bajki tijekom vremena prelazimo na romantične komedije, odrastamo uz njih i negdje putem naučimo mentalno ispisivati vlastite romantične scenarije u jarkim bojama pored kojih je stvarnost razočaravajuće bljedunjava. No pregršt informacija koje smo dobile iz popularne kulture o tome što ljubav jest te kako ona može i treba izgledati djeluje upravo destruktivno na odnose koje stvaramo u stvarnom prostoru i vremenu. Da se razumijemo, ni tradicija takozvane visoke umjetnosti nije puno bolja. Kad bismo informacije crpile iz bilo čega, od grčkih tragedija preko renesansne epike do modernističkih romana, odnos prema romantici ne bi nam bio puno zdraviji nego što je uz “Seks i grad” ili “One Tree Hill”. Naravno, zakolutat ćemo očima na samu sugestiju da bismo ikad mogle nasjesti na tu kičastu propagandu. No možemo li zaista čista srca reći da nam nešto od tih formulaičnih prikaza ljubavi nije prodrlo prilično duboko u um i sraslo s nama, protivno našoj boljoj procjeni?

Ljubav je uvijek na neki način kodificirana, doživljavamo je prateći obrasce ponašanja, razumijemo je zahvaljujući verbalnim formulama i simboličkim gestama, odnosno njihovim varijacijama. Kao i kad je riječ o bilo čemu drugome, učimo kako romantična ljubav funkcionira. To ne znači da joj organska emocionalna osnova nije iskrena ili autentična (iako bi se i pravilnost obrazaca pri odabiru partnera ponekad dala, hm, dijagnosticirati), ali način na koji oblikujemo odnose i izražavamo osjećaje pretvorio se u neku vrstu ponavljajućeg uzorka. Dio tog uzorka nasljeđujemo iz onoga čemu smo najviše izložene, a to su popularni narativi koji gotovo uvijek, čak i u sadržajima za djecu, sadrže ljubav. Zašto nam primarni model nisu stvarni odnosi, bilo da je riječ o roditeljima ili drugim bliskim odraslim osobama koje žive u paru? Pa zato što su oni znatno manje spektakularni, jasni i poželjni. Suviše su nam bliski pa im naziremo pukotine, ali istodobno ih ne raspoznajemo potpuno. Zato se vežemo uz priče za laku noć i kadrirane romanse, učeći uz njih neke od najlošijih lekcija o ljubavi.

Mr. and Mrs. Right

Iako se trendovi u sklapanju romantičnih veza uvelike okreću prema labavljenju spona monogamije te je rijetko tko nakon rane adolescentske dobi zaveden idejom o jednoj idealnoj osobi koju treba pronaći, još nismo sasvim napustile koncept prave ljubavi s pravom osobom. Istina o toj emociji znatno je kompleksnija nego što je dominantna formula prikazuje i nije ni lijepo, ni zdravo, ni produktivno očekivati da se samo jednom ljubi, a sve je ostalo – kako nam uvaljuje stari šlager – varka. Mnoge ljubavi mogu biti prave bez obzira na to što ne traju zauvijek, a mnogi nam partneri mogu značiti neizmjerno mnogo i promijeniti nam živote a da se ipak u nekom trenutku rastanemo. Veza nije nužno neuspjela ako je završila; može biti savršena upravo u svojoj privremenosti, prije nego što atrofira ili mutira u nešto grozno te ukalja svu ljepotu koja je postojala u toj složenoj vezi između dvoje zaljubljenih.

Svi svoje živote slažemo u velike i male priče, a način na koji svoju povijest pripovijedamo neprestano se mijenja te je ponekad toliko teško prihvatiti kako netko za koga smo nekoć samouvjereno i sa sjajem u očima govorile da je ljubav našeg života sada seronja koji nas nikada nije bio vrijedan. Pa onda mijenjamo priču i govorimo kako smo oduvijek znale da to nije to. Koliko god bilo bolno priznati – dijelom jer nas svijest o tome da smo se mogle tako prevariti čini nesigurnima kad razmišljamo o ulijetanju naglavačke u sljedeći odnos – jednom davno, u dalekom kraljevstvu, netko je bio ljubav našeg života, no ta je bajka došla svome kraju, a mi smo nastavile dalje preko sedam mora i sedam gora. Mnogi zaista traže jednoga nekog s kime će provesti život, za koga će se odlučiti i to će biti to. Ali perspektiva da je moguća samo jedna velika ljubav, a sve su ostale manje vrijedne, ne odgovara stvarnosti, da ne govorimo o tome koliko je, kad se uzme u obzir statistička vjerojatnost, rubno depresivna. Nije li znatno ljepše vjerovati u mnogo različitih ljubavi koje nam svjetlucaju u životu, ponekad kao dugovječni plamen, a katkad samo kao iskra?

