Flying solo

26.10.2020.

Od bijesne usidjelice do crazy cat lady - solerice tradicionalno nemaju atraktivnu reputaciju, no suvremene studije pokazuju da su najsretnija skupina na svijetu upravo - single žene. U društvu u kojem se čini da je osnovna mjerna jedinica par, ostati slobodan na duge staze još je tabu i dok sve više mladih ljudi napušta uvriježene ljubavne obrasce, a mnogi istražuju aromantični spektar, je li vrijeme da redefiniramo odnos prema sretnom soliranju?

Snjeguljica i sedam mačaka

Bilo jednom kraljevstvo koje je usnulo na sto godina, ili se barem tako činilo. No dok smo strpljivo plele svoje duge kose uz prozorska okna, u samotnim je dvorima jeka naše svakodnevice počela drukčije zvučati, bilo da smo dane provodile s princem u bijeloj pidžami, maćehom i dvije zločeste polusestre ili sa zlatnom ribicom. Kako smo svi žudjeli za kontaktom i barem malo dinamike, tijekom izolacije dodatno se aktivirao već prilično živahan svijet dating aplikacija, a trash TV postao je sigurna luka. To potvrđuje i činjenica da je jedna od najgledanijih emisija u tom razdoblju bio natjecateljski ljubavni reality show “Too Hot to Handle”(koji je upravo onako fantastično loš kako ga zamišljate). Aplikacije za instant-romanse zabilježile su čak 49% dulje razgovore nego ikada prije u svojoj povijesti jer su ih ljudi zaista počeli koristiti za upoznavanje i otvorenu komunikaciju umjesto za virtualni speed dating i jednonoćne aferice. No nikakva moderna tehnologija nije mogla nadoknaditi manjak fizičkog dodira, koji dokazano utječe na psihičko i emocionalno stanje, a pandemija je barem na neko dulje vrijeme promijenila načine ophođenja i osjećaj slobode u kontaktu s drugim ljudima. Istodobno je sveopća kriza taj kontakt učinila nekako uzbudljivijim, dodala mu notu primamljive opasnosti, zabranjenog dodira, pretvorila nas u pirame i tizbe ili titanije i vratila dok se čarolija nije raspršila. Sve u svemu, dok smo se s jedne strane distancirali, s druge smo se zbližavali, stvarale su se nove veze čiji je vijek nerijetko odgovarao trajanju karantene, stare su podnosile nove izazove, neke su pucketale, druge se rasplamsavale, a samoća single života odjekivala je glasnije nego ikada dotad.

Kad me isprva poklopila tišina samoće u izolaciji, osjetila sam tjeskobu i nemir, poriv da nekome banem na vrata s malim koferom kako bismo podijelili vrijeme ludila. Ali nakon prvotnog šoka, počelo se događati nešto drugo; nije više bilo standardnog zujanja svijeta koje skreće pozornost, željenih, neželjenih i neizbježnih kontakata s ljudima, ostala sam samo ja i iako se nisam pokazala najlakšom osobom za suživot, počela sam se fantastično slagati sa sobom. Iskreno mislim da ne bih izvukla živu glavu da nije bilo karantenskog buddyja s kojim sam oformila book club, movie night i radionicu kratke priče te dežurnih prijateljica na WhatsAppu, i jedva sam dočekala fazu lakših mjera da ljude koje volim vidim uživo. No osjećaj kojeg se nisam mogla riješiti dok su me prijateljice zatrpavale svojim rekreativnim simpatijama i euforičnim nadama za skoro nadilaženje distance bio je potpuni izostanak interesa da se ponovno nađem u vezi – do daljnjega.

