Mala povijest rodno neutralne mode

01.10.2020.

U trenutku kada je odjeća nepovratno daleko od svojih funkcionalnih korijena, a jedina je dominanta u modi razgranati eklekticizam, brojni dizajneri promišljaju estetiku koja napušta konvencije «muške» i «ženske» mode. Naizgled se bližimo budućnosti u kojoj će krute šablone zamijeniti igre u svim nijansama mogućeg spektra te se postavlja pitanje – treba li uopće modi rod?

Crno-bijeli svijet 

Naša neposredna iskustvena realnost pokazuje da se ljudska percepcija zasniva na uspostavljanju opozicija te je nezamislivo da nešto uopće pojmimo ako to istodobno ne razlikujemo od nečega drugoga. No kultura unutar koje brojimo dane nekako voli sve čega se domogne grupirati u binarne opozicije oko kojih zatim grana pravila i imperative koji čine da nam svijet nalikuje na šahovsku ploču. Moda se pak kreće u ciklusima vraćajući iste elemente u varijacijama pa se tako i pitanje androgine ili uniseks mode iznova postavlja u mainstream prostoru, iako unutar područja visoke mode te nekih segmenata subkulture i kontrakulture zamagljivanje rodnih granica opstaje u kontinuitetu otkako ti prostori postoje. No svaki put kad pitanje zaiskri, najavljivani pomak dugoročno izostane, ili se barem tako čini na prvi pogled. 

Odavno se odjeća odmaknula od neposredne organske funkcionalnosti, koja je sada ostala u naznakama kao estetski prenamijenjeni atavizam, dok se smatra da je rodna diferencijacija niknula na Zapadu u srednjem vijeku i osobito se učvrstila u krutim viktorijanskim rodnim gabaritima. Odjeća je istodobno odražavala i diktirala ponašanje, status i djelatnost muškaraca i žena kao pripadnika odvojenih univerzuma. Iako još živimo i preživljavamo u dominantno patrijarhalnom društvu te nas izvjesna neokonzervativna strujanja nastoje zaokrenuti potpuno unatrag, danas su barijere između rodno određenih svjetova ipak uvelike urušene, a koliko se i kako taj trend prenosi u modu na zanimljive je načine simptomatičan. 

Modni je univerzum kompleksan i višeslojan, a ako bismo i njega htjele rascijepiti na dva dijela, mogle bismo razlikovati modu koja se prelijeva u sferu primijenjene umjetnosti, ukrštava s progresivnim društvenim idealima i opire okoštalim konvencijama i onu koja se prolaskom kroz niz filtera spušta u masovnu upotrebu, gdje je evolucija troma i spora. U ovoj godini perturbacija i mogućih revolucija možda je pravi čas da revidiramo bogato naslijeđe mode koja se opire rodnom binarizmu i zapitamo se kako bi izgledala moda u rodno fluidnom društvu. 

Uniseks i lude sedamdesete 

Transferi između maskulinog i femininog modnog seta postoje oduvijek, no uglavnom su se zadržavali unutar jedinstvene individualne prakse (nerijetko u tajnosti jer su rodno-odjevne zamjene tijekom povijesti bile zakonski zabranjene i strogo kažnjive) te specifičnih subkulturnih odjeljaka koji su pružali otpor dominantnim imperativima. No kada je preispitivanje granica između muške i ženske mode dobilo više sustavno usmjerenje? 

U knjizi objavljenoj 2015. godine pod naslovom «Sex and Unisex: Fashion, Feminism, and the Sexual Revolution» profesorica Jo Paoletti istražuje trend uniseks mode kao nuspojavu drugovalnog feminizma, čiji utjecaj i dalje rezonira. Nakon rigidnih