Je ne sais quoi: tajne francuskog stila

05.10.2020.

Autentičan osjećaj za lakoću postojanja u dobrom stilu, modna mitologija ili nevjerojatno uporan marketinški trik… Što je to što nas neprestano privlači bezvremenskom francuskom stilu i što o njemu kažu prave Parisiennes?

Dobar stil ne priznaje granice, bien sûr, ali kada bi imao putovnicu, ona bi sasvim sigurno bila française. Dugovječna fascinacija tzv. francuskim stilom (života) koji najsnažnije figurira u proširenom univerzumu mode faktički traje već stoljećima i ne pokazuje znakove slabljenja, a  u samim temeljima dane mitologije leže poslovična lakoća i osjećaj da je u tom sklopu utjelovljen život koji odiše dekadentnim, pomalo blaziranim, uvijek (kvazi-)organskim užitkom… Članci, knjige, pjesme napisani su o tome kako se odijevati, kako nanositi makeup, što jesti, što piti, kako se držati, što čitati, kako se zaljubiti i kako se ne zaljubiti… kao Francuskinja. No što je taj misteriozni sastojak koji čini baš francusku recepturu toliko ultimativno bezvremenskom? 

Aux Champs-Elysées

Iako je ideja jasno razlučivog mentaliteta zavodljiva fikcija i samo filtrirani prikaz pojedinih elemenata određene kulture, koji nužno isključuje većinu stvarne populacije pojedine zemlje, ipak intuitivno osjećamo da ima u tome nešto. Ono što nazivamo mentalitetom nije neodređena metafizička kategorija, nego višeznačan rezultat niza faktora, od klimatskih uvjeta prostora do svih faceta njegove povijesti. Kada sam prvi put otputovala na nekoliko dana u Pariz, oboružana svim fantazija koje su mi implementirali filmovi, magazini, glazba i književnost tijekom godina, bila sam odlučna u namjeri da se ne zaljubim u Grad ljubavi onako kako su me sa svih strana uvjeravali da bih trebala. Koliko god mu se radovala, bila sam sigurna da ću odoljeti, da me neće zavesti njegov notorni charme… Ali hélas, nisu trebala proći ni puna četiri dana da potpišem kapitulaciju, nataknem beretku na glavu i počnem nespretno rašljati na tom prekrasnom i potpuno nemogućem jeziku. Vjerojatno je na djelu izvjesna autohipnoza, ali Pariz zaista odiše osobitom aurom. Ubrzani ritam metropole zadržava izvjesni nonchalance, a svaki se trenutak rastvara u mogućnost za užitak. Najlakše je održati naivni entuzijazam kad upadamo u paralelni svijet kao turisti, ali čini se da Parižanke aktivno su-kreiraju i održavaju vlastitu mitologiju, uz neupitni i izraziti ponos. 

Sve je u stavu! Ako promotrite stil Parižanke, ona uglavnom nosi traperice i ne mijenja značajno stil iz sezone u sezonu. Ona je anti-it cura. Nikada ne izgleda kao da se trudi. 

Garance Doré

Francuska aura podrazumijeva opušteno samopouzdanje, samosvijest u kombinaciji s manjkom samosvijesti, besprijekoran stil koji je organski srastao s Parižankama i ljepota koja je jednostavno prirodna… Ako smo neugodno iskrene sa sobom, mnoge od nas pucaju upravo na takav dojam lake ljepote, s time da predumišljaj baca cijelu stvar u paradoks. U osnovi naše francuske opsesije leži pitanje: što napraviti kako bismo izgledale kao da nismo uopće razmišljale o tome što napraviti kako bismo izgledale sjajno, čega smo istodobno savršeno svjesne, ali i prema tome potpuno ravnodušne? 

Are we French yet? 

Kad govorimo o francuskom stilu, ponajviše mislimo na stil karakterističan za francusku metropolu, koja se kao arbitar dobrog ukusa nametnula još u 17. stoljeću, kada je njezin dekadentni dvor počeo jačati kao središte umjetnosti, filozofije i estetike u najširem smislu. Da je pariška veza postala svojevrsnim statusnim simbolom te garancijom dobrog stila, dokazuje i činjenica da su u isto vrijeme kada je Pariz postao prijestolnicom mode, a osobito prema 19. i 20. stoljeću kada se uspostavljala moda i modna industrija kakve poznajemo danas, dizajneri u drugim metropolama počeli mijenjati nazive brendova kako bi zvučali francuski. Iako taj trend seže barem u 18. stoljeće, zanimljivo je da se održao do danas, dijelom kao hommage vječnom francuskom stilu, a dijelom kao (po svemu sudeći vrlo uspješna) marketinška strategija. 

