Ljubav “na relaciji” – u doba korone

29.05.2020.

Fotoreportaža od Švedske do Hrvatske

Živimo “na relaciji”. Kao, uostalom, i mnogi u ovo doba koje je omogućilo “takve blagodati”. Blagodati koje nerijetko u trenu postaju velik problemi. Na to smo se naviknuli. Mnogi su nedavno “zaglavili” u stranim zemljama u karantenama, nisu stigli na repatrijacijske letove jer su odrađivali otkazne rokove i prodavali stanove. Ostali su hrabreći se slanjem pozitivnih misli u domovinu.
Naša relacija je Švedska – Hrvatska.
Ići ili ne kući za praznik, bilo je, ovaj put, teže nego što se može zamisliti. Osjećaj golemog pritiska da se jednostavno mora otići i u ovoj situaciji biti sa svojima pogoršavali su i frustrirali zatvorene granice, zatvorene države iznutra, virus koji vreba posvuda i ne bira, prizemljeni avioni, transport koji čeka danima na granicama kako bi svi bili opskrbljeni hranom, milijuni papira i propusnica.
Ali brod koji je to jutro dolazio iz Kiela i uplovljavalo u Göteborg, prolazeći uobičajenom rutom, odavao je mirnu atmosferu bez kaosa, tamo na horizontu koji vidimo s balkona, te dao tračak nade da nije sve stalo. I ako ćemo već Uskrs provesti u samoizolaciji na dva odvojena mjesta, barem ćemo roćkas i godišnjicu braka provesti skupa. I možda izgurati zajedno najgori dio.

“I opet se osjećam
kao žena mornara
koja dočekuje i ispraćuje”

Karta je bila kupljena malo prije polaska na brod do kojeg ima tri sada vožnje. Pomislila sam kako najteže stvari iz ljudi izvuku najbolje, ali i traže najviše. I kako se opet osjećam kao žena mornara koja dočekuje i ispraćuje.
Dok je kretao na put prema brodu u Trelleborgu koji će ga prevesti preko Baltika do njemačkog Rostocka, prišao mi je moj trogodišnjak dok sam sjedila na sofi i zurila u zid razmišljajući kako da izdržimo još jedan dan bez igrališta i ljulje i bez bake, čekajući stožer, pa se prebacivati na crtiće. Dan koji mi neće biti lak, jer bit ću s njim na putu. Ponovno i sva.
– Mama, tata je uvijek s nama?
Imao je u ručicama dva autića. Jedan plavi i jedan crni. Tu su naši auti. Jedan mamin i jedan tatin.
Odgovorila sam: – Naravno. Znaš da zove svaki dan po sto puta. Ali mora raditi.

Ošinuta pitanjem i kratkom boli, znala sam da će sve biti u redu.
Ispratilo ga je švedsko standardno vrijeme – teško i kišovito. Puhala je prava skandinavska “bura”, što se i osjećalo gotovo cijelim putem do Njemačke. Na brodu trećina putnika od uobičajenoga. Dalo se naslutiti da se treba sve dobro dezinficirati i oprati kada se uđe u kabinu, nadam se da je to i napravio. I da nije ni u Švedskoj sve isto kao prije. Nimalo.

 

U luci Rostock na znaku umjesto “Dobro došli” putnike dočekuje natpis “Za turistička putovanja – gesperrt!” (ili “zatvoreno”). Na autocesti uglavnom kamioni, i to rijetko. Rjeđe nego ikad. Tu i tamo pokoji auto. Praznina ceste činila mi je dan još praznijim i strašnijim, kao da nije dovoljno strašno i prazno u izolaciji u Hrvatskoj. Nijemci uglavnom, kaže, a promet je laganog intenziteta. Ali suprotno prometu, priroda buja. Kaže kako je sve puno letećih kukaca koji se zabijaju u vjetrobransko staklo. Nepojmljivo za taj prostor. Drugi svijet. Proljeće je nadjačalo promet na autocesti i opet se javlja neopisiv osjećaj da se priroda pobunila protiv nas i da sada uživa. Uglavnom tišina. Uz snijeg na brežuljcima u okolici Berlina, neuobičajeni prizor za situaciju – avion u zraku.

 

 

Peru me misli o tome što ako se nešto dogodi, nema nikog na cesti satima, nema koga nazvati. Nema tko doći po njega, a da se ta osoba ne mora vratiti i provesti dva tjedna u samoizolaciji. Stvar se s pandemijom stvarno zakomplicirala i pomišljam kako je ovo znak da se treba negdje skrasiti. Ili ipak nije? Sve su to misli koje prate sve iseljenike i većina čeka neki znak s neba kako bi im olakšao konačnu odluku. Obično to odlučuju djeca. Rijetko tko to priznaje. U vezama uglavnom – netko bi doma, netko ne bi. Netko se bolje snašao. Netko uvijek lošije. Netko živi “na relaciji” dokle god ide.

Bujna priroda,
bez automobila,
podsjeća na svijet koji je
stao

Izašla sam na terasu s malim. Toplo je, gotovo kao ljeti. Sablasno se čuje samo njegovo jurcanje biciklićem po pločicama. Čuju se ptice s početka kvarta, iz daljine. Psi su utihnuli već danima. Prilazi mi susjeda s balkona do našeg i kaže kako je sve otužno i kako čuje samo vlastite korake dok ide do dućana i natrag. Vraća se u stan. Vjerojatno iz straha da ne smije dulje razgovarati s ikim. Ona je medicinska sestra.
Ja razmišljam o tome gdje je i je li se uspio najesti te kako da se ne zarazi. I hoće li me ljudi izbjegavati kad vide da mi je muž stigao iz Švedske. Vjerojatno. I s razlogom. Hoće li bez problema proći granicu? Valjda hoće.

