Osjećaj kojeg se nemoguće riješiti – krivnja

10.07.2020.

Dorađujemo je svakog sata i dana i uvijek nađemo način za predbacivanje i kažnjavanje - sebe same!

Da vidimo, oko čega se sve luda moderna žena može osjećati loše – ako je krivo nasađena? Nema toga u njezinu životu, nema te sreće i postignuća koji se ne mogu u hipu prometnuti u izvor najdubljeg osjećaja krivnje: majčinstvo, posao, brak, seks, hrana, vino, tjelovježba… U svakom satu svakog dana krivnja se kreativno dorađuje, a um žene opterećene krivnjom uvijek nalazi nove i nove povode za samobičevanje.

Recimo, ona ide na spavanje i na trenutak pomisli zadovoljno da je iza nje uspješan dan. Osmjehne se i prisjeti da je stigla biti nježna s djecom, da im je čitala prije spavanja, s partnerom je najednom u nekoj dobroj fazi, posao se odlično razvija, čak je stigla prije kreveta detaljno pospremiti kuhinju… Okrene se zadovoljno prema ogledalu na zidu i u tom trenu pogled joj slučajno padne na knjige poslagane uredno na noćnom ormariću. Kreativni proces uma opterećnog krivnjom odmah se zahukta. Osmijeh nestaje. Kreće negativna misao: ovu sam već trebala pročitati, kad sam to još kupila, tvrdila sam da me zanima. Zašto nisam? Takav um ne prihvaća jednostavnu životnu datost – nisam stigla, nisam htjela, nisam mogla. Takav um uvijek ima spreman prigovor. Kriva si, lijena si, intelektualno neambiciozna, zapustila si se, gledaš previše trash serija, gubiš vrijeme za razliku od… Kad jednom krene predbacivanje samoj sebi, to je gotovo nemoguće zaustaviti. Što bi bio počinak za ženu koja je prigrlila krivnju bez Prokrustove postelje u kojoj samu sebe maltretira do jutra jer je trebala, a nije.

Ujutro, čim otvori oči, ciklus se može nastaviti. Razorni j’acusse protiv same sebe se zahuktava: prekasno sam se dignula, zašto sam toliko lijena, eto, Marijana može sa samo pet sati sna, kladim se da je već na rolama i kruži oko jezera, a ja sam preskočila svoju jogu u petak… Odmah nakon toga taj zaigrani um sjeti se i koliko si keksa jučer pojela, bijesno zavapi kome je trebao onaj sladoled, zašto si kupila, a ne uzimaš suplemente, zašto si se primila kruha i putra za doručak umjesto zobenih pahuljica…

Bijesni na samu sebe

Bijesna na samu sebe, ona maže još jednu šnitu – samo da se može i dalje kažnjavati. Kad se nekako otrgne iz ralja krivnje i kaže samoj sebi, idem dalje, nema veze, sutra ću biti na dijeti, žena otvara ormar. Užas. Sad je optužuje skupa haljina koju je kupila brzo i nesmotreno i nikad obukla. Torba koju rijetko nosi i – ruku na srce – nije joj ni trebala kad je se ne usudi nositi jer je bila skupa. A kome treba toliko pari cipela? I zar ne bi bilo bolje da sam za te novce…

Krivnja je razoran osjećaj, poput ljubomore, možda i gori. Sve joj je povod da se razigra, jedan pogled, jedan trenutak zadovoljstva. Nema te sreće usred koje neće iznenada dignuti svoju nakratko uspavanu, ružnu glavu. A s druge strane, nema tako velikog, toliko strašnog životnog problema kojem ne možemo dodati još i malo osjećaja krivnje da postane gori…

Kad se osjećamo krivom, ne mrzimo svoje ‹grijehe› već samu sebe…  Zašto? Jer nismo ‹bolje›, jer nismo savršene, jer nakon što smo obavile park s dječicom, okupale ih, nahranile i stavile spavati, umorne i iscijeđene, ne uskačemo u svoj Victoria Secret korzet i postajemo lavica u krevetu kakvu zamišljamo da svaki partner očekuje. A zapravo, to ne očekuje partner, to mi očekujemo same od sebe.