Être Cécile, La Garçonne, Joie, Glossier, Journelle, Atelier Delphine, Pas de Calais, Comme des Garçons samo su mali dio brendova koji su preuzeli francuske nazive ili se barem malo pofrancuzili, a da pritom ni jedan od navedenih nema sjedište u Francuskoj, niti osnivači i osnivačice imaju ikakvu supstancijalnu vezu s modnom mekom, osim ljubavi prema prepoznatljivom stilu koji se veže uz être Parisienne. Francuska fantazija prodaje sve, od odjevnih predmeta i kozmetike do prehrambenih proizvoda, namještaja i knjiga za samopomoć, a stilski vodiči koji nam pomažu da utjelovimo francuske modne ideale daju zapanjujuće jasna pravila. Primjerice, Francuskinje nikada ne nose previsoke potpetice, previše modnih dodataka, komade na kojima je istaknut naziv brenda, težak makeup, neprirodne boje kose te općenito nikada ne izgledaju kao da se trude ili kao da je u stil uloženo suviše mentalnog i inog napora. 

Francuskinja je elegantna žena, ona je utjelovljenje mode i sofisticiranosti! Ona postoji zahvaljujući izvanrednim dizajnerima, talentiranim producentima i zaljubljenim autorima. To su umjetnici koji su pretvorili Francuskinju u standard ljepote i elegancije. Tu je važan Dior, naravno, kao i Sait-Laurent. I toliko dugujemo Catherine Deneuve i Brigitte Bardot. 

Sophie Marceau 

Odat ću vam insajdersku tajnu – ništa nije toliko klikabilno u ponudi online lifestyle izdanja kao kada se bilo čemu nalijepi francuski epitet. Koliko god se činilo već otrcanim, to pravilo ne zastarijeva. No kako je cijela tradicija već toliko duga i raširena, ova je praksa zadobila i određeni ironijski odmak pa su neki od spomenutih brendova prigrlili svoju galofiliju kao nešto čime se poigravaju. Être Cecile tako je prije nekoliko godina počeo izbacivati autoironične majice s natpisima na francuskom koji sadrže sitne greške, što je rezultiralo pismima nezadovoljnih Francuskinja koje su tražile da si dizajneri kupe rječnik. S druge strane, Kristeen Griffin-Grimes, autorica dviju knjiga uzoraka za pletenje “French Girl Knits” te osnivačica (američkog) kozmetičkog brenda French Girl Organics, objašnjava svoju fascinaciju francuskim mitom kombinacijom svog udaljenog podrijetla, ljubavi prema estetici koju i kakvu kultivira francuska kultura, a osobito ističe misiju samoljubavi i samonjege koju izrazito povezuje upravo uz «French girls». Njihov je etičko-estetički moto «Tested on French Girls, never on animals». 

Ideja da French girls na osobiti način pristupaju ne samo svom modnom izričaju, nego općem wellbeingu, jednako je raširena kao i njihova pretpostavljena ljubav prema prugastoj majici lađa izreza, a važan dio žudnje da postanemo Parisienne korijen ima u želji da pronađemo modus brige i ljubavi prema sebi za koji nam se čini da mitološkim Parižankama dolazi prirodno. 

Comment être Parisienne… 

Ponovno u buntovničkom raspoloženju, uzela sam knjigu “Kako biti Parižanka u svakoj prilici” pariške četvorke Caroline de Maigret, Anne Berest, Sophie Mas i Audrey Diwan, posve spremna kolutati očima. Ali opet, sacre bleu, unatoč tome što u knjizi ima otprilike jednako fotografija i bjelina kao i samoga teksta te gotovo nimalo upotrebljivih informacija, nisam se mogla odlijepiti dok je nisam progutala u jednome danu (ruku na srce, teksta je zaista, zaista malo). Knjiga je bezobrazna na isti notorno šarmantni način kao i mit kojim se poigrava, razotkrivajući paradokse koji leže u njegovu srcu, artificijelnost poze za koju se čini da su Parižanke prigrlile kao životni stil. Ali ovdje Parižanke prestaju biti vezane uz svoj grad i postaju sloj identiteta, gotovo accessoire koji može nabaciti tko god želi, u nekoliko naizgled lakih poteza. Uostalom, neke od najslavnijih Parižanki – Ana Karina, Jane Birkin i Jean Seberg – zapravo su Dankinja, Engleskinja i Amerikanka. 