Feelin’ myself

Solo status i dalje uglavnom rezonira kao privremeno stanje, astrološki peh, pa čak i kao loša referenca o našem karakteru, a gotovo nikad ne prolazi kao životni izbor. Ako pokušate izraziti ideju kako vam savršeno odgovara život bez ljubavnog partnera, reakcije su uglavnom kao da ste rekle nešto prosto, nesuvislo ili naprosto pomalo otužnu laž. Glumica i aktivistkinja Emma Watson među najpoznatijim je kroničnim celebrity solericama, a njezina izjava prije koju godinu da je „self-partnered“ izazvala je uglavnom prezrivu nevjericu. Charlize Theron više je puta objasnila kako dejta sama sa sobom te da je vrlo sretna u toj vezi. Kod ovih formulacija – koje očito izluđuju opću populaciju – zanimljiv je implicitni objektni odnos: ovakva percepcija podcrtava kako nije riječ samo o tome da smo single, da ne spominjem jedinu opciju na prosječnom hrvatskom formularu na kojem smo ili udane ili neudane, nego da smo u sretnom ljubavnom odnosu – sa sobom. To ne znači nadimati se u narcističkoj samodostatnosti (uostalom, narcisoidne ličnosti prve traže vanjsku ljubav i potvrdu), nego brinuti se o sebi onako kako se brinemo o ljudima koje volimo, provoditi vrijeme sa sobom, upoznavati se i istraživati mogućnosti sreće u samoći te odnosima koji nisu primarno romantični.

Kada smo u partnerskom odnosu, sklone smo iznenaditi partnera ili partnericu sitnicom bez povoda ili mu pripremiti najdraže jelo, osmisliti izlazak ili pomno birati idealni film za movie night, no ne ulažemo uvijek jednaku energiju kada je riječ o nama samima, odnosno „samo nama“. Kada osvijestimo koliko malo aktivne ljubavi i brige ulažemo u odnos sa sobom – koje tako rado dajemo drugima – to može biti prilično neugodna spoznaja. Jer osim što je poželjno imati zdrav odnos nježnosti, pažnje i poštovanja prema sebi, koji je uostalom nužan da bismo imale jednako duboke odnose s drugima, ne bismo trebale čekati da se pojavi netko tko će nam svojom milošću pružati pozornost i ljubav koju želimo, trebamo i zaslužujemo. Čak i najsretnije, a možda upravo najsretnije veze zauzimaju puno prostora u našim životima, a ako započnemo obrazac uparivanja još u formativnim godinama puberteta, više ili manje latentan osjećaj manjka postaje ugrađen u naše iskustvo kad se nađemo izvan veze. Mnoge žene (i muškarci, naravno) skaču iz odnosa u odnos, tjeskobne u samoći, uvijek u simbiotskom klinču, a to nas može priječiti da upoznamo sebe u punom sjaju, ali i u sjenovitim dubinama.

Bow and aro

Danas se ipak sve više istražuju nekonvencionalni modusi intimnih odnosa; sve je više poliamorije, parovi odgađaju brak i mijenjaju bebu za jacka russella, formiraju se tzv. QPR-ovi (queer platonic relationships), odnosno prisni intimni odnosi koji nisu u formatu klasične veze i ne uključuju seksualnu dimenziju. Istražuju se različite varijacije unutar queer spektra koji nije samo LGBT nego uključuje i sve moguće kombinacije seksualnih i romantičnih odnosa koji se ne uklapaju u tradicionalno prepoznatljiv obrazac straight monogamije. Možemo osjetiti otpor prema praksi da se ljudsko iskustvo ovako dosljedno nastoji katalogizirati novom terminologijom, ali dok sljedećim generacijama ne budu sve opcije prezentirane jednakovrijedno, ove nam kategorije pomažu osjećati se lakše jer naše iskustvo konačno ima ime i znamo da ga dijelimo s još priličnim brojem ljudi. Odjednom možemo odbaciti kalupe u koje smo se mukotrpno i bezuspješno pokušavale ugraditi te konačno prodisati. Za neke to znači istražiti aro i ace spektar, odnosno identitete aromantičnih i aseksualnih osoba čije je iskustvo ljubavi i seksualnosti drukčije nego što nas tome uči prosječni rom-com, a nije ni onako jednostavno kako se može činiti na prvi pogled.

