Ljubav “na relaciji” – u doba korone
Fotoreportaža od Švedske do Hrvatske
Živimo
“na
relaciji”.
Kao,
uostalom,
i
mnogi
u
ovo
doba
koje
je
omogućilo
“takve
blagodati”.
Blagodati
koje
nerijetko
u
trenu
postaju
velik
problemi.
Na
to
smo
se
naviknuli.
Mnogi
su
nedavno
“zaglavili”
u
stranim
zemljama
u
karantenama,
nisu
stigli
na
repatrijacijske
letove
jer
su
odrađivali
otkazne
rokove
i
prodavali
stanove.
Ostali
su
hrabreći
se
slanjem
pozitivnih
misli
u
domovinu.
Naša
relacija
je
Švedska
–
Hrvatska.
Ići
ili
ne
kući
za
praznik,
bilo
je,
ovaj
put,
teže
nego
što
se
može
zamisliti.
Osjećaj
golemog
pritiska
da
se
jednostavno
mora
otići
i
u
ovoj
situaciji
biti
sa
svojima
pogoršavali
su
i
frustrirali
zatvorene
granice,
zatvorene
države
iznutra,
virus
koji
vreba
posvuda
i
ne
bira,
prizemljeni
avioni,
transport
koji
čeka
danima
na
granicama
kako
bi
svi
bili
opskrbljeni
hranom,
milijuni
papira
i
propusnica.
Ali
brod
koji
je
to
jutro
dolazio
iz
Kiela
i
uplovljavalo
u
Göteborg,
prolazeći
uobičajenom
rutom,
odavao
je
mirnu
atmosferu
bez
kaosa,
tamo
na
horizontu
koji
vidimo
s
balkona,
te
dao
tračak
nade
da
nije
sve
stalo.
I
ako
ćemo
već
Uskrs
provesti
u
samoizolaciji
na
dva
odvojena
mjesta,
barem
ćemo
roćkas
i
godišnjicu
braka
provesti
skupa.
I
možda
izgurati
zajedno
najgori
dio.
“I
opet
se
osjećam
kao
žena
mornara
koja
dočekuje
i
ispraćuje”
Karta
je
bila
kupljena
malo
prije
polaska
na
brod
do
kojeg
ima
tri
sada
vožnje.
Pomislila
sam
kako
najteže
stvari
iz
ljudi
izvuku
najbolje,
ali
i
traže
najviše.
I
kako
se
opet
osjećam
kao
žena
mornara
koja
dočekuje
i
ispraćuje.
Dok
je
kretao
na
put
prema
brodu
u
Trelleborgu
koji
će
ga
prevesti
preko
Baltika
do
njemačkog
Rostocka,
prišao
mi
je
moj
trogodišnjak
dok
sam
sjedila
na
sofi
i
zurila
u
zid
razmišljajući
kako
da
izdržimo
još
jedan
dan
bez
igrališta
i
ljulje
i
bez
bake,
čekajući
stožer,
pa
se
prebacivati
na
crtiće.
Dan
koji
mi
neće
biti
lak,
jer
bit
ću
s
njim
na
putu.
Ponovno
i
sva.
–
Mama,
tata
je
uvijek
s
nama?
Imao
je
u
ručicama
dva
autića.
Jedan
plavi
i
jedan
crni.
Tu
su
naši
auti.
Jedan
mamin
i
jedan
tatin.
Odgovorila
sam:
–
Naravno.
Znaš
da
zove
svaki
dan
po
sto
puta.
Ali
mora
raditi.
Ošinuta
pitanjem
i
kratkom
boli,
znala
sam
da
će
sve
biti
u
redu.
Ispratilo
ga
je
švedsko
standardno
vrijeme
–
teško
i
kišovito.
Puhala
je
prava
skandinavska
“bura”,
što
se
i
osjećalo
gotovo
cijelim
putem
do
Njemačke.
Na
brodu
trećina
putnika
od
uobičajenoga.