Francuski stil ima veze s određenom vrstom arogancije, što obožavam. Francuskinje gaje golemo poštovanje prema sebi pa tako jasno znaju što žele nositi, a što ne žele nositi, čak i ako im naslovnica magazina poručuje suprotno. Francuskinje su neobične po tom pitanju, imaju svoj đir. Kada je riječ o stilu, važno je znati kada stati. 

Lou Doillon

Upute su istodobno i jasne i nejasne, gotovi recepti u knjizi postoje samo su u dijelu s  kulinarskim receptima, a ostatak teksta gradi svoju junakinju kroz kontradiktorne opaske, slatke nesporazume i ambivalentne situacije koje nam ne bi zvučale tako dobro da nas stil kojim su napisane ne uvjerava da je riječ o nečemu iz francuskog filma. Prvo je pravilo pariškog kluba: sama biraš kako ćeš ispripovijedati svoju priču. U kontrapunktu u odnosu na dominante neprestanog dijeljenja svega, istresanja i pretresanja vlastite intime, Parižanka zna kurirati informacije, režirati svoj film i pretvoriti ono što bi svijet mogao osuditi kao nesavršenosti u slatke detalje koji je čine neodoljivom. 

Činjenica da nužno neprestano donosimo odluke o tome kako želimo rezonirati u užem i širem društvenom kontekstu ovdje je razotkrivena i pretvorena u izvjesnu moć nad vlastitim životom, ali nam istodobno poručuje da nešto od onoga što bismo inače neuspješno pokušavale sakriti možemo pretvoriti u svoj zaštitni znak. Iako je usidrena nizom uputa i orijentira, ova je mitologija prilično fleksibilna, građena na samouvjerenoj eleganciji (koja je ponekad iluzija samouvjerenosti), malo snobizma i dosta popuštanja samoj sebi. 

«Parižankom se ne rađa, Parižankom se postaje… Ou pas

Francuski stil je stav i arogancija. 

Carlyne Cerf de Dudzeele 

Zanimljivo je kako demistifikacija tog mita ne čini mit ništa manje primamljivim. Dapače, čini se da postoji golema zahvalna publika koja želi znati točne recepte za postizanje savršene francuskosti. Doslovno, u kontroverznoj hit-knjizi “Francuskinje se ne debljaju” iz 2004. godine Mireille Guiliano opisuje svoju borbu protiv viška kilograma u kojoj su joj glavni strateški potezi bili temeljeni na starim francuskim trikovima, poput juhe od poriluka i vode, zahvaljujući kojoj je mogla ostati vječno mršava, a da njezin trud ne bude vidljiv. Stvari u knjizi postaju i čudnije, primjerice, Guiliano preporučuje da za brzinsku večeru, kad nemamo vremena tijekom tjedna, pripremimo piletinu pirjanu sa šampanjcem. Ooh la la, kako da ne, tko nema u pričuvi koji Veuve Clicqout koji čuva za pirjanje piletine? 

Britanska spisateljica Helena Firth Powell istražila je fenomen francuskog stila u knjizi “All You Need to Be Impossibly French” (koja je još najprodavanija među njezinih jedanaest bestselera) te piše: “Termin Francuskinja obuhvaća sve što žene općenito žele biti: seksi, stylish, mršave, spretne u razgovoru, pomalo svojeglave, izrazito zavodljive, izrazito nepristojne. Sve je to dosta glamurozno i privlačno.” 

Jedno od pitanja koje su postavile kritičarke mitologije, koju ove knjige u istom potezu de-romantiziraju i re-romantiziraju, glasi – tko si može priuštiti tu navodno šarmantnu aroganciju i snobizam? Kako je lako nositi razbarušenu kosu ako si možemo priuštiti fantastičnog frizera koji će osigurati da je bazični styling savršen i postojan, tako je lako ponašati se nonšalantno, dopustiti si sitne faux pas, pa i određenu bahatost ako imamo zaleđe koje nam to podržava. 

