Upomoć, kolega mi je seronja

30.04.2020.

Uspostaviti dobre odnose s bližnjima i držati na udaljenosti toksične osobe nije lako, ali izbjeći zamku da se u interakciji s drugima i sami ne pretvorimo u bezveznjaka - prava je umjetnost! 

Iako na prvu zvuči kao farsa, bestseler duhovitog i provokativnog naslova „Kako se nositi sa seronjama?“ bavi se ozbiljnim problemom. Knjige iz psihologije često tematiziraju toksične osobe, ali Maxime Rovere, mladi francuski filozof široj javnosti poznat kao autoritet za Spinozu, preferira izraz seronja. U osnovi, to je ista stvar. Naslov bi nas mogao zavarati, ali knjiga nije ni cinična ni ironična, ni prezirna ni pokroviteljska. Naprotiv, posrijedi je pitko i inteligentno štivo širokih vidika, na kakvo se rijetko nailazi.

“Pakao, to su drugi (ljudi)”, znamo to već od Jean-Paula Sartrea, no ta izreka nikada nije bila tako aktualna kao u 21. stoljeću, koje sve više počiva na komunikaciji i međuljudskim odnosima. Naravno, uvijek možemo zatvoriti oči i zamisliti idealan svijet u kojem glupost ne postoji, ali stvarni svijet zauvijek će ostati pun seronja i seratorica svih vrsta koji se pojavljuju bilo kad i bilo gdje – na ulici, u javnom prijevozu, na poslu, u obitelji – te rade i govore bilo što a da toga uopće nisu svjesni. Od one gospođe koja se mrtva hladna progurala ispred vas u pekarnici, bahatog vozača koji vam je uletio u „škare“, do pijanih navijača koji se u tri ujutro dernjaju pod vašim prozorom, da i ne spominjemo vašeg šefa koji svakodnevno donosi odluke za koje znate da su kontraproduktivne – seronje su posvuda. Bez ijednog ispaljenog metka, samom svojom prisutnošću uništavaju nam život, a mi ne znamo što nam je činiti.

Polazeći od pretpostavke da u svačijem životu postoji neki seronja ili seratorica koji nam svakodnevno truje život, Rovere pokušava dati odgovor na taj problem pomoću filozofije, na vrlo ozbiljan način. Kako se postaviti prema seronjama? Kako se nositi s njima? Jesmo li sigurni da i sami nismo jedni od njih? Ova filozofska rasprava o seronjama koje je, kaže autor, jednako teško definirati kao i izbjeći, u osnovi je kombinacija ozbiljnih koncepata i sirovog jezika, pretočenih u spasonosne savjete koji bi nam mogli biti itekako korisni. Suvremeno društvo po defaultu podrazumijeva suživot s osobama vrlo različitih karaktera, a kad na poslu, u obitelji ili među prijateljima izbije sukob, na nama je da uzvratimo… ili ne! Jer svi se mi prije ili poslije moramo naučiti suočiti sa seronj… pardon, s teškim, toksičnim osobama. Ostati zen, to je polazna točka ovog priručnika za preživljavanje.

SERONJA KAO PRILIKA

Uvijek loše volje, agresivan, gubi živce zbog svake sitnice, izdere se na stažiste i kritizira sve živo i mrtvo… Vaš kolega prava je noćna mora i instinkt vam govori da biste ga trebali izbjegavati po svaku cijenu. Micati mu se s puta. Zaobilaziti ga u širokom luku. Ništa ne poduzimati. Hm, zvuči logično, ali stvari baš i nisu tako jednostavne.

Stalnim pokušajima da minira atmosferu i zgazi sve ono što smatrate važnim, seronja vam, uvjeren je Rovere, daje zlatnu priliku da pokažete tko ste i što želite: “Seronja izigrava sve u što vjerujete – uzajamno poštovanje, moralnost, uljudnost, profesionalnost – i time stavlja na kušnju vaš osnovni životni princip, samu vašu ljudskost. A na to se ne možete oglušiti.“ Takva toksična osoba svojim vas ponašanjem praktično prisiljava da se borite za svoje vrijednosti – jer, ne učinite li to u ovim okolnostima, kad ćete? Zato u hiperneugodnom kolegi nemojte vidjeti smetnju nego priliku. Priliku da vlastitim snagama uspostavite mir i slogu u svom malom kutku open spacea. Znači li to da će vas seronja pretvoriti u filozofa? Da! „Što su oni veći seronje, to vi morate biti mudriji, to više morate raditi na razumijevanju stvari kako biste ih transformirali“, objašnjava Rovere.