Perfekcionizam ima svoju zlu sestru blizanku – krivnju. Ako polazimo od toga da je samo najbolje dovoljno dobro, prije ili kasnije, pomislit ćemo da nismo dale sve od sebe. Preskočile smo jogu u petak, nismo odgovorile prijateljici na poziv, a mami na već tri poziva, popile smo jučer potpuno nepotrebno i treću čašu piva na kauču ispred televizora…

Svaki dobar psihoterapeut reći će vam da je u osnovi svakog perfekcionizma potreba za kontrolom, za osjećajem da mi upravljamo stvarima, da mi određujemo što će se dogoditi životu, a ne život nama. U današnje vrijeme kad ništa nije važnije ili toliko sveto kao naše želje i potrebe, nama je najvažnije da vjerujemo da nismo bespomoćni. Taj osjećaj da je sve moglo biti drugačije samo da smo se malo više posvetile svome tijelu ili, recimo, marljivije odlazile liječniku, obavile sve preglede koje smo ikad trebale, taj osjećaj – vara. Vjerojatno ne bi ništa bilo dramatično bolje. Bez onog kolača i s još jednim satom joge ne bismo postale Gisele. Ma ni da vježbamo svaki dan i jedemo samo dijetalna vlakna opet ne bi imale njezine duge noge. U životu ne možemo sve isplanirati, život je nepredvidiv i to je bolje što prije prihvatiti.

 

U želji da budemo savršene…

Mi se osjećamo krive jer nismo savršene na svakom planu, a toliko puno radimo da ne možemo biti savršene na svakom planu: posao, obitelj, zdravlje, ljubav, novci, sve ono što su nekad određivali horoskopi po novinama. I ne, zaboga, samo da netko ne pomisli da ću sad krenuti u jeftini feminizam pa reći da su nam za to krivi muškarci. Oni nisu krivi (osim ako niste naletjeli na sebičnog, narcisoidnog gada, ali to je druga priča). Mi to sve tražimo od sebe: da budemo produktivne i pametne i žene savršenog tijela. Uz koje nosimo prislonjenu baš neku određenu it-torbu. Blistava vanjština, čelično snažna nutrina. To je ono što mi od sebe očekujemo. Mi mislimo da moramo biti ljepše, mršavije, da moramo vježbati svakodevno i neumorno, da ne smijemo nikad pomisliti na kolače…

Kad smo kod kolača, Michael Pollan, poznati američki novinar i autor brojnih knjiga o hrani, u knjizi „U obranu hrane: manifest čovjeka koji jede” (2008.) spominje jedno istraživanje odnosa različitih kultura prema hrani. Kad se Amerikankama pokaže kartica s riječima ‘čokoladna torta’, najveći broj žena reagira na prvu s rječju ‘krivnja’. Francuskinje pak, suočene s ‘čokoladnom tortom’, u velikoj većini biraju riječ ‘slavlje’. Tko je deblji? Amerikanke ili Francuskinje? Krivnja ne rješava ništa, ona uvijek odmaže. Pokušajte svjesno birati riječ ‘slavlje’.

U želji da budemo savršene uvijek nešto fulamo.

Perfekcionizam je zamijenio religiju generaciji odgojenoj na knjigama i tekstovima o samopomoći. Mi u perfekcionizmu tražimo potvrdu svoje krijeposti, potvrdu da živimo u čistoj vrlini, da nas za to negdje jednom čeka nagrada. Savršeno zdravlje, ljepota, ljubav, život… Dakle, živimo u iluziji.

Osim toga, nešto se u nama buni protiv te sulude, nametnute potrebe da budemo savršene. Kao u onom fejsbukovskom memu – Kaži mi da ne moram pa ću odmah – mi ne volimo kad nam netko naređuje, bilo to čak i naše nesvjesno. Kad sama sebi kažem – ako to napravim na vrijeme, mogu u kino – puno su veće šanse da ću to napraviti, nego ako samoj sebi ponavljam – moraš, moraš, moraš, rok ti ističe, kasniš… Kad uhvatim dva tri sata nasamo, kad me nitko ne treba i ne zove, ako mi je um oslobođen toga – moraš, moraš, moraš – napravit ću puno više. Neću reći samoj sebi da sad moram ta dva sata što bolje iskoristiti pa krenuti s multitaskingom: sad ću se javiti prijateljici, ali usput ću staviti rublje na pranje, pospremiti sobu, pogledati vijesti, staviti masku na lice i istovremeno oribati kupaonicu. Ne ide to baš tako. Multitasking kao kompulzivni poremećaj najčešće ne postiže ništa od pet stvari koje smo planirali riješiti odjednom. Ako ležimo na plaži i baš nam se čita krimić, ne moramo se kajati što smo kupile novine, a nismo pročitale onaj važan članak o novim mjerama Vlade. Kad smo na plaži, možemo si priuštiti da uživamo, da ne moramo baš ništa, da radimo samo ono što želimo. I jedino tako to vrijeme ukradeno za sebe ima nekog smisla. Mi istinski žudimo za slobodom pa si ‘popuštamo’. A ako ne shvaćamo da nam ta sloboda treba, onda se kažnjavamo.

