Uspon i pad najspektakularnijih prevarantica moderne povijesti

02.10.2020.

U posljednjih nekoliko godina suspregnuta smo daha pratile zapanjujuće bombastične priče o usponu i padu nekolicine con artista, no glad javnosti za daljnjim raspletom priča, koje su sada u svojoj “zakon i red” fazi, potpuno je nezasitna. Kako je mogla? Kako je uspjela? Kako je propala? I što je, zaboga, nosila dok se sve to događalo?! Zaronimo u priče najspektakularnijih prevara desetljeća...

Ispričat ću vam priču. Bila jednom devetnaestogodišnja znanstvenica u nastajanju imena Elizabeth Holmes. Maštajući o karijeri izumiteljice od svoje sedme godine, upisala je studij na prestižnom Stanfordu, no na sveopće iznenađenje, pa i vlastito, naglo ga je napustila kako bi se potpuno posvetila misiji nevjerojatne revolucije u zdravstvu. Holmes je u svome startupu razvijala sustav koji bi mogao demokratizirati problematični zdravstveni sustav u SAD-u, uvodeći tehnologiju koja može provesti potpuno dijagnostičko testiranje na samo nekoliko kapljica krvi uzete iz jagodice prsta. Inspirirana gubitkom voljenog ujaka koji je naglo obolio od raka te vlastitim strahom od igala, htjela je osigurati da svaka osoba na svijetu ima pristup svojim zdravstvenim podacima bez bolnih, neugodnih i vrtoglavo skupih pretraga. Jedna od parola njezine misije bila je da se bori za svijet u kojemu više nitko nikada neće izgubiti voljenu osobu jer se nešto doznalo prekasno.

Njezina tvrtka po imenu Theranos ubrzo je privukla ozbiljne investitore i raznovrsne moćnike zahvaljujući inspirativnoj priči i povjerenju obiteljskih prijatelja koji su, sretnim slučajem, bili važna politička i poduzetnička lica te joj mogli dati vjetar, ili radije tajfun u leđa. Ne samo da je tehnologija obećavala tektonski pomak u području u kojemu nije bilo većeg napretka desetljećima, nego je predstavljala potencijal ozbiljnog otpora velikim privatnim farmaceutskim kompanijama koje su održavale visoke cijene američkog zdravstva. Theranos je bio underdog, s podrškom koja ga je podigla do kompanije vrijedne devet milijardi dolara, sa stotinama zaposlenih znanstvenika i inženjera, a Holmes je prije tridesete postala ikona uz bok Jobsu i Gatesu. Nakon gotovo petnaest godina neprestanog uspona, Theranosova vrijednost preko noći je pala na nulu, a Holmes se našla pred sudom.

Krv nije voda  

Oko 2014. godine Theranosov je sustav konačno bio implementiran u niz ljekarni, s namjerom da njihova aparatura za testiranje krvi bude dostupna ljudima diljem zemlje. Po pristupačnim cijenama, ljudi su prvi put mogli sami naručivati krvne pretrage, bez liječničkog recepta (Holmes je čak lobirala promjenu zakona o zdravstvu da bi to bilo moguće). Na meniju je bilo nekoliko stotina testova, a za sve je trebalo samo pustiti nekoliko kapi kapilarne krvi iz prsta. Problem je u tome da je obećanja koja je Theranos davao svojim pacijentima bilo apsolutno nemoguće ostvariti.

Theranos je godinama pokušavao razviti uređaj u kojemu bi se moglo vršiti nekoliko stotina krvnih pretraga u kratkom vremenu, koji bi bio prijenosan i mogao sve testove za koje bi se inače uzimale znatno veće količine kapilarne i venske krvi vršiti na manjoj količini isključivo one kapilarne. Stotine ljudi radile su na patentu čija je premisa bila pogrešna, no tvrtka je bila segmentirana, odjelima su se davale samo ograničene informacije pod krinkom zaštite patenta, a svi su prigovori otklonjeni argumentom: “Ako ne vjeruješ u viziju, možda da nađeš posao drugdje.” Čak i kada je postajalo jasno da ništa ne funkcionira – bilo je fizički nemoguće u tako malom prostoru razviti toliko sofisticiranu mehaniku pa su se koristili uređaji kupljeni od drugih komercijalnih tvrtki, neke pretrage nisu se mogle vršiti na kapilarnoj krvi, neke su tražile veću količinu krvi pa se krv razrjeđivala, što je smanjivalo točnost rezultata – zaposlenici su se teško suočavali s time da ulažu toliko vremena i napora u nešto za što je moglo od samoga početka biti jasno da nije izvedivo. I Jobs je tražio nemoguće i uspio, zar ne?

