Osvrni se gnjevno ili o bijesu

05.09.2020.

Sve nas povremeno preplavi osjećaj od kojega nam cijelo tijelo počne bridjeti, glas nam se promijeni, ruke tresu i čini se da smo na najboljem putu da se pretvorimo u gnjevno čudovište koje usput demolira cijele gradove. Bijes je na zlu glasu, kultura nas uči da ga potiskujemo i naučimo kontrolirati, no riječ je o emociji od koje možemo mnogo naučiti i koja nam može u mnogočemu pomoći. Kako upregnuti bijes da radi za nas?

Obiteljski bijes u pet slika

Kad je bila djevojčica, moju je mamu ujutro budila buka simultanog urlanja njezinih roditelja isprekidana povremenim zvukom razbijenog posuđa. Nakon što bi ispuzala iz kreveta i docupkala do kuhinje, već bi iščeznuli svi znakovi maloprijašnje kataklizme, a moji su djed i baka veselo čavrljali uz jutarnju kavu kao da se ništa nije  dogodilo, osim što su možda imali šalicu manje u ormariću. Dok neki u svojoj jutarnjoj rutini imaju križaljku ili kratku meditaciju, moji su preci imali ritualno vikanje, točno kao budilica i prolazno kao grmljavinski pljusak. Voljeli su jedno drugo svim srcem i te matineje nisu doživljavali kao nešto destruktivno ili neobično. Iako djeda nisam upoznala, uvijek sam gledala fotografije njegova mladog lica s fantomskom nostalgijom, uvjerena da bismo bili jako bliski da smo imali priliku. Bio je jako markantan, talentiran, marljiv, hrabar, po struci slikar, po temperamentu kolerik. U pričama o njemu često se ponavlja opis žile koja bi mu iskočila na vratu svaki put kad bi se razbjesnio, a planuo bi u sekundi, potpuno crven u licu. Žilu, srećom, nisam naslijedila, ali osobinu da odem od nula do sto u bijesu – jesam.

Ono što dida Zdenko, moja majka i ja imamo zajedničko jest gen za blackout od bijesa, koji nastupa naglo, traje relativno kratko i nestaje brzo, ostavljajući osjećaj nelagode i laganog srama (emotivni ekvivalent mamurluku). Iako u osnovi nismo opasni ljudi i za razliku od svakodnevnih mečeva bake i djeda, osobno doživim meltdown samo nakon što kritična masa frustracija, neispavanih i nedospavanih noći, stresa i jada dosegne vrhunac u teškim razdobljima, te eksplozije uvijek se obruše na nekoga tko možda je, a možda i nije zaslužio koju oštru riječ, ali svakako nije prizvao Black Phoenix trenutak usred inače savršeno normalnog ponedjeljka. I što je još gore, takve reakcije ne pomažu nikome, ne služe ničemu i samo decibelima ponište argumente koje imamo.

 

Hell Hath No Fury

Radikalni je feminizam žene pozvao da pokažu bijes onako kako to prije nikada nije bilo primjereno. Bijes, kao ni podizanje glasa, psovke, prijetnje i agresija u bilo kojem obliku nisu pojave koje se očekuju od fino odgojenih djevojaka i žena u koje te djevojke odrastu. Istodobno, ako se upita patrijarhat, ženama vlada priroda, a ne racionalna misao pa je njihov bijes u patrijarhalnim očima apsolutan i apsolutno destruktivan. Za bijes postoji i rasna pristranost pa je glasna, ljutita i konfliktna Afroamerikanka u američkoj pop kulturi osobiti klišej koji stoji na suprotnom polu od anemične bjelkinje koja bi se prije onesvijestila negoli podignula glas. Ukratko, ako je vjerovati konvencionalnim idejama ženskosti, ili smo nježne i plahe ili smo vremenska nepogoda. Sokratova je žena Ksantipa navodno bila sklona ispadima bijesa i napisi o njoj iz 5. stoljeća prije Krista neka su vrsta protoviceva o bijesnim suprugama od čijih se nasrtaja siroti muževi moraju braniti rukama i nogama, čak i ako su Sokrat. Feminizam je u svojim prvim valovima donekle afirmirao ženski bijes kao opravdan, važan, pa i revolucionaran, što ne znači da se civilizacija u posljednjih pola stoljeća naviknula na ženski bijes i prihvatila ga kao legitiman. Štoviše, klišej bijesne feministkinje živ je i zdrav kao nešto što oduzima legitimitet idejama. Muškarac je strastven, žena je luda. Muškarac se bori za pravu stvar, a ona ima mengu. Trećevalni feminizam pokušao je malo smekšati predodžbe o feministkinjama kao bijesnim luđakinjama pa je ženski bijes pomalo izborio svoje mjesto u popularnoj kulturi kao nešto više od jeftinog punchlinea o obrnutoj dinamici moći između žene i muškarca. No daleko smo još od toga da se muške i ženske emotivne reakcije i ponašanja tretiraju jednakovrijedno.

