Kompleksni odnosi dizajnera i njihovih muza

18.09.2021.

U njihovim je vezama bilo svega osim seksa. I ljubavi i mržnje, i divljenja i prezira, i nezaboravnih večeri i dana koje bi najradije zaboravili. Yves je imao svoju Betty, Karl svoju Ines, McQueen i Treacy svoju Issie... Ovo je priča o dizajnerskim muzama koje su ušle u modnu povijest

Issie against the world

Ekscentrična aristokratkinja i fashion ikona tijekom svog nekonvencionalnog i dramatičnog života često je citirala Oscara Wildea: ‘Tko živi u skladu sa svojim mogućnostima pati od pomanjkanja mašte.’ Isabella Blow definitivno nije patila od pomanjkanja mašte živeći izvan svojih mogućnosti u svakom smislu, od financijskih do emotivnih, što ju je naposljetku stajalo života. A život je, do samoubojstva ispijanjem otrova za korov u 48. godini, gutala u velikim i strastvenim zalogajima, oduševljavajući se umjetnošću, modom, nekonvencionalnom ljepotom i avangardnim ljudima koje je istodobno obožavala zbog njihova talenta i prezirala zbog njihove površnosti. Skrivajući delikatnu nutrinu iza raskošnih šešira Philipa Treaceya kojeg je sama otkrila, Isabella je bila ultimativna dizajnerska muza.

Da je poživjela, danas bismo vjerojatno čitali o dekadentnoj proslavi njezina šezdeset drugog rođendana (rođena je 19. studenoga) i gledali fotografije slavljenice za raskošno postavljenim stolom na imanju Hills House kako se hihoće u društvu Leeja (Alexandera McQueena) i Philipa (Treacyja), just like the good old times, sve troje veseli, pripiti i pomireni sa životom i jedni s drugima. No sudbina je imala drugi plan pa je od svojedobno nerazdvojnog trojica danas među nama samo Philip Treacy, valjda sazdan od malo jačeg ‘materijala’ nego Isabella i Alexander, koji si je oduzeo život tri godine nakon nje.

Prijateljstvo slavnog dizajnera i njegove muze i mentorice danas ima status legende – od prvog susreta 1992., kad je Isabella otkupila McQueenovu završnu kolekciju s koledža Saint Martins (proganjajući ga telefonom – javio se tek iz sedmog puta nakon što je njegova majka Joyce konstatirala da je ‘očito riječ o ludoj ženi koja neće odustati’), pa do njezine smrti 2007., koja je iznimno potresla Leeja i samog sklonog depresiji. Opraštajući se od nje u katedrali Gloucester znao je da su zauvijek, ili barem na ovom svijetu, ostali bez prilike ponovno produbiti prijateljstvo narušeno potkraj devedesetih nakon što je McQueen potpisao za Givenchy, ne potrudivši se pronaći mjesto u modnoj kući za svoju prijateljicu. Bilo je to kao da joj je zario nož u srce – nakon godina pružanja podrške, agitiranja za njega u svim modnim časopisima u kojima je radila kao stilistica i urednica te kod svojih slavnih fashion prijatelja, koji su ga na početku doživljavali kao ‘nezanimljivog chubby klinca’, on joj se tako odužio. Ignorancijom i emotivnim distanciranjem. Isabella je bila slomljena, ali ipak nesposobna potpuno prekinuti njihovo prijateljstvo. Djelomično zbog površnih interesa (Lee je postao zvijezda McQueen, a ona je voljela biti pod njihovim sjajem), a pretežno iz onih puno dubljih i intimnijih, prijateljskih razloga.  I dalje joj je bilo stalo do njega.

I Lee je volio Isabellu, ali mu je ujedno beskrajno išla na živce. Možda je u njoj vidio sve svoje mane: i on se često osjećao kao autsajder, smatrao da nije dovoljno lijep u svijetu opsjednutom ljepotom i patio od depresije. Biti u društvu nekoga toliko nalik sebi vjerojatno je s vremenom postalo nepodnošljivo. S druge strane, nitko ga nikad, osim njegove majke, nije i neće toliko voljeti i podržavati, podnositi njegove hirove, bezobrazluke i iznenadna nestajanja. Nakon Isabelline smrti odao joj je počast onako kako je najbolje znao i umio – modnom revijom ‘Le Dame Bleue’ u listopadu 2007. koja je bila hommage njegovoj mrtvoj muzi.