Bilo bi idealno da shvatimo u čemu smo pogriješile, pokajemo se oko onoga što je doista važno, pokušamo svoju pogrešku nekako ispraviti ako je to moguće i doista se usmjeriti da sljedeći put budemo pametnije. Nikako, nikako se ne bismo trebale valjati u blatu samooptuživanja i bijesa prema samoj sebi jer od valjanja u blatu nitko ne postaje čist.

A pogotovo se ne bismo trebale kažnjavati zbog besmislenih, nevažnih grešaka. Kolač, sladoled, užitak. Ako sebi iskreno priznamo, pokazat će se da si predbacujemo zbog stvari do kojih nam nije suštinski stalo. Ne osjećamo krivnju zato što ne poduzimamo ništa za gladnu djecu ili sirijske izbjeglice. Usporedimo to s našim celulitom. Ne zato da izazovemo novi ciklus grižnje savjesti – ovaj puta jer smo sebične i frivolne – nego da se prisjetimo što je doista važno.

Fiona Harrold, poznata britanska osobna trenerica i autorica bestselera „Sedam pravila uspjeha” piše: „Kad biste upitali mnoge mlade žene danas da sastave popis vrijednosti kojima se u životu rukovode, velik broj njih ne bi to mogao. A isplati se odvojiti desetak minuta i shvatiti svoje osobne etičke imperative.” Doista. Kad jednom sjednemo, razmislimo i shvatimo što nam je istinski važno, lakše ćemo si oprostiti manje ‘prijestupe’. Negdje si morate popustiti. Najbolje je da to napravite s onim što Harroldova zove ‘posuđene vrijednosti’. Ako vam nije jako stalo do recikliranja, oprostite si što povremeno bacite stare novine s ostatkom smeća. Ako u ovom trenutku ne morate štedjeti, oprostite si što ste kupili deseti ruž ili haljinu koja stoji u ormaru. Oprostite si sve ono što vas je mučilo, a nije vam u životu važno. Samo bez krivnje moći ćete se konačno približiti svom nedostižnom idealu, savršenoj ženi. Ona zasigurno nije žena koja troši svoje slobodno vrijeme da samu sebe muči. Ugledajte se na Francuskinju koja vidi ’slavlje‘ tamo gdje netko drugi vidi ’grijeh‘.

 

Piše: Nada Mirković

Fotografije: Profimedia, Instagram

Pročitajte i...

Što je melatonin i zašto je odličan saveznik u borbi protiv starenja?

Sastojak koji se isplati uključiti u dnevnu rutinu njege lica

Optimistični instagram profili

Virtualne adrese koje nas ovih dana čine optimističnijima

Instagram profili koji će vam pomoći da se osjećate bolje

Kako prestati dodirivati lice

Trikovi koji će vam pomoći da što manje dodirujete lice

Vrijeme je da se otarasimo ove loše navike

Pet ljetnih pravila koje slijede Francuskinje

Male tajne francuskih stylinga koje slijede modne influencerice

Što možemo naučiti od supermodela? Da je nakon pada najvažnije ustati sa stilom!

Simbolički gledano, naš je život posljednjih tjedana nalik kultnoj reviji Vivienne Westwood iz 1993..: mi u ulozi Naomi Campbell, a 2020. godina u ulozi onih nestabilnih platformi u kojima se slavna manekenka stropoštala na modnu pistu. I što je još važnije - ustala s osmijehom

ELLE 5 beauty minuta: Tena Bašić

Poznata make-up artistica otkrila nam je svoju beauty i wellness rutinu u danima izolacije!

▲ Povratak na vrh