NEMOJTE MU DIJELITI LEKCIJE 

Ambiciozan i spreman na sve da uspije, seronja s kojim radite svakodnevno stavlja na kušnju vašu strpljivost i sve vas vuče da mu u naletu bijesa kažete što ga ide. Međutim, kako nas podsjeća Rovere, svi vaši pokušaji da ga urazumite, razuvjerite ili posramite, zapravo su besmisleni. „Pravi seronje imaju sustav vrijednosti potpuno drukčiji od vašeg. Ponašanje koje vi ocjenjujete neprihvatljivim, oni smatraju savršeno korektnim i vaše su moralne prodike unaprijed osuđene na propast.“ Nema stoga potrebe da im prigovarate, držite prodike, pokušavate ih podvrgnuti normama razuma i zakona, načelima pravde i istini. Prvo, njih za to nije briga. Drugo, time pokazujete svoju uznemirenost, što samo potiče njihovu tvrdoglavost.

Kada to konačno shvatite (i probavite), uštedjet ćete si mnogo vremena i nepotrebnog živciranja. No znači li to da se baš ništa ne može poduzeti, da treba odustati? Nipošto! Jednostavno se morate odmaknuti od svoje pomalo naivne i dobronamjerne vizije svijeta i prihvatiti činjenicu da ima ljudi koji ne razmišljaju kao vi i nikad neće. Znači li to da seronju ne trebamo doživljavati kao ljudsko biće koje je skrenulo na pogrešan put nego kao neki nama strani objekt, „komplicirani dispozitiv“ koji trebamo prokužiti i savladati, kao što savladavamo curenje vode (nitko ne očekuje da simpatiziramo curenje vode)? Kao dežurni realist Rovere nas podsjeća: „Zapamtite da je sa seronjom nemoguće uspostaviti mir, jer on to ne želi.“ Drugim riječima, sa seronjom se ne trebamo bratimiti, trebamo se naučiti nositi s njim. Zahtjevna, ali spasonosna lekcija.

 

SERONJU TREBA SLUŠATI

Ako mu već ne možemo biti glas razuma, koji je najdjelotvorniji način da se nosimo s njim? Natjerajte ih da govore, uđite u njihovu igru – i slušajte ih, kaže Rovere, ističući kako su seronje često skloni lamentacijama. Pretpostavljeni vas svakodnevno zamara sitničavim primjedbama i pompoznim monolozima? Opustite se, nije kraj svijeta. Iako to izvana tako izgleda, on nema ništa protiv vas osobno. Njegova je agresivnost ispušni ventil, ona sublimira njegov pritajeni očaj, njome nemušto izražava da nešto ne štima u njegovu malom svijetu. „Njegove tužbalice i nebuloze”, savjetuje Rovere, „ubuduće trebate prihvatiti kao svojevrsno očitovanje njegove patnje koja vapi da je priznamo. Umjesto da ga osuđujete (koji seronja! kakav imbecil!), postavljajte mu pitanja, potaknite ga da govori. To će mu pomoći da se rastereti, izbaci bijes i ispuše svoju osvetoljubivost.“ Čeka vas naporan rad slušatelja terapeuta, ali on općenito funkcionira. Slušajući njegove žalopojke i potičući ga da vam kaže što želi, na kraju ćete doći na svoje: sagradit ćete neku vrstu povjerenje i olakšati si život! Jedan drugome ćete se približiti (donekle) i pronaći teren za razumijevanje (hm, nešto najbliže tome, jer on će ipak ostati naporni seronja). Čarolija diplomacije!

ISPRIČAJTE MU SVOJU PRIČU

Kako navesti toksičnu osobu da se otvori? Kako ga navesti da govori o patnji koja se krije iza njegova nepodnošljivog ponašanja? Prvo pravilo: nikada ga ne pitajte o njegovim uvjerenjima, političkim, religioznim ili profesionalnim stavovima. Osobna uvjerenja i svjetonazori idealna su niša za agresivnost, koja u trenu može prerasti u šikaniranje, pa i osobni linč. Svog neprijatelja morate suptilno navesti da se otvori u formi priče, odnosno solilokvija, kako tu vrstu monologa naziva Rovere, ali i mnogi drugi psiholozi koji rade na problemu rješavanja konflikta. Spominjanjem nekog događaja iz njegove prošlosti potaknite toksičnu osobu da se raspriča o vlastitom životnom putu. „Koji tip diskursa omogućuje da se emotivno rasteretite – i vama i seronji? Pričanje priče!“, smatra Rovere. „Jedino naracija omogućuje smirivanje konflikta. Zašto? Zato što u naraciji nema potrebe da se složimo sa sugovornikom. Puštamo da riječi teku, da emocije izrone na površinu, da se izraze potisnuti osjećaji.“ Primijenite tu taktiku na vašeg meganapornog kolegu i umjesto da mu svaki čas dijelite lekcije ili pokušavate objasniti da nije u pravu, diskretno ga navedite da evocira neki događaj iz svog života, koji je možda pridonio razvoju njegove katastrofalne vizije svijeta. Uspijete li, seronja će malo-pomalo izgubiti optužujući ton i potpuno se prepustiti „ispovijedanju“ kojim će si olakšati život. I koje će, isto tako, i vama olakšati život. Pobjeda!

