Revizija klasika: Michelangelo Antonioni “Crvena pustinja”

14.09.2019.

Prije 55 godina gledatelji su na filmskom festivalu u Veneciji prvi put vidjeli redateljev film u boji

U rujnu 1964. godine na filmskom festivalu u Veneciji, koji je završio ovog tjedna, prikazan je prvi cjelovečernji film Michelangela Antonionija Crvena pustinja. Tada je, 1964. godine, Antonioni već odavno smatran majstorom filmske umjetnosti i bio je voljen od strane ljubitelja filma, ali Crvena pustinja i dalje je uspjela iznenaditi i oduševiti publiku, pokazujući da je redatelj u stanju dodatno podići razinu svog rada.

 

 

U Veneciji je film dobio glavnu nagradu festivala Zlatni lav – i nagradu Međunarodnog udruženja za filmsku tisak. ELLE objašnjava zašto biste trebali ponovo pogledati ovaj uspjeh kinematografije i kako je bolje razumijeti.

 

 

Antonionijevi filmovi zapravo nemaju složenu priču: usredotočeni su na ljude i njihova unutarnja iskustva i instinkte. Redatelj vidi dramu ne toliko u vanjskim događajima, koliko u unutarnjem životu svojih likova i ne treba joj smisliti sofisticirane zaplete kako bi stvorio grandiozan film koji bi zadržao pažnju gledatelja.

 

Crvena pustinja u ovom se smislu ne razlikuje od svojih prethodnika, Antonionijevih crno-bijelih filmova, posebno onih koje kritičari stavljaju u njegovu epohu tako zvane “trilogije nekomunikacije”: Avanture, Noći i Pomrčine. Ponekad se ovom periodu dodaje i Crvena pustinja te se trilogija pretvara u tetralogiju, ali ipak, u Pustinji se psihologija prvi put ne zaključuje u romantičnom i erotskom zapletu, već u stavu.

 

 

 

U ovom slučaju, sposobnost osobe da se prilagodi okruženju u kojem se nalazi ili da se u njemu osjeća potpuno otuđeno, poput glavnog junakinje Giuliane, koju glumi taliijanska filmska diva Monica Vitti, koja ne nalazi dodirne točke s tmurnim, brutalnim industrijskim krajolicima koji je okružuju. Svi junaci filma podijeljeni su na one koji su se uspjeli prilagoditi ovom umjetno stvorenom okruženju i na one koji nisu mogli, poput Giuliane.

 

Čini se da su gledatelji često podijeljeni na one koji vide samo nešto odbojno u neurotičnoj agoniji glavnog lika i otuđenosti ostalih likova Crvene pustinje, i one koji su fascinirani monumentalnošću, ljepotom linija i mistikom biljki, dimom, maglom, divovskim teretnim brodovima i sivim zgradama, povremeno prekinutim detaljima jarko crvene, zelene, plave ili žute boje. Gledajući kroz oči redatelja, primijetiti ćete posebnu čar brutalne ljepote, kojoj često ne pridajete značaj ako živite u njoj.

 

 

Danas, kada su socijalni problemi domintna tema gotovo svih diskusija, uključujući i one koje se događaju unutar umjetničkih djela, možda postoji veliko iskušenje da ih pripišemo Antonionijevoj Crvenoj pustinji. Ekološki problemi, klasna nejednakost, nesposobnost ljudi da razgovaraju i slušaju, neuroza zbog udaljenosti od prirode i uvjetno prirodno – sve se to po želji može naći u filmu.

 

Piše: N.B.
Fotografije: Profimedia

Pročitajte i...

Siječanj u Kinu Tuškanac donosi opuse trojice filmskih velikana

FIlmovi Pedra Almodóvara, Michelangela Antonionija i Nicholasa Raya

Ljubav “na relaciji” – u doba korone

Fotoreportaža od Švedske do Hrvatske

Program Sarajevo Film Festivala na We Are One Film Festivalu

Prvi Globalni filmski festival We Are One (Svi zajedno), u produkciji Tribeca Enterprises i YouTubea, bit će održan od 29. svibnja do 7. lipnja na YouTube kanalu YouTube.com/WeAreOne.

S kime se svađa Lana Del Rey i zašto?

Povodom izlaska novog albuma, Lana kaže da «nije da nije feministkinja, ali…»

▲ Povratak na vrh