Odustati? Nikad!

U gotovo svim klasičnim romantičnim komedijama muškarac ženu (rijetko kada obratno, a još rjeđe u varijacijama koje nisu heteronormativne) osvaja svojim krajnje upornim, u najmanju ruku iritantnim i povremeno granično ilegalnim ponašanjem. Cura vas ne doživljava? Nema problema, stojte joj pod prozorom kao manijak! Uspjelo je Johnu Cusacku i Richardu Gereu. Rekla je da zaista ne želi s vama na dejt? Odličan prvi korak, sada samo inzistirajte dok se ne predomisli! Cc: Ryan Gosling. Naravno da ima nešto gotovo iskonsko atraktivno u igri nagađanja, zavođenja, zaobilaženja, glumljene ravnodušnosti, ali znatno je više situacija u kojima jednostavno želimo da nas osoba koju smo zamolile da nas ostavi na miru – zaista ostavi na miru. Osobito jer taj netko tko uporno traži našu pozornost nikada nije Ryan Gosling. Popularna kultura pridonijela je tome da svaki Ted Mosby ovog svijeta sustavno misli kako je stvar koreografije kada isprva ne podlegnemo njegovu šarmu i iščitavaju to kao poticaj da pokušaju ponovno. Ova logika vodi u sumanut sustav u kojem nema načina da nekoga odbijemo a da pritom nismo zaista neugodne, što načelno nitko ne želi, a osobito kada postoji mogućnost da uvrijedimo osobu koja je veća i jača od nas. S druge strane, prema istom “evanđelju”, žena ne bi nužno trebala odmah pristati, čak i ako jest zainteresirana – jer to je nekako čini manje privlačnom.

Ti obrasci proizlaze iz kulture koja podržava ideju ljubavi u terminima osvajanja, koja romantizira stoljećima stare predodžbe o aktivnoj muškosti i pasivnoj ženskosti, koja potiče potiskivanje ženske seksualnosti i seksualne znatiželje, a mušku agresiju privilegira i erotizira. Promjena se paradigme događa, ali ne dovoljno brzo. Još se suviše držimo poznatih i prastarih obrazaca razmišljanja o rodnim ulogama u ljubavnim odnosima, kao da je igra lovca i lovine sjajna osnova za stvarnu vezu. Štoviše, kada je riječ o ljubavi, pop kultura oprašta – sve. Bilo da započinjete odnos lažima, zavodite osobu zbog oklade, uništite nekome karijeru ili ljubavni odnos, sve to nema veze, dok je god u ime ljubavi. Romantične su komedije normalizirale borbu za pravu ljubav koja je poput rata u kojem je “sve dopušteno” i odjednom su nam toksična ponašanja te sumanuti scenariji nekako… romantični? Prodor terminologije koja je vezana uz strateško nasilje u područje koje bi trebalo biti obilježeno međusobnim poštovanjem, brigom i nježnošću trebao bi biti simptomatičan. Bismo li oprostili Heathu Ledgeru što nas je proganjao da iziđemo s njim jer ga je potplatio muškarac kojeg preziremo, što je špijunažom doznao detalje o nama kojima nas je onda pokušavao osvojiti, ali sve to nema veze samo zato što se zaista zaljubio u nas? Ne. Čak ni Heathu Ledgeru, ne bismo to oprostili.

Velike geste

Općem oprostu definitivno u prilog idu velike geste čija je funkcija iskazati ljubav i posvećenost te osvojiti srce (ne)zainteresirane stranke. Izvodi se ljubavna pjesma pred cijelom školom, grade se kuće, iz korijena se mijenja vlastiti izgled i imidž, da ne govorimo o nebrojenim ljubavnim prizorima na aerodromu u zadnji čas. No dok Hollywood reklamira ljubav kao izraz velikih gesta, njezini najljepši trenuci u tri dimenzije vidljivi su u sitnicama koje znače sve, upravo zato što samo mi znamo njihovo značenje. Mitologija ljubavi sugerira kako tu emociju uvijek prate muke i nemir te prepreke koje moramo savladati da bismo dosegle svoj sretni kraj. No istina je da, ako je teško i naporno, ako jedna strana pruža otpor, ako je potrebno nekoga proganjati s orkestrom i limuzinom, vjerojatno vam nije suđeno.