Unutar spektra ljubavi i seksualnosti postoji cijeli spektar ljudi koji se identificiraju kao aseksualni i/ili aromantični. Dok aseksualne osobe svjedoče da ne osjećaju seksualnu privlačnost te nemaju potrebu za seksualnim kontaktom s drugom osobom, aromantične osobe ne osjećaju romantičnu privlačnost, odnosno potrebu ulaziti u klasičnu partnersku vezu. Kako to već biva, i unutar tih kategorija postoje nijanse različitih iskustava, osjećaja, potreba i želja. Neke aseksualne osobe uživaju u povremenim seksualnim odnosima samo im je to toliko minimalno zanimljivo da bi mogle komotno živjeti i bez toga, a druge pak izrazito zaziru od seksualnih praksi. Neki aseksualni ljudi ujedno su i aromantični, a neki nisu, a vrijedi i obratno. Neke aromantične osobe nikada nisu bile u vezi, druge su bile u sasvim sretnim vezama a da su istodobno osjećale kako ta vrsta odnosa nije najprirodnija za njih, treće preferiraju seksualne odnose bez emocionalnog angažmana, četvrte biraju QPR. Osim toga, neke aro osobe ne podnose romantične filmove i pjesme o srcedrapajućoj ljubavi, a druge ih obožavaju iako se ne poistovjećuju s ulogama čije fikcionalne inačice gledaju na ekranu.

Aro i ace identiteti nisu se još sasvim probili u mainstream te ih se čak i unutar queer zajednice pomalo gura na marginu, no osoba koje se otvoreno pronalaze u ovim sklopovima sve je više. Među slavnim su ace ličnostima, primjerice, Tim Gunn, Janeane Garofalo i Kim Deal, a kao aro izjašnjava se televizijska it cura Michaela Coel koja kaže jednostavno: „U redu mi je biti sama. Sviđa mi se imati intimne odnose, ali nemam potrebu mijenjati ljude niti želim da mene drugi mijenjaju. Dijamantno prstenje ne čini me sretnom. Cvijeće me ne veseli, ne miriše mi, nemam osjetilo njuha. Naprosto želim znati tko je druga osoba.“ Coel se prepoznala u terminu aromantičnosti zahvaljujući kantautoru Mosesu Sumneyju, koji je naslovio album “Aromanticism” upravo kako bi se koristeći svoju umjetnost bavio emocionalnim kompleksom koji je u mainstreamu slabo prisutan te kako bi „preispitao ideju da je romantika normativna i neophodna“.

Teško je mislit’ na romantiku

Velik dio aromantične zajednice okuplja se online te zahvaća mnogo pripadnika vrlo mladih generacija, od adolescenata do ljudi u dvadesetima i tridesetima, a upravo zbog mladosti njihovo se iskustvo često dovodi u pitanje. Juliette Arnold, devetnaestogodišnja studentica psihologije, za Guardian je izjavila: „Ljudi misle da ‘samo nisam još upoznala pravu osobu’, ali to, naravno, nije istina. Pronašla sam pravu osobu – sebe.“ Najčešće je prva reakcija javnosti na aromantični identitet odbaciti ga kao mladenačku internetsku izmišljotinu ili pak optužiti osobu da je bezosjećajna i hladna, što je primitivno, besmisleno i povređujuće. Aromantične osobe nisu sociopati, imaju cijeli spektar emocionalnih iskustava, izuzev poriva da se skrase u romantičnom odnosu. Vjerovale ili ne, život bez romanse i dalje ostavlja golemo polje bliskih odnosa, ljubavi, uzbuđenja i zabave.