Prizor Beyoncé s bejzbolskom palicom jedan je od naj-upečatljivijih u ovom stoljeću, ali to nam ne govori mnogo o promjenama u načinu na koji svijet promatra ženski bijes. Pjesma “Hold Up” kao himna povrijeđene žene apelira primarno na žensku populaciju koja uživa u predimenzioniranom odrazu vlastitog bijesa, ali ono što prolazi Presvijetloj Bey u spotu, ne prolazi lako u stvarnom svijetu  (pokušajte preurediti ulične automobile palicom i javite mi kako je prošlo) pa je riječ o malenom koraku na dugom putu prema afirmaciji svih dimenzija ženskog doživljaja svijeta. Ženski je bijes prihvatljiviji uokviren popkulturnim blještavilom nego u neposrednoj blizini. Dapače, negdje između En Vogue, Kelis, Alanis Morissette i Beyoncé gotovo pa je postao seksi. Gotovo.

 

That’s hysterical!

U diskursu o ženskom bijesu ljutnju često prati dijagnoza, što sugerira da je žena bijesna samo kad već potpuno izgubi živce i psihički implodira, a tu tajnu vezu podržavaju neke od najslavnijih reprezentacija bijesa u pop kulturi. No zanim-ljivo je da je ludilo ženstvenije, a žensko ludilo kulturološki atraktivnije od bijesa: muški će pogled biti lakše privučen ludim ženama nego ženama koje izražavaju svoj bijes, što je malo zabrinjavajuće. Lijepih je luđakinja u povijesti holivudskog filma koliko hoćete, a ako je vjerovati internetskom fenomenu zvanom Crazy/Hot dijagram, ženska je ljepota proporcionalna ženskom ludilu pa je muškarcima uglavnom povjereno da odluče koliko su ludila spremni podnijeti za lijepu ženu pod rukom.

U patrijarhalnoj je tradiciji ludilo ženska boljka pa su se razni mudraci uprli objasniti na koje su sve načine žene biološki uvjetovane da budu iracionalniji, slabiji i u krajnjoj liniji opasniji spol. Čak je i Freud karijeru počeo liječeći histeričarke, odnosno duševno oboljele žene koje su imale niz psihosomatskih smetnji za koje se pokazalo da su manje-više izravan rezultat prezaštićenog, dosadnog i neinspirativnog života te bile zaista dovedene do ludila imperativom potiskivanja seksualne žudnje. Histerija se smatrala primarno ženskom bolešću, čak joj je lingvistički korijen u grčkoj riječi za maternicu (prve su davne interpretacije histerije bile da je riječ o problemu maternice koja luta tijelom i čini ženu ludom). No dok je u Freudovo vrijeme histerija bila određena simptomima poput grčeva, paralize, nekontroliranog kašlja i napadaja panike, danas taj naziv uglavnom krasi osobu u povišenom stanju u kojem gubi kontrolu nad sobom, uglavnom zbog bijesa, tuge, frustracije ili kombinacije navedenoga. I osoba koja najčešće izbori taj epitet uglavnom bude, dakako, žena.

Poslovni bjesovi

Ako je ikada postojalo vrijeme kada bjesovi pucketaju na sve strane, to je sada. Osim što imamo zbog čega bjesnjeti u domaćoj i svjetskoj politici, društvu, ekologiji, gospodarstvu i ekonomiji, razvili smo cijelu call out kulturu koja nam omogućuje svakodnevno rekreativno bješnjenje s manjim ulozima na društvenim mrežama. S obzirom na dominantnu apatiju, čini se da ne bjesnimo dovoljno kada je riječ o relevantnim temama, ali istraživanja pokazuju da su osjećaji bijesa zabrinjavajuće učestali u zapadnom kontekstu. Prema nekim studijama, jedna od pet osoba u SAD-u ima problem s kontrolom bijesa, a prema podacima britanske organizacije koja se bavi kontrolom bijesa, 65% zaposlenika u uredu iskusilo je ‘office rage’, a 45% ih redovito gubi živce na poslu. Nije slučajno da je ‘office rage’ specifična kategorija bijesa, kao što je to i ‘road rage’. Današnji su poslovni uvjeti takvi da moramo supostojati pod velikim pritiscima, unutar zadanog vremenskog i prostornog okvira, svaki dan, bez iznimke (tko ne bi poludio?).