SVI SMO MI ZA NEKOG TA OSOBA

Fokus knjige „Kako se nositi sa seronjama?“ Rovere suptilno razotkriva podnaslovom – „kako to ne bismo i sami postali i ostali“ – podsjećajući nas na nemali problem: svatko, u nekom trenutku, može za nekoga postati seronja. Što, zar i ja, pitate se? Da, i vi! Vi koji o sebi mislite da ste tako dobra, ljubezna i pravedna osoba, sasvim je moguće da vas kolege na poslu ili susjedi smatraju totalnom seratoricom ili nepodnošljivim seratorom. I to je razlog da se zamislimo. U kojim situacijama postajemo seratori? Možda ukrštajući puteve s osobom čije ponašanje u nama budi osjećaj bespomoćnosti i razočaranja, koja nas navodi da se stalno vraćamo na isto pitanje, da osuđujemo, kritiziramo i diskvalificiramo. Da izgubimo svu hladnokrvnost i svaku sposobnost objektivnog analiziranja situacije i da se (barem u sebi) okrenemo uličnom žargonu i dotičnog proglasimo šupkom, moronom, debilom… seronjom. No što se više prepuštamo osjećaju da je osoba pred nama nepodnošljivi seronja, to više gubimo objektivnost i principijelnost, to se više udaljavamo od vlastitih ideala i transformiramo u neprijateljsko, agresivno biće – odnosno, autorovim riječima, u (mega)seronju. Zato je važno krenuti putem interaktivne etike, poput ove koju u knjizi predlaže Rovere. Učeći kako da se nosimo sa seronjama, učinit ćemo im uslugu, ali prije svega – spasit ćemo sami sebe!

Piše: Ana Ahel

Fotografije: IMDB, Profimedia

Pročitajte i...

Što je to self parenting i kako samome sebi održati lekciju?

Priznali si ili ne, u svakom od nas čuči jedan nedorasli impulzivni klinac ili klinka koji ne žele raditi te dosadne “odrasle” stvari. Isprva godi pokazati srednji prst svim pravilima i jedriti na valovima slobode, no kad se naše unutarnje dijete previše raskalaši pa nam stan počne nalikovati svinjcu, plan prehrane meniju fast food restorana, a društveni život biografiji Edie Sedgwick, vrijeme je da probudite svoju unutarnju majku. I održite si lekciju!

Zašto je u redu mrziti svoju najbolju prijateljicu. Ponekad

Instagram feed prepun je idiličnih ženskih prijateljstava koje emaniraju podršku, sestrinstvo, lojalnost, požrtvovnost…Pitate se jeste li zbilja toliko loši u odabiru ljudi ili se na društvenim mrežama kroz filter ne provlače samo slike već i međuljudski odnosi

For Crying Out Loud ili o plakanju

Svi smo iskusili da nam osjećaji prerastu obujam prsa, počnu silom navirati na oči i spuštati nam se niz obraze u tankim mlazovima. Iako se ponekad ljutimo što nam oči propuštaju protiv naše volje, rijetko što toliko pročišćuje kao kvalitetna porcija plakanja. No kolika je važnost plača danas, kad se čini da suze više ne moramo toliko kriti? 

Zašto plavuše nikad neće nadmašiti crnke

Iako stara holivudska izreka kaže da „gospoda preferiraju plavuše“, ankete otkrivaju nešto sasvim drugo: muškarci brinete doživljavaju kao atraktivnije i inteligentnije. Kad se sjetimo femme fatale „odreda“ na čelu s Avom Gardner i Elizabeth Taylor, jasno nam je o čemu pričaju

Osvrni se gnjevno ili o bijesu

Sve nas povremeno preplavi osjećaj od kojega nam cijelo tijelo počne bridjeti, glas nam se promijeni, ruke tresu i čini se da smo na najboljem putu da se pretvorimo u gnjevno čudovište koje usput demolira cijele gradove. Bijes je na zlu glasu, kultura nas uči da ga potiskujemo i naučimo kontrolirati, no riječ je o emociji od koje možemo mnogo naučiti i koja nam može u mnogočemu pomoći. Kako upregnuti bijes da radi za nas?

Što je Slow TV i svjedočimo li nekom novom pokretu?

Kako je odjednom poraslo zanimanje za posve "obične" stvari?

▲ Povratak na vrh