Dalo
se
naslutiti
da
se
treba
sve
dobro
dezinficirati
i
oprati
kada
se
uđe
u
kabinu,
nadam
se
da
je
to
i
napravio.
I
da
nije
ni
u
Švedskoj
sve
isto
kao
prije.
Nimalo.
U luci Rostock na znaku umjesto “Dobro došli” putnike dočekuje natpis “Za turistička putovanja – gesperrt!” (ili “zatvoreno”). Na autocesti uglavnom kamioni, i to rijetko. Rjeđe nego ikad. Tu i tamo pokoji auto. Praznina ceste činila mi je dan još praznijim i strašnijim, kao da nije dovoljno strašno i prazno u izolaciji u Hrvatskoj. Nijemci uglavnom, kaže, a promet je laganog intenziteta. Ali suprotno prometu, priroda buja. Kaže kako je sve puno letećih kukaca koji se zabijaju u vjetrobransko staklo. Nepojmljivo za taj prostor. Drugi svijet. Proljeće je nadjačalo promet na autocesti i opet se javlja neopisiv osjećaj da se priroda pobunila protiv nas i da sada uživa. Uglavnom tišina. Uz snijeg na brežuljcima u okolici Berlina, neuobičajeni prizor za situaciju – avion u zraku.
Peru me misli o tome što ako se nešto dogodi, nema nikog na cesti satima, nema koga nazvati. Nema tko doći po njega, a da se ta osoba ne mora vratiti i provesti dva tjedna u samoizolaciji. Stvar se s pandemijom stvarno zakomplicirala i pomišljam kako je ovo znak da se treba negdje skrasiti. Ili ipak nije? Sve su to misli koje prate sve iseljenike i većina čeka neki znak s neba kako bi im olakšao konačnu odluku. Obično to odlučuju djeca. Rijetko tko to priznaje. U vezama uglavnom – netko bi doma, netko ne bi. Netko se bolje snašao. Netko uvijek lošije. Netko živi “na relaciji” dokle god ide.
Bujna
priroda,
bez
automobila,
podsjeća
na
svijet
koji
je
stao
Izašla
sam
na
terasu
s
malim.
Toplo
je,
gotovo
kao
ljeti.
Sablasno
se
čuje
samo
njegovo
jurcanje
biciklićem
po
pločicama.
Čuju
se
ptice
s
početka
kvarta,
iz
daljine.
Psi
su
utihnuli
već
danima.
Prilazi
mi
susjeda
s
balkona
do
našeg
i
kaže
kako
je
sve
otužno
i
kako
čuje
samo
vlastite
korake
dok
ide
do
dućana
i
natrag.
Vraća
se
u
stan.
Vjerojatno
iz
straha
da
ne
smije
dulje
razgovarati
s
ikim.
Ona
je
medicinska
sestra.
Ja
razmišljam
o
tome
gdje
je
i
je
li
se
uspio
najesti
te
kako
da
se
ne
zarazi.
I
hoće
li
me
ljudi
izbjegavati
kad
vide
da
mi
je
muž
stigao
iz
Švedske.
Vjerojatno.
I
s
razlogom.
Hoće
li
bez
problema
proći
granicu?
Valjda
hoće.
Piše mi kako se u ulasku u Bayern osjeća totalna karantena u kojoj su tamošnji stanovnici. Mnoštvo ljudi stvorilo se tek na zadnjoj benzinskoj postaji prije njemačko-austrijske granice. Ovdje su u pola sata prošle čak dvije policijske patrole, a desetak kilometara prije granice u smjeru Njemačke – prva prava vidljiva kontrola. Ali ne i stroga.
Stroga kontrola dočekala ga je tek u Austriji i omogućila strogo samo tranzit.
Ja
snimam
selfie
na
terasi
i
mislim
kako
će
to
biti
fotografije
za
povijest.
Razmišljam
je
li
dobro
što
je
uopće
krenuo
na
put
i
jesmo
li
mogli
pričekati
da
sve
završi.
Ali
ipak
mislim
da
u
ovoj
situaciji
nije
dobro
da
budemo
odvojeni.