Osim obitelji i partnera, većinu ljudi u trenutku može preko ruba baciti netko s kime su vezani u poslovnom kontekstu, s kim ne mogu jednostavno izraziti frustraciju i eventualno prekinuti ako nisu sretni a da to ne izazove znatno veće reperkusije. Dok privatnost vlastitog doma dopušta da izrazimo osjećaje, kakvi god da jesu, a bliski odnosi dopuštaju da se udaljimo ili potpuno raskinemo kada nam je dosta, poslovni kontekst to ne podnosi. Upravo je ta istodobnost neprestanog osjećaja stresa i pritiska, uz zabranu da se ti osjećaji (ili bilo koji drugi) izraze, idealan preduvjet da se urušimo ili raspuknemo. U tome je smislu čak sretnije eksplodirati po cijenu reputacije uredske tempirane bombe ili ubrzanog odlaska s radnog mjesta koje vas izluđuje, nego psihofizički kolabirati preko granice nakon koje nema povratka jer vam se stres gomila bez outleta. No idealno bi bilo izbjeći obje krajnosti…

(Ne)kontrola bijesa

Kada je riječ o poslovnom kontekstu, važno je naučiti otpuštati bijes kako se ne bi nakupio i kanalizirati ga u posao, hobi, sport, kreativnost, što god želite. No neka istraživanja pokazuju da bijes može djelovati iznimno produktivno u radnom kontekstu ako ga naučimo menadžerirati. Kada je riječ o korištenju bijesa u karijeri, važno je razumjeti da u bijesu želimo sve odmah; želimo uspjeh i osvetu – odmah. No najprije je ključno smiriti se dovoljno da nam ne počnu promicati stvari samo zato što smo dekoncentrirane. Vrijedi pravilo: kad ste bijesne, provjerite sve dvaput. Nemojte aktivno razmišljati o situaciji koja vas je razbjesnila jer ćete se tako samo podgrijavati u limbu frustracije. Ionako će stvar upaliti tek kad se smirimo i svoj master plan razradimo na niz dostupnih koraka. Bijes će se nakon kraćeg vremena povući kao oseka, a tada je važno pogledati što je od ranijih osjećaja i odluka ostalo nakon smiraja. Tada je lako odustati, osjećati se ispuhano i izgubiti interes za prije iskovane paklene planove, što je u redu. No bijes vas ne pretvara u drugu osobu, čak i kada se čini da je tako, i možda vam je otkrio nešto što bi vrijedilo njegovati. Možda su uvidi i osjećaji izneseni u lavini bijesa bliži našim autentičnim doživljajima i potrebama nego anestezirana svakodnevica. Zapišite odluku donesenu u bijesu i razmotrite je ozbiljno kada bijes jenja. Možda je besmislena, ali često ipak nije. Ako se ista stvar ponovi iz bijesa u bijes, znajte da ste na tragu nečemu vrijednom pozornosti.

Nijedna emocija nije po sebi pozitivna ili negativna, sve ovisi o intenzitetu, trajanju i kontekstu. Bijes nas može nagrizati, može biti destruktivan i autodestruktivan, uništiti odnose, podići karijere u zrak. No može i poslužiti kao pogonsko gorivo, inspiracija i motivacija, ponekad snažnija od poslovično pozitivnijih metoda. Ponekad nas upravo ono što nas razbjesni natjera da se zainatimo i zaletimo u nove pobjede. Bijes je pogon revolucije, reakcija na neprihvatljivo i neodrživo. Bijes je trenutak u kojem prestajemo biti pristojne, pune razumijevanja, suzdržane i dobroćudne, postajemo mitološko biće ili stripovska (anti)junakinja. Opće je pravilo da sve što nas ljuti i iritira kod drugih ljudi može nas naučiti nešto o nama samima. Ne vrijedi nužno da je riječ o točno onim osobinama koje mrzimo kod sebe ili onima koje silno želimo za sebe, ali nešto što izaziva predimenzioniranu reakciju obično upućuje na pukotinu iza koje se možda skriva nešto što bi nam moglo biti vrijedno za osobni razvoj.