U ljubavnom odnosu sasvim je dovoljno zahtjevnih trenutaka, uvijek se ima što razvijati, a život će se pobrinuti za to da se nikada sasvim ne opustimo u svojim rutinama (kao što je 2020. fantastično demonstrirala), no upravo nam zato treba snažna baza. Uz žudnju se veže nedostižnost, ali ljudi su dovoljno složeni da nam ne treba elaborirana dramska situacija kako bi nam interes nastavio titrati kada je riječ o osobi s kojom želimo i trebamo biti. U romantičnim filmovima protagonisti svu energiju troše na utrku s preponama te se čini da ljudi za koje trebamo vjerovati kako su jedno drugome suđeni ne stižu uopće jedno drugo upoznati, a stvarnost su znatno manje spektakularni prizori kasnonoćnih razgovora i predugih telefonskih poziva. Najljepša ljubavna iskustva iz naših života čine najdosadnije moguće priče jer nitko nije dosadniji od sretnih parova. Ali to je upravo zato što je svaki par zasebni mali bljeskavi univerzum čiji jezik izvan tog mjehurića nikome ne znači ništa, iako se između dvoje ljudi događa sve.

Love is All You Need

Koliko god bismo voljele vjerovati u to da, kad se jednom domognemo osobe koju ćemo voljeti svim svojim bićem, sve mora sjesti na svoje mjesto, život nas još jednom okrutno demantira. Iako je u fokusu većine sadržaja koji nas okružuju upravo ljubav, u stvarnosti sreća u ljubavi ne garantira sretan život. Nije dovoljno da nam samo jedno životno područje funkcionira te čak suviše lako zaboravimo uživati u onome što nas veseli dok nas nešto drugo muči – ljubavi se nerijetko slamaju pod teretom drugih segmenata života. Međutim, ne samo da ljubav nije dovoljna da bismo bili cjelovite i realizirane osobe, ona čak nije dostatna ni za uspješan ljubavni odnos. Jedno od najbolnijih iskustava koje možemo proživjeti u svojoj ljubavnoj povijesti jest upravo kad se suočimo s činjenicom da možemo imati odnos koji toliko puca od nevjerojatne ljubavi, strasti, topline – da na kraju zaista i pukne. Zdravi odnosi zahtijevaju puno toga, od truda i rada preko emocionalne investicije kojom ne možemo sasvim upravljati do sretnih okolnosti, pravog mjesta i vremena. A kad nam u slagalici otkažu temeljni dijelovi, ponekad se sve raspadne čak i kada srce mehanizma još tvrdoglavo kucka. Ljubav nije jednostavna emocija, ona je emocionalni kompleks, ona je doživljaj, iskustvo, uključuje mnogo ponekad kontradiktornih aspekata. Ljubav nije nešto što pronađemo pa imamo, ona se mijenja, rastvara, raste i umire, a u tome i jest njezina vječna moć da intrigira i privlači.

Kultura nas usmjerava da u ljubavnom odnosu zahtijevamo puno, da tražimo sve od jedne osobe, a kada je nema, ostajemo bez toliko toga što nam je kao bićima nužno. Nježnost, intimu, partnerstvo, društvo za večernje valjuškanje pod dekicom, nekoga zbog koga poželimo ispeći kolače bez povoda ili upaliti svijeću uz večeru – sve to očekujemo samo u ljubavnom odnosu. Zato mnogi ljudi u apstinencijskoj krizi zvanoj solo život hitno traže novi odnos. Tolika usmjerenost na ljubavni odnos oduzima mnogo od drugih odnosa – od prijateljstava koja suviše lako zapostavljamo, pa i od uvijek složenog odnosa s nama samima koji često uzimamo zdravo za gotovo.

A nakon sretnog kraja?