Sve je u marketingu

Elizabeth Holmes imala je toliko uvjerljivu priču da je u nju i sama povjerovala. Možda njezina namjera nikada nije bila izvesti prevaru koja će utopiti nezamislive količine novca, iscrpiti stotine ljudi i iznevjeriti nadu milijuna, no njezina je žudnja za slavom bila snažnija od svega, uključujući zdrav razum, ali isključujući zakone fizike. Činjenica da je Holmes vješto i uporno izbjegavala pitanja koja su pokušavala proniknuti u fantastičnu tehnologiju koju je njezina tvrtka razvijala, tražila da zaposlenici potpisuju rigorozne ugovore o tajnosti i angažirala jednog od najslavnijih i najozloglašenijih odvjetnika na tržištu te mu prodala udio u tvrtki, svjedoči da je bila svjesna problema i njihovih neizbježnih posljedica. No ona je toliko nevjerojatno posvećeno inzistirala na svojoj plemenitoj misiji da smo u napasti povjerovati da je njezina ideja negdje u  osnovi ipak bila pozitivna ili ju je ona takvom apsolutno vidjela. Istraživanja bihevioralne psihologije ukazuju na to da nam vjera u vlastiti pozitivni cilj poništava djelovanje savjesti – lažući za sebe, priključeni na detektor laži, znakovi stresa ukazuju na to da je riječ o laži, dok lažući s pretpostavljenom dobrom namjerom za nekoga drugoga, laž se ne očitava jer nam tijelo ne reagira stresom.

Zvijezda je rođena

Nedavne 2017., njemačka nasljednica milijarderskog carstva Anna Delvey zabljesnula je na njujorškoj sceni – živjela je u luksuznim hotelima, večeri provodila u najskupljim barovima i restoranima Velike Jabuke, odjevena u dizajnerske komade, a šampanjac bi za stol obično stigao i prije nje. No nakon više od godinu dana života na visokoj nozi i jednog osobito neugodnog putovanja u ponajbolji marokanski resort, odjeknula je vijest da je Anna Delvey zapravo Anna Vadimovna Sorokina, dekintirana Ruskinja koja je natukla neplaćenih računa u vrijednosti nekoliko desetaka tisuća dolara po spomenutim hotelima, uplela nekoliko banaka u prevaru koja je generirala sulude nepostojeće fondove te izdala čekove bez pokrića u vrijednosti od gotovo četvrt milijuna dolara.

Stvarna biografija zloglasne Anne otkriva da je riječ o kćeri ruskog kamiondžije, čija se obitelj preselila iz Rusije u Njemačku 2007. godine, odakle je otputovala u London nakon srednje škole i dobila stažiranje u PR agenciji. Ondje se prvi put počela koristiti pseudonimom Anna Delvey. Zatim je otputovala u Pariz kako bi ondje stažirala u art časopisu Purple. Kada se naposljetku doselila u New York, počela se predstavljati kao njemačka nasljednica koja je doputovala s namjerom da izgradi “dinamični centar za suvremene vizualne umjetnosti”. Ušla je u krugove visokog njujorškog društva, provodila s njima dekadentne noći u gradu koji ne spava i povremeno bi se dogodilo da joj kartica ne prođe u restoranu, no uvijek je imala spreman izgovor i velikodušne prijatelje koji su se rado revanširali za njezine inače grandiozne geste. U intervjuu koji je dala iz zatvora, Delvey je izjavila: “Jako sam uzrujana što se sve tako odigralo, nije mi to bila namjera, ali ne mogu ništa popraviti dokle god sam ovdje.” Delvey se i dalje ne smatra prevaranticom i tvrdi da su joj ambicije usmjerene na to da postane vodeća figura umjetničkog svijeta: “Nikad nisam pokušavala postati socialite. Išla sam na večere, ali to su bile poslovne večere. Htjela sam da me se shvati ozbiljno”.