Tijekom godina nagomilao se i popriličan broj članaka u kojima se o mitu Francuskinje piše s nesuzdržanim posprdnim tonom, dokazujući kako je riječ o repetitivnim formulama, marketinškoj strategiji te koliko je ideja Francuskinje udaljena od francuske stvarnosti. Kao odgovor na spomenutu knjigu, pariška novinarka Alice Pfeiffer objavila je knjigu “Je Ne Suis Pas Parisienne, u kojoj iz vlastitog kuta dekonstruira pariški mit s kojim se, unatoč vlastitim pariškim korijenima, jednostavno ne može poistovjetiti. I ne samo to, tvrdi da se gotovo niti jedna stvarna žena u Parizu ne može s njim poistovjetiti. Poslovična Parisienne implicitno je hetero bjelkinja i pripada eliti, mršava je i lijepa, uspješna i sklona klasičnoj modi… Pfeiffer se pita kako to može odgovarati multikulturalnoj metropoli u kojoj je Parisienne pretpostavljeno stasala. Nadalje, ideja da prava Parižanka nije dovoljno dobra Parižanka ako ne utjelovljuje uspostavljena načela po Pfeiffer stvara golem pritisak stvarnim ženama da se transformiraju u nedostižan ideal. 

No mit Parižanke nije nastao baš sasvim neovisno o samim Parižankama. Element nacionalnog ponosa u Francuskoj je dio kulture, a mnoge suvremene pariške influencerice već su uvelike proširile konvencionalnu predodžbu o Parisienne koju Pfeiffer kritizira. Nije li i sama Pfeiffer dio svoje karijere izgradila na istom mitu, samo što mu je pristupila iz drugog rakursa? 

(En)fin… 

Više je stvar u tome kako kombiniraš odjeću i kako se krećeš, kako otvoriš torbu i kako prekrižiš noge – to su male stvari koje čine razliku. Kod Francuskinja prvo vidite ženu, a onda tek odjeću. I nikad ne možete vidjeti koju marku nosimo. 

Carine Roitfeld 

Iako je u kontekstu nacionalnih stilova francuski onaj s najduljom poviješću te figurira kao najzastupljeniji u području mode i ljepote, njujorški ga prati u stopu, a posljednjih je godina na velika vrata ušao i skandinavski stil. Ipak znamo da na danskim ulicama ne izgledaju svi kao Emili Sindlev ili Pernille Rosenkilde, jednako kao što nas njujorški beton neće magično transformirati u Carrie Bradshaw. Parižanka koju težimo emulirati, ili barem u čiji život malo želimo poviriti nije stvarna osoba, niti može biti, niti treba biti. Ona također dolazi u inačicama, onako kako se međusobno razlikuju francuske ikone poput Catherine Deneuve i Brigitte Bardot, Lou Doillon i Carine Roitfeld, Coco Chanel i Jeanne Damas. No nešto u njihovoj lakoj eleganciji osjećamo da posjeduje dijeljenu auru, a nešto od te aure bismo možda voljele da dolazi zajedno s bočicom parfema koju strateški nanosimo prije izlaska. 

Na neki je način samo bivanje ženom u kulturi nužno neprestano pregovaranje s idealima i predodžbama koje ne osjećamo da iole prirodno proizlaze iz naše nutrine; naučile smo još od Simone de Beauvoir da je rod društveni konstrukt, a od Judith Butler da je riječ o kompleksnom performativu iz kojega nema bijega. Parisienne je samo jedan od prisutnih i prepoznatljivih tipova ženskosti i ženstvenosti koji nas mogu dovesti do sloma živaca ako ih shvaćamo suviše doslovno, ali uspijevaju kroz vlastiti paradoks prokazati artificijelnost svakog pokušaja da se uguramo u postojeći kalup. Ništa manje važno, te nam mitologije mogu poslužiti kao inspiracija da pronađemo scenarij i pripadajuću kostimografiju za život koji si priželjkujemo.

Kako piše Emilia Petrarca za W magazin, “mit francuskog stila nikada neće nestati… jer zapravo ne želimo da nestane”. Naposljetku, život je dovoljno naporno i zamorno stvaran pa nema ništa loše u tome da ga začinimo s malo fantazije, a francuski mit nas prije svega uči da si dopustimo malo samodopadne samouvjerenosti, malo brige kroz nebrigu, malo dekadencije u svakodnevici te u svemu određeni joie de vivre… 

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Profimedia, ELLE #215

Tekst je objavljen u rujanskom tiskanom izdanju ELLE magazina.

Pročitajte i...

10 lookova Jeanne Damas koje ćemo ovo ljeto kopirati  

Ova cool Parižanka drži se pravila: „the more effortless you look, the more chic you look“. A ovo su njezine opuštene ljetne kombinacije u kojima vidimo i vas...

▲ Povratak na vrh