Postoji razlog zašto svaki optimističan romantični film završava zarukama ili brakom i kad bismo se i u stvarnosti mogle zamrznuti u takvim trenucima sreće, sve bi zauvijek bilo savršeno! S druge strane, ako ne želimo u zavjete ubaciti i kriogeno zamrzavanje (kojim se sačuva trenutačni oblik, op. a.), nego bismo radije nastavile život uz bok svojoj najdražoj osobi, čeka nas znatno manje atraktivna stvarnost od ideje happy enda. Naravno da postoje i filmovi koji oslikavaju i prekide i razvode, turbulencije svojstvene svakoj, pa i najtrajnijoj vezi, ali kako je to drugi žanr, postoji gotovo kao paralelni svemir. Kad gledamo “Marriage Story”, ne želimo misliti da je to onaj isti brak koji se dogovorio kad je lijepi mladi dvojac pao jedno drugome u naručje na kraju nekog drugog filma jer nam se čini da “prava ljubav nije potrošna”. Ako je ljubav, ima da bude zauvijek, kaže nam dominantni diskurs o toj emociji, obezvređujući neke od najljepših ljubavnih trenutaka koje smo mogle doživjeti. Nije ni Linklater lud, ako pobjegnemo prije svitanja, sumraka ili ponoći, možda kraj nije sretan, ali ujedno nije ni kraj, pa tako romansu možemo održavati unedogled. No ako ostanemo, stvari vrlo brzo postaju ozbiljnije i fantastičan međuprostor nasumičnog presjedanja između vlakova urušava se u stvarnost sa svim njezinim problemima i svom njezinom konačnošću.

Raspad veze ili braka ne proizlazi iz toga da dvoje ljudi nije bilo sretno, da nije bilo strasti, ljubavi i vjere, neoborive vjere, da će biti zauvijek zajedno. Većinu odnosa koje pamtimo započinjemo upravo tom vjerom, a ona je po definiciji iracionalna i duboko nestabilna. Zatim, kad je odnos nakon izvjesnog vremena došao svome kraju, iznenadilo nas je čak i ako nas nije iznenadilo, ali prekid ne znači da ljubavi nije bilo ili da je nije bilo dovoljno, veza je jednostavno imala svoj životni vijek i najbolje što možemo učiniti jest ispratiti je poštovanjem i ljubavlju. Istina o ljubavi u našim životima možda nije dušu dala za intenzivne turbulencije potrebne da bi nam zadržale pozornost kad odlučimo provesti večer uz romantični film, od kojega i ne očekujemo da nam reflektira svu složenost života koji ostatak vremena živimo. Ona je toliko slojevitija, ljepša i uzbudljivija od bilo čega što pokušava najveći misterij našega iskustva uokviriti u par sati lakog šarenila.

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Profimedia, ELLE #215

Tekst je objavljen u rujanskom tiskanom izdanju ELLE magazina.

Pročitajte i...

Celebi koji su se upoznali – na poslu

Okej, svi znaju da su se Brad Pitt i Angelina Jolie zaljubili na snimanju filma „Mr. and Mrs. Smith“, no jeste li znali da je John Legend suprugu Chrissy upoznao na snimanju svog spota, a Natalie Portman svog muža na satovima baleta za film „Black Swan“. Evo još par zanimljivih spojeva biznisa i užitka…

Poliamorija: možemo li istodobno voljeti više od jedne osobe?

Takvih veza, čini se, ima više nego što bismo pomislili

Zašto je možda dobra ideja imati po dvije simpatije istovremeno?

Ljubav je uglavnom slijepa, ali povremeno vidi duplo.

Znate li što je to “wokefishing”? Ako dejtate, onda morate (sa)znati!

Nakon “ghostinga”, “breadcrumbinga” i “catfishinga”, novi je pojam postao it riječ u svijetu solera koji pokušavaju pronaći srodnu dušu…i svaki put udare glavom u emotivni zid!

Očevi i kćeri? Ne, ovo su ljubavni parovi!

Sally Wood imala je tri godine i još se igrala u pijesku dok je Ronnie Wood žario i palio svjetskim pozornicama. No, život je čudo pa su slavni glazbenik i trideset godina mlađa ljepotica danas sretan par. Evo još nekoliko primjera da su godine samo brojke, barem kad ste član Rolling Stonesa ili slavni glumac

Preljub u doba socijalne izolacije? Ne samo da je izvediv, već je u porastu

Iako zvuči kao prilično zahtjevan poduhvat, onima koji uživaju u uzbuđenju, neizvjesnosti, pa čak i maloj dozi straha da će biti uhvaćeni, ljubavničke veze nikad nisu bile primamljivije

▲ Povratak na vrh