 

All the Rage

Ako ste eksplozivan temperament poput mene, bijes vam eskalira nakon što ga neko vrijeme odbijate izraziti pa preraste vlastite granice. Stoga je važno redovito otpuštati pritisak, izraziti negodovanje, otpuštati zamjerke, pronalaziti smirenje u onome što nas veseli i opušta, ponekad u satu joge, ponekad u duplom štrukanom pelinu. No treba imati na umu i da distrakcija ne djeluje dubinski i ispod njezine bljeskave površine nevidljivim ostaje talog bijesa koji se može nakupljati a da i ne primijetimo. Svi ponekad imamo pretjeranu reakciju na iritantne sitnice, što obično znači da su nam živci pomalo otišli i da nam treba hitni mentalni wellness. A nakon što popusti vrtlog tasmanskog čudovišta i vidimo nered koji smo napravile oko sebe, često se razbjesnimo na sebe što nismo mirnije osobe i što situaciju nismo bolje podnijele. Onda se ponovno naljutimo na osobu koja nas je natjerala da se osjećamo loše. To je začarani krug frustracije, zmija koja gricka svoj rep do ludila. Naša bipolarna kultura cijeni asertivnost i agresiju, a istodobno slobodnu ekspresiju emocija zatire te i bijes stavlja na listu nepoželjnih ponašanja. Ako ga već osjećamo, trebamo ga kontrolirati, dok je svako gubljenje kontrole obilježeno osjećajima krivnje i srama. Iako vas ne mislim nagovarati na to da gubite razum kad god vam crvena lampica počne blicati u glavi, bijes treba razumjeti i naučiti usmjeravati.

Bijes nam pokazuje naše vrijednosti, slabe točke, potencijalne traume, nerazriješene odnose, ima potencijal aktivirati nas, izbaciti iz monotonije, depresije i omogućiti izlaz iz neizdrživih situacija. Važno je razumjeti da imamo moć utjecati na to kako će se naš bijes artikulirati i čime će rezultirati. A kad ne uspijevamo zadržati prvu detonaciju, treba si znati oprostiti i razmisliti o tome kako si ubuduće olakšati život. Bijes je i stvar odabira. Kad prođe prvi rafal bijesa kojim umjesto nas vlada unutarnji monstrum, pitanje hoćemo li se dalje ljutiti na osobu ili ne, potpuno je u našoj svjesnoj nadležnosti. Kad biramo držati se svoga bijesa, uskraćujemo si znatno ugodnije osjećaje. Ali ipak, ne odustajte od svoga bijesa i ne dajte svijetu da vas priguši, ponekad je najbolje što možemo učiniti pustiti glas i izraziti sve što osjećamo, pa i po cijenu kojeg razbijenog tanjura.

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: ELLE, IMDB

Pročitajte i...

Što je to self parenting i kako samome sebi održati lekciju?

Priznali si ili ne, u svakom od nas čuči jedan nedorasli impulzivni klinac ili klinka koji ne žele raditi te dosadne “odrasle” stvari. Isprva godi pokazati srednji prst svim pravilima i jedriti na valovima slobode, no kad se naše unutarnje dijete previše raskalaši pa nam stan počne nalikovati svinjcu, plan prehrane meniju fast food restorana, a društveni život biografiji Edie Sedgwick, vrijeme je da probudite svoju unutarnju majku. I održite si lekciju!

Zašto je u redu mrziti svoju najbolju prijateljicu. Ponekad

Instagram feed prepun je idiličnih ženskih prijateljstava koje emaniraju podršku, sestrinstvo, lojalnost, požrtvovnost…Pitate se jeste li zbilja toliko loši u odabiru ljudi ili se na društvenim mrežama kroz filter ne provlače samo slike već i međuljudski odnosi

For Crying Out Loud ili o plakanju

Svi smo iskusili da nam osjećaji prerastu obujam prsa, počnu silom navirati na oči i spuštati nam se niz obraze u tankim mlazovima. Iako se ponekad ljutimo što nam oči propuštaju protiv naše volje, rijetko što toliko pročišćuje kao kvalitetna porcija plakanja. No kolika je važnost plača danas, kad se čini da suze više ne moramo toliko kriti? 

Zašto plavuše nikad neće nadmašiti crnke

Iako stara holivudska izreka kaže da „gospoda preferiraju plavuše“, ankete otkrivaju nešto sasvim drugo: muškarci brinete doživljavaju kao atraktivnije i inteligentnije. Kad se sjetimo femme fatale „odreda“ na čelu s Avom Gardner i Elizabeth Taylor, jasno nam je o čemu pričaju

Što je Slow TV i svjedočimo li nekom novom pokretu?

Kako je odjednom poraslo zanimanje za posve "obične" stvari?

▲ Povratak na vrh