 

Piše mi kako se u ulasku u Bayern osjeća totalna karantena u kojoj su tamošnji stanovnici. Mnoštvo ljudi stvorilo se tek na zadnjoj benzinskoj postaji prije njemačko-austrijske granice. Ovdje su u pola sata prošle čak dvije policijske patrole, a desetak kilometara prije granice u smjeru Njemačke – prva prava vidljiva kontrola. Ali ne i stroga.

Stroga kontrola dočekala ga je tek u Austriji i omogućila strogo samo tranzit.

Ja snimam selfie na terasi i mislim kako će to biti fotografije za povijest.
Razmišljam je li dobro što je uopće krenuo na put i jesmo li mogli pričekati da sve završi. Ali ipak mislim da u ovoj situaciji nije dobro da budemo odvojeni. Pa ako mogu odavno bivši partneri Bruce i Demi biti zajedno u karanteni, onda je valjda normalno da budemo i mi. Makar trebalo proći COVID Europu u danu.
Ne prepuštam se silnom osjećaju krivnje. Ali on je još gori kad znam da je mogao ostati u zemlji u kojoj još nisu ništa poduzeli za spašavanje života. Osim za spašavanje gospodarstva.
Dobivam fotografije s puta. Alpe i sniježi.
Potpis pod sliku: -“To je uvijek osjećaj da je dom blizu”.

 

 

Slovenska kontrola gotovo ne postoji.
Dolaze Drava lijevo, a dvorac desno. Nakon 12 sati vožnje sa sjevera Njemačke i upisa u knjigu samoizoliranih na našoj granici, stavila sam mirno maloga u krevet.
Sjela na terasu i čekala da potrubi dolje. Umoran, ipak se smije, mahnuo je kroz prozor, ali nije izišao iz auta.
Kaže da ne smije, da mora odmah na adresu samoizolacije, u kuću kod susjeda kojeg nema. U odjeći koja se odmah mora baciti čim izađe iz auta.

Sjećanja na ghost town
i ghost time

Nakon pet tjedana koje smo proveli doma, slikajući povremeno ghost town oko nas, stvarajući malome album za sjećanje, slušajući vijesti te raspravljajući kako Švedska (ni)je poduzela ništa za svoje ljude, put natrag prošao je u malo manjoj pustoši nego ovamo, ali još s minimalnim brojem automobila na cesti kao i na brodu. Tek pokoji hrvatski kamion daleko u sjevernoj Njemačkoj vratio je osjećaje koji su i ovaj put uspješno potisnuti negdje oko Šentilja. Jer tako je lakše. Sjećanja na toplinu onih koji su nosili hranu pred vrata, odradili Uskrs i bez nas kao da smo s njima i na veselje maloga dok se vozi u švedskom tatinom autu koji je prepoznao i ispod cerade pod kojom smo ga skrivali puna dva tjedna kod susjeda. Jer kako objasniti trogodišnjaku samoizolaciju?

 

 

-Mama, auto! Mama! – još mi sad odzvanja u ušima Lukin glas. Lako ga je prepoznao po dijelovima koji su izvirivali ispod cerade, no nisam se osvrtala. Uvjeravala sam ga da je susjedov. Znala sam da je prepoznao auto kao i tatine cipele pred vratima. One koje treba baciti.

Razmišljam kako je vrijeme zapravo brzo prošlo u ovoj kaotičnoj situaciji u kojoj samo čekamo i razmišljamo kako ćemo uopće provesti ljeto. Jer ljeto je blizu i nudi nam pozitivne vibracije na koje smo naviknuli. Hoće li ih biti? Imamo li ih više? Ne želim razmišljati o jeseni. O tome što nas čeka u Švedskoj, a što u Hrvatskoj. Život nas je iznenadio. On uvijek iznenadi onako kako ne očekujemo.
Ali sad već puno znamo, riječi su koje često čujemo ovih dana.
Ojačali smo.
I bit ćemo spremni za dalje.

Za život koji će opet iznenaditi. Za život koji ipak nagrađuje hrabre. Koji ostavlja poruke i pouke. Koje trebamo zapamtiti i prenijeti onima koji dolaze iza nas.

Piše: Margareta Detoni Smoljanec

Fotografije: Privatna arhiva autorice

Pročitajte i...

Ljubav u doba korone

Dizajnerica Andrijana Subotić Pjajčik odlučila je dati svoj doprinos u borbi ljubavi protiv korone i osmislila mini kolekciju vjenčanica upotpunjenu šarmantnim zaštitnim maskama.

I Stella McCartney osjeća krizu: smanjila broj zaposlenih i odrekla se svoje plaće

Dizajnerica je bila prisiljena na rezanje troškova zbog pandemije, koja je i njezinom brendu nanijela ogromnu štetu

Olivia Palermo i njezina stylish zaštita od virusa

3 fantastična looka popularne fashionistice

Život ispod maske

„Budi ti. Ali nosi masku“, poručuje nam pop diva Lady Gaga. Svjetski celebi pridržavaju se uputa svojih kriznih stožera i disciplinirano stavljaju zaštitne maske svaki put kad napuste kuću, bez obzira idu li u shopping, na kavu ili, poput Kaie Gerber, u teretanu

Brend koji smo obožavali zatvara se zbog korona krize

Njujorški Sies Marjan još je jedna ekonomska žrvta COVID-19 pandemije

▲ Povratak na vrh