Fall from Grace

Kad je priča iscurila u javnost, Vanity Fair objavio je ispovjedni tekst Annine prijateljice Rachel DeLoache Williams, inače urednice fotografije u časopisu, koja je svjedočila cijeloj pripovijesti i ne znajući u što gleda. Delvey je bila iznimno široke ruke s novcem (koji, okej, nije zapravo imala), obasipala je prijatelje vrtoglavo skupim darovima te čak častila osoblje hotela pićima i večerama u high end restoranima kad bi im završila smjena. Sva bi se ozarila kad bi mogla nekome priuštiti nešto ekstravagantno. “Anna je bila osobenjakinja. Uvijek je bila bahata, ali se nije preozbiljno shvaćala. Bila je mušičava i nestalna. Djelovala je impulzivno i s povlaštenošću razmaženog djeteta koje je imalo malo iskustva s disciplinom, što je nadoknađivala tendencijom da se sprijatelji s radnicima više nego s menadžmentom te tu i tamo ubaci kompliment koji je sugerirao dublju empatiju. (‘Veliki je to pritisak kad ljudi rade za tebe; moraju prehraniti obitelji, to nije šala.’) U poslovnom svijetu kojim dominiraju muškarci, bila je beskompromisno ambiciozna i to mi se sviđalo kod nje. … Bila je odvažna ondje gdje sam ja bila rezervirana i bezočna ondje gdje sam ja bila pristojna. Jedna smo drugoj bile ravnoteža: ja sam normalizirala njezino ekscentrično ponašanje, a ona me tjerala da preispitam svoju težnju primjerenom ponašanju i izazivala da se zabavljam. Kao bonus, plaćala je za sve.” Barem neko vrijeme.

Annino je ponašanje podržavalo priču koju je gradila oko sebe, a Williams, koja je od bliske prijateljice postala njezina žrtva, potom i okidač njezina uhićenja, svjedoči da dugo nije posumnjala u Anninu priču jer je sve u njoj odgovaralo iskustvu koje je imala sa sličnim predstavnicima elite, s kojima je bila u kontaktu zbog posla. “Anna mi je jednom rekla da će njezini planovi ili upaliti ili u potpunosti poći po krivu. Sada mi je jasno što je pritom mislila. Bio je to mađioničarski trik – sram me reći da sam i sama bila jedan od rekvizita, ali i publika. Anna je imala prekrasan san o New Yorku, poput noći koje se čine beskonačnima. I onda stigne račun.”

I’m Ready for My Close-Up

Kad je počela susretati ljude na ulici u majicama s natpisima Fake German Heiress i My Other Shirt Will Wire You $300 000, Williams je isprva bila šokirana kako je lako njezina trauma pretvorena u priču koju s guštom prepričavaju, punchline šale i pripadajući merchandise. No bilo bi zapanjujuće da se svekolika populacija nije zalijepila za tu priču punu drskosti, dizajnerskih potpisa i luksuznih lokacija. I sama je Williams dobila solidnu kompenzaciju za svoju bol, zasluživši pričom vidljivost i nekoliko nezanemarivih honorara. Njezin je tekst postao knjiga “My Friend Anna”, a knjiga bi mogla postati ekranizacija u produkciji HBO-a u suradnji s Lenom Dunham. S druge strane, prema tekstu Jessice Pressler objavljenom za The Cut, Netflix razvija fikcionalnu obradu priče čiji je showrunner Shonda Rhimes, a glavnu će ulogu tumačiti Julia Garner. Na sličan je način Holmes postala središnja figura knjige “Bad Blood” Johna Carreyroua, novinara čiji je ekspoze o njezinoj tvrtki za Wall Street Journal upravo pokrenuo silaznu putanju Theranosa i same Holmes. A osim sjajnog HBO-ova dokumentarnog filma “The Inventor: Out for Blood in Silicon Valley” u pripremi je i igrani film “Bad Blood”, u kojem će središnju antagonistkinju igrati Jennifer Lawrence.