Karl i Ines: od ljubavi do mržnje i natrag

Tijekom karijere Karl Lagerfeld imao je bezbroj muza – od Stelle Tenant, Claudie Schiffer i Linde Evangeliste do Kendall Jenner i Kaie Gerber. Slavni dizajner uvijek je znao ‘namirisati’ it djevojku sezone, ali ona koja će u modnu povijest ući kao njegova ‘prva’ bila je Parižanka Inès de la Fressange. Karl je bio fasciniran njezinom pojavom i pedigreom – 180 centimetara visoka i vitka crnka potjecala je iz obitelji markiza i posjedovala onaj slavni ‘je ne sais quoi’, a njezine su crte lica pomalo nalikovale licu Chanelove osnivačice Gabrielle Chanel. I tako je početkom osamdesetih godina postala Chanelov model, ali i Karlova bliska prijateljica.

‘Nikad neću zaboraviti naše zajedničke večeri. On bi sjedio za stolom i radio, a ja bih sjedila pokraj njega, jeli bismo hladne kobasice i pričali o modi’, prisjetila se Inès dodavši kako ju je upravo on poticao i ohrabrivao u ideji da se okuša u modnom dizajnu. No ta je prijateljska veza pukla 1989. kad je Ines dobila ponudu pozirati za kip Marianne, simbol Francuske. Karl ju je pokušao odgovoriti, uvjeravajući je da je cijeli projekt grozna malograđanština, ali nije uspio. Užasno se iživcirao što ga nije poslušala, njegov ego to nije mogao podnijeti. ‘Ne želim odijevati kip, to je tako vulgarno’, izjavio je i zaključio: ‘Želim joj svu sreću ovoga svijeta… dokle god je ne moram gledati ili slušati o njoj.’ Ines je poslije pokrenula vlastiti brend, dvije godine radila je i kao modna urednica u Elleu, a s Karlom je godinama bila na distanci. Ratne sjekire zakopali su 2010. kada ju je pozvao da nosi Chanelovu reviju.

Betty meets Yves 

Kad je mladi francuski dizajner Yves Saint Laurent te večeri 1967. u klubu  Chez Régin na bulevaru Montparnasse ugledao mladu manekenku Betty Catroux, osjetio je uzbuđenje. Iako ga žene nisu seksualno privlačile, bilo je nešto u toj plavokosoj ljepotici zbog čega nije mogao skinuti pogled s nje. Sramežljiv i povučen, zamolio je prijatelja s kojim je tu noć izišao da napravi prvi korak – ode do njezina stola i kaže joj kako bi je Yves volio upoznati.

Bila je to ljubav na prvi pogled, cijelu je večer otvoreno očijukao sa mnom. Fizički sam mu se svidjela. Očarao ga je moj androgeni, aseksualni look i osjećao je da smo srodne duše. Uzeo je moj broj i više se nikad nismo rastali’, ispričala je Betty, koja je počela pratiti Yvesa na svim njegovim putovanjima. Dizajner je smatrao da je Betty u njegovim kreacijama masculine/feminine estetike savršeno utjelovljenje nove vrste ženstvenosti. Iako je Betty bila upućena u sve što se događalo u House of Saint Laurent, moda je zapravo nije previše zanimala: zanimali su je samo strast, spontanost, hedonizam

Ona i Yves su upravo na tome kliknuli provodeći se desetljećima zajedno, na putovanjima i u klubovima, a njihovi partneri znali su da tom odnos ne mogu konkurirati. Yves je Betty zvao ‘svojom blizankom’. I nakon što je preminuo 2008., Betty je ostala vjerna njegovu brendu redovito odlazeći na revije, a ispričala je i detalj koji najbolje ocrtava koliko joj je dizajner značio. ‘U stanu imam Yvesov portret koji je napravio Andy Warhol. Svaki dan prije večere natočim si piće i nazdravim mu.’