Moses Sumney u intervjuu za Fader u povodu izlaska albuma izjavio je: „Imao sam mnogo romantičnih interakcija. Bio sam do određene mjere prisutan, ali ne i zaljubljen; nisam mogao uzvratiti jednakom mjerom. Pa sam se zapitao: ‘Trebam li otići doktoru ili napisati album?’“ Kad nam cijeli svijet poručuje da bismo trebale nešto željeti, osjećati, ali naše biće to jednostavno ne doživljava, lako je osjetiti se ludom, pa čak i iskreno iskusiti gubitak što nam naizgled izmiče to nešto što okolina slavi. „Kad smo uvjetovani da nešto promatramo kao normalno, tuga koja dolazi od toga da ne uspijevamo do toga doći jako opterećuje naše mentalno zdravlje. Ali jednako se tako možemo naći u situacijama koje nas psihološki upropaštavaju, no postoji obaveza da ostanemo u njima jer je to ono ‘što bismo trebali’,“ kaže Sumney govoreći o tome da kao društvena bića svakako trebamo druge ljude kako bismo se osjećali dobro: „Zaista je nezdrava ideja da trebamo drugu polovicu kako bismo bili potpuni, ali isto mi se tako ne čini osobito zdravim potpuno se izolirati. Treba postojati ravnoteža, ali trenutačno mi se čini da je nema.“

U istom se intervjuu spominje polemički rad Laure Kipnis “Against Love” u kojem autorica provokativno postavlja slučaj protiv ljubavi koja nije jednostavna monolitna pozitivna emocija, nije univerzalno poželjna, isprepletena je s našim kulturnim nasljeđem, ekonomskim postavkama i ideološkim okvirima te ograničena zastarjelim konvencijama. Pritisak da je ljubav ultimativno ljudsko iskustvo, a da je potraga za njome smisao života može biti devastirajuć i voditi u niz psihičkih kratkih spojeva, toksičnih obrazaca te nezdravih odnosa. Ne moramo biti aro da bismo osjećale kako nam treba više prostora da budemo same sa sobom ili da shvatimo kako nam konvencionalna ponuda odnosa ne pruža ono što tražimo. U svojoj se emisiji Howard Stern nikako nije mogao pomiriti s time da Charlize Theron nije zainteresirana za romansu pa mu je Theron morala nekoliko puta ponoviti i na kraju reći: „Moj život trenutačno ne dopušta da se tako nešto dogodi, a ne postoji ni potreba koja bi me gonila da nađem vezu. Da budem potpuno iskrena, ne znam hoću li ikada moći živjeti s nekim drugim, možda će osoba s kojom ću biti morati kupiti kuću u susjedstvu jer nisam sigurna da ću se moći ikada ponovno nositi s tim. Prestara sam za ta s*anja.“ Glumica ima dvije posvojene kćeri za koje kaže da su ljubavi njezina života i potvrđuje da joj nimalo ne manjka nježnosti, a za brak je jasno izrazila da ga apsolutno nikada u životu nije željela, ni s kim, ni u jednoj vezi.

Kao i u svemu ostalom, patrijarhalno pristran svijet dovodi u pitanje ženske odluke čak ili osobito kada se ne tiču baš nikoga osim njih samih, no u opreci prema raširenoj percepciji o ljudskom uparivanju, neke studije otkrivaju da najsretniju demografsku podskupinu čine upravo single žene bez djece. Štoviše, dok muškarci statistički pokazuju snažniji poriv da nakon prekida veze pronađu novi partnerski odnos te su u načelu sretniji kad su u vezi nego kad su slobodni, žene su sretnije kad soliraju.

Happy endings

Ne pamtim da je ikada postojalo doba kad nisam bila zaljubljena u nekoliko ljudi istodobno, kad nisam po glavi prevrtala razne simpatije, između euforije i slatkih patnji. A kad bih upoznala neko fantastično biće, htjela sam sve znati o njemu, sve mu pokazati, sve podijeliti s njim, no u isto su mi vrijeme formalnost, formulaičnost i ekskluzivnost veze izazivale neodređeni osjećaj klaustrofobije. Prihvatila sam da veze imaju svoja pravila i htjela sam ugoditi osobi koju sam zavoljela, činilo mi se da možda ne trebam komplicirati. I bilo je lijepo, onda možda manje lijepo, a onda bi puknulo, nakon čega bi uslijedio oporavak u vidu cmizdravog maratona “Seks i grada” uz nehumane količine toplih sendviča. Koliko god mi je stalo do nekadašnjih ljubavi i koliko god lijepih sjećanja nosim iz prošlih veza, turbulencije ove godine kristalizirale su mi ideju da mi je single status prirodnije stanje od bilo koje veze, čak i u njezinim najboljim danima.