Psihologija prevare

Pojam con artist zapravo je skraćena forma sintagme confidence artist. Prevaranti se oslanjaju prije svega na samopouzdanje koje je toliko beskrupulozno da ga nitko nikada ne dovodi u pitanje. Oslanjaju se na ranjivost svoje mete, a ljudi će vjerovati u ono u što žele vjerovati, bez obzira na razum i inteligenciju. U članku koji preispituje upravo tu ambivalentnu fascinaciju i schadenfreude, Alexandra English piše: “Vidjeti njujorške influencere tako lako prevarene u rukama nekoga tko je apelirao na njihovu taštinu stvara osjećaj zadovoljstva jer djeluje gotovo kao osveta. Na trenutak, možda čak navijate za Delvey.” Za razliku od Holmes koja je u jednom trenutku dovela gomilu ljudi u ozbiljnu opasnost neregularnim pretragama, Delvey je oštetila uglavnom ljude i institucije kojima novca ne manjka i pritom izigrala nedodirljivu elitu. Kad je Williams tražila pomoć nakon što joj je Delvey otuđila 62.000 dolara, što je za Williams bila vrlo ozbiljna cifra, policija i sudovi imali su isprva minimalno interesa da se pozabave teškoćama nekoga tko je ostao bez novca akonto boravka u luksuznom marokanskom hotelu s prijateljicom za koju se pokazuje da možda ipak, eto, nije nasljednica iz obitelji milijardera.

Interes za prevarantske priče ulazi u kategoriju guilty pleasure, ali u osnovi je riječ o normalnoj znatiželji na adrenalinski pogon. “Osnovni interes proizlazi iz toga koliko je to jednostavno bizarno. Takva vrsta varanja toliko je hrabra i drska da većini ljudi uopće ne padne na pamet da bi to mogli napraviti. … Dio fascinacije proizlazi iz pokušaja da shvatimo psihologiju tih ljudi.” Dajemo im provizorne dijagnoze – osoba pati od deluzija, smanjene empatije, narcističkog poremećaja ličnosti, sociopatkinja je ili psihopatkinja. “Često tražimo etikete za njih kako bismo mogli zaključiti: ‘To su oni, a ne mi,” kaže dr. Caroline Moul, doktorica psihologije sa Sveučilišta u Sydneyju. No što je također važno, uživamo u njihovim uspjesima dokle god ih u konačnici čeka definitivni pad s visina, a kad ih društvo prema čijim pravilima i dalje živimo kazni, onda ih možemo slobodno ponovno obožavati sa sigurne distance. Činjenica da su žene nositeljice tih prevara daje im osobitu dimenziju, kaže Moul: “Ljudi obično očekuju od žena višu razinu empatije i suzdržanosti, a muškarce se smatra spretnijima u poslovanju.” Kad žena prijeđe  granicu dopuštenoga, to je uvijek osobito uzbudljivo, a s obzirom na to da i inače volimo škicnuti u dnevne rutine i modne izbore bogatih i slavnih, kada je riječ o real life krimiću na čelu s mladom antijunakinjom, želimo znati sve…

Con Fashion

Elizabeth Holmes svaki je dan nosila istu odjevnu kombinaciju, svojedobno je posvjedočila da joj je cijeli ormar pun primjeraka iste odjeće: crnih dolčevita, crnih hlača i sakoa (koje je povremeno zamijenila prslukom). Objasnila je u intervjuu da ne želi tratiti vrijeme i energiju na išta izvan misije, bila je “udana za Theranos”: spavala je četiri sata na dan, radila ponekad i do ponoći, sve obroke jela u uredu te u hladnjaku kod kuće imala samo boce vode, no nekako bi ipak našla vremena za intervjue i celebrity selfieje.