Pa
ako
mogu
odavno
bivši
partneri
Bruce
i
Demi
biti
zajedno
u
karanteni,
onda
je
valjda
normalno
da
budemo
i
mi.
Makar
trebalo
proći
COVID
Europu
u
danu.
Ne
prepuštam
se
silnom
osjećaju
krivnje.
Ali
on
je
još
gori
kad
znam
da
je
mogao
ostati
u
zemlji
u
kojoj
još
nisu
ništa
poduzeli
za
spašavanje
života.
Osim
za
spašavanje
gospodarstva.
Dobivam
fotografije
s
puta.
Alpe
i
sniježi.
Potpis
pod
sliku:
-“To
je
uvijek
osjećaj
da
je
dom
blizu”.
Slovenska
kontrola
gotovo
ne
postoji.
Dolaze
Drava
lijevo,
a
dvorac
desno.
Nakon
12
sati
vožnje
sa
sjevera
Njemačke
i
upisa
u
knjigu
samoizoliranih
na
našoj
granici,
stavila
sam
mirno
maloga
u
krevet.
Sjela
na
terasu
i
čekala
da
potrubi
dolje.
Umoran,
ipak
se
smije,
mahnuo
je
kroz
prozor,
ali
nije
izišao
iz
auta.
Kaže
da
ne
smije,
da
mora
odmah
na
adresu
samoizolacije,
u
kuću
kod
susjeda
kojeg
nema.
U
odjeći
koja
se
odmah
mora
baciti
čim
izađe
iz
auta.
Sjećanja
na
ghost
town
i
ghost
time
Nakon pet tjedana koje smo proveli doma, slikajući povremeno ghost town oko nas, stvarajući malome album za sjećanje, slušajući vijesti te raspravljajući kako Švedska (ni)je poduzela ništa za svoje ljude, put natrag prošao je u malo manjoj pustoši nego ovamo, ali još s minimalnim brojem automobila na cesti kao i na brodu. Tek pokoji hrvatski kamion daleko u sjevernoj Njemačkoj vratio je osjećaje koji su i ovaj put uspješno potisnuti negdje oko Šentilja. Jer tako je lakše. Sjećanja na toplinu onih koji su nosili hranu pred vrata, odradili Uskrs i bez nas kao da smo s njima i na veselje maloga dok se vozi u švedskom tatinom autu koji je prepoznao i ispod cerade pod kojom smo ga skrivali puna dva tjedna kod susjeda. Jer kako objasniti trogodišnjaku samoizolaciju?
-Mama, auto! Mama! – još mi sad odzvanja u ušima Lukin glas. Lako ga je prepoznao po dijelovima koji su izvirivali ispod cerade, no nisam se osvrtala. Uvjeravala sam ga da je susjedov. Znala sam da je prepoznao auto kao i tatine cipele pred vratima. One koje treba baciti.
Razmišljam
kako
je
vrijeme
zapravo
brzo
prošlo
u
ovoj
kaotičnoj
situaciji
u
kojoj
samo
čekamo
i
razmišljamo
kako
ćemo
uopće
provesti
ljeto.
Jer
ljeto
je
blizu
i
nudi
nam
pozitivne
vibracije
na
koje
smo
naviknuli.
Hoće
li
ih
biti?
Imamo
li
ih
više?
Ne
želim
razmišljati
o
jeseni.
O
tome
što
nas
čeka
u
Švedskoj,
a
što
u
Hrvatskoj.
Život
nas
je
iznenadio.
On
uvijek
iznenadi
onako
kako
ne
očekujemo.
Ali
sad
već
puno
znamo,
riječi
su
koje
često
čujemo
ovih
dana.
Ojačali
smo.
I
bit
ćemo
spremni
za
dalje.
Za život koji će opet iznenaditi. Za život koji ipak nagrađuje hrabre. Koji ostavlja poruke i pouke. Koje trebamo zapamtiti i prenijeti onima koji dolaze iza nas.
Piše: Margareta Detoni Smoljanec
Fotografije: Privatna arhiva autorice