Hubert & Hepburn: A Love Story

Kad je mlada glumica Audrey Hepburn 1953. prvi put kročila u njegov pariški studio, Hubert de Givenchy bio je razočaran. Naime, očekivao je tada puno slavniju Katharine Hepburn, a na vratima je stajala sitna mršavica krupnih očiju s čudnim gondolijerskim šeširom na glavi. Audrey ga je posjetila u nadi da će pristati izraditi kostime za film ‘Sabrina’ koji je trebala snimati, ali Hubert nije bio zainteresiran. ‘Žao mi je, gospođice, ali ne mogu vas odjenuti’, pristojno joj je odvratio. No ipak bi bilo previše nepristojno odbiti i poziv na večeru koji mu je mlada dama tom prilikom uputila. Bio je to početak divnog, četrdeset godina dugog prijateljstva i modne suradnje koja je trajala sve do glumičine smrti. ‘U ničijoj se odjeći ne osjećam više kao ja nego u njegovoj’, izjavila je filmska diva.

Neposredno prije kraja života, Audrey je Hubertu darovala plavi mornarski kaput govoreći mu: ‘Kad god budeš tužan, odjeni ga i on će ti dati snagu.’ ‘Plakao sam u tom kaputu po cijelom svijetu, od Geneve do Parisa, žaleći što je više nema’, poslije je ispričao Givenchy koji je kreirao i njezinu legendarnu crnu haljinu u filmu ‘Doručak kod Tiffanyja’.

‘Tata’ Azzedine i ‘kći’ Naomi

Naomi Campbell imala je samo šesnaest godina kad je stigla u Pariz kao model. Već prvi dan ukrali su joj novčanik, nije znala ni riječi francuskog i bila je prilično očajna. Prijateljica ju je to poslijepodne povela sa sobom na sastanak s dizajnerom Azzedineom Alaïjom. Bilo je to sudbinski susret – dizajner je uplašenu djevojku prigrlio poput oca. Predložio joj je da se preseli iz hotela u njegovu kuću, nazvao njezinu majku i za to tražio dopuštenje te joj pomogao da se snađe u njoj potpuno novom svijetu. Azzedine je bio prava očinska figura u životu supermodela (znao je ići po nju u noćne klubove i voziti je kući), a ona je postala njegova vječna muza i odana prijateljica. U modnom svijetu koji vrvi disfunkcionalnim vezama prijateljstvo Azzedinea Alaïje i Naomi Campbell ostalo je dirljivo blisko sve do njegove smrti.

Piše: Jasmina Rodić

Foto: Profimedia

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Elle prosinac 2020.

Pročitajte i...

Nosi se... denim bralette?

Emily Ratajkowsky prošetala se ulicama New Yorka u vrlo hot 'denim na denim' kombinaciji

cruella

Kostimi u 'Cruelli' nadahnuti su Alexanderom McQueenom i Vivienne Westwood

Ovaj film još jednom dokazuje da zlikovke imaju najbolje modne komade

Korzet: Opresivni komad ženske garderobe ili 'it' dizajnerski predmet 2021.?

Od opresije do seksualnog oslobođenja, korzeti su prošli dug put, a ponovno smo ih mogli vidjeti na brojnim modnim pistama

7 najzanimljivijih modnih filmova 2020.

U godini u kojoj su fizički eventi bili rijetki i često nemogući, fashion filmovi pokazali su pravi raspon kreativnosti umjetničkih direktora modnih kuća

Pomaknuta klasika: 7 komada koji čine bazu (odvažne) elegantne garderobe

Drugačiji pogled na kaput u neutralnim tonovima, baloner, malu crnu haljinu...

Najpoželjniji otpad: što je deadstock i kako je postao budućnost luksuzne mode?

Kako zahtjevi potrošača za ekološkim pristupom modnoj proizvodnji postaju glasniji, dizajneri postaju kreativniji

▲ Povratak na vrh