Ako razmislimo o tome kolika je količina materijala oko nas – od filmova i reklama do književnosti i pop glazbe – posvećena upravo ljubavi i seksu, osobito u formativnim godinama i mladosti kad nam se ta pitanja čine važnijima od svega ostaloga na svijetu, imamo li uopće šanse shvatiti da nam to ne mora biti toliko važno? Da ne mora tako izgledati? Da jednadžba ljubav = sreća ne drži vodu, osobito ako je kao najvredniji oblik ljubavi predstavljen onaj romantično-partnerski? Teško je uopće razlučiti kad djelujemo iz vlastitih iskrenih poriva, a koliko pokušavamo ostvariti ono što nam svijet dobacuje kao poželjno za sreću. Trećinu dosadašnjeg života provela sam u vezama i dovoljno sam upućena da znam kako u toj konstelaciji nema baš ništa što je samo po sebi dobro, a naći pravu osobu nije kao naći match na Tinderu. Dobijem alergijsku reakciju na pitanje „imaš li nekoga?“, a na komentare u stilu „ne brini se, upoznat ćeš“ – pucam. Ako slučajno kažem da nisam nužno zainteresirana za vezu, dobijem odgovor „kad upoznaš pravu osobu, predomislit ćeš se“. Pitam se kad su se svi pretvorili u dežurne pitije za moj ljubavni život. Razumijem da postoji konsenzus kako je lijepo, dobro i praktično biti u paru, ali zašto je tako nemoguće shvatiti da ne osjećaju svi isto prema takvom načinu organizacije života, a još mi je manje jasno zašto zbunjenost mojih sugovornika tako lako prijeđe u iritaciju.

Volim što me single život potiče da se više investiram u prijateljstva, da budem brižnija, posvećenija i pažljivija prema obitelji, što me tjera da se suočim sa svojim životom bez filtera i jastučića, što me podsjeća na to da ništa ne uzimam zdravo za gotovo te da uvijek biram pažljivo. Svoj sretni završetak ostavljam otvorenim – možda ću naći osobu s kojom ću željeti cijelu campy šaradu s prstenjem i konfetima, možda ću ih naći nekoliko (simultano ili konsekutivno), a možda ću sretno solirati okružena drukčijim ljubavima. Znam samo da ne mogu vjerovati u sreću za koju postoji samo jedan recept, a učiti tko smo kad smo same i što nam život može biti, to je već full-time proces. Bez obzira na sve ostale predivne ljubavi u našim životima, najvažnija ljubavna veza koju ćemo ikada imati ona je koju imamo sa sobom.

Piše: Ana Fazekaš

(Članak objavljen u tiskanom izdanju Elle listopad 2020.)

Pročitajte i...

Pogledajte "making of" video Elle modnog editorijala snimanog na ulicama Londona

Novi editorijal ultimativna je modna inspiracija koju možete pronaći u novom broju časopisa Elle!

Prosinačko izdanje časopisa Elle vas čeka na kioscima

Ove sezone in su lanci – na torbicama, cipelama i kaputima, a na stranicama novog broja Ellea trudimo se pokrenuti lančanu reakciju dobrog raspoloženja - usprkos svim trenutnim izazovima!

Magična privlačnost Caprija

Mirisi citrusa bude nam želju za putovanjem do plavetnila Caprija...

Njezino veličanstvo čipka

Ženstvena, romantična, po potrebi i fatalna.

Neodoljive romantične bluze

Izdvojili smo iz high street ponude najslađe bluze s volanima, čipkastim ovratnicima, mašnama i puf rukavima

U fokusu: kožne hlače

Zaboravite na kožni catsuit jer stižu cullottes!

▲ Povratak na vrh