S druge strane, Anna Delvey nosila je signature naočale Celine, pojavljivala se u dizajnerskim komadima s potpisima Saint Laurent i Victoria Beckham, a čak možemo i pratiti stranicu na Instagramu posvećenu njezinu stilu tijekom suđenja @annadelveycourtlooks. Da se razumijemo, ta opsesija njezinim modnim izričajem nije samo ludilo opsesivne javnosti, i sama Sorokina nije se htjela pojavljivati pred sudom u odjevnim kombinacijama koje joj se nisu sviđale. Jednom je zaustavila cijeli proces jer se odbila presvući u ponuđenu civilnu odjeću iz zatvorske uniforme, plačući i optužujući neprijateljski nastrojene djelatnike zatvora da sabotiraju njezine dizajnerske outfite. Štoviše, navodno je njezin tim pravnika angažirao stilisticu Anastasiju Walker da koordinira njezine odjevne kombinacije. Walker je pak izrazila da ne dvoji u vezi suradnje s prevaranticom te vjeruje da će njih dvije imati dugu i sretnu suradnju.

Fake it til you make it

Za Annu Delvey na neki način igra nikada nije završila, s obzirom na to da dobiva željenu pozornost, a možemo zamisliti i scenarij u kojemu nakon neglamuroznog razdoblja u Rikersu otvara novo poglavlje svoje slave. Za razliku od Holmes, čija izdaja nema nikakvu iskupljujuću kvalitetu, Delvey je izišla iz priče kao dopadljiv lik u kojemu uživamo jer je nekako nasanjkala sustav, koji većinu ljudi isključuje, i usput nježno osramotila pripadnike njujorške elite koju sasvim malo i rekreativno ipak volimo mrziti. Priča je trenutačno odjeknula, Delvey aka Sorokina dobila je više popularnosti nego što bi joj donijelo nasljedstvo od 90 milijuna dolara koje je tvrdila da ima. Na neki način, Delvey je idealni izdanak svoje generacije koja teži životu s onu stranu Instagrama, kojoj je granica između stvarnosti i fikcije odvojena samo prozirnim filterom. Delvey je samo posegnula za onime što je htjela, zanemarujući arbitrarna pravila o tome što se smije, a što ne smije. Iako društvo ne može podnijeti da joj pothvat potpuno uspije, njezin mali bunt nekako nas veseli. Jia Tolentino napisala je za New Yorker da se Delvey na perverzno prepoznatljiv način pokušava probiti te je zapravo kao mi, samo s više energije.

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Profimedia, ELLE #215

Tekst je objavljen u rujanskom tiskanom izdanju ELLE magazina.

Pročitajte i...

Zavirite u Začaranu šumu!

Magični kadrovi snimanja novog modnog editorijala za rođendansko izdanje časopisa ELLE! Zalutajte u vrlo posebno šumsko okruženje...

Bohemian Rhapsody

Lepršave maksi haljine više su od odjeće - one su metafora nesputanog boemskog duha kojeg dizajneri vole interpretirati iz sezone u sezonu

Elle slavi 18. rođendan i daruje vam fantastične poklone!

Naočale Ghetaldus s potpisom Klisab, De’Llure ogrlica, ‘modna biblija’ Louis Vuitton – Catwalk, Avène linija za njegu kože, Borboleta narukvice, 4711 Acqua Colonia Tea Edition mirisi, set šalica s motivom Audrey Hepburn by Kikkerland – darovi su koje možete osvojiti u Elleovu kreativnom natječaju na Instagramu @ellecroatia ! Igrajte se s nama od danas, 26. listopada do 4. studenoga i osvojite ove stylish poklone!

Flying solo

Od bijesne usidjelice do crazy cat lady - solerice tradicionalno nemaju atraktivnu reputaciju, no suvremene studije pokazuju da su najsretnija skupina na svijetu upravo - single žene. U društvu u kojem se čini da je osnovna mjerna jedinica par, ostati slobodan na duge staze još je tabu i dok sve više mladih ljudi napušta uvriježene ljubavne obrasce, a mnogi istražuju aromantični spektar, je li vrijeme da redefiniramo odnos prema sretnom soliranju?

Cancel culture

Je li kultura otkazivanja legitiman način kažnjavanja, nepromišljenih, dijaboličnih i politički nekorektnih, moderna verzija osvetnički nastrojene rulje s vilama ili Ricky Gervais ima pravo kad kaže:“To što ste uvrijeđeni, ne znači da ste u pravu!”

Tko su modne žrtve? I što to žrtvuju?

Mala povijest modnih žrtava

▲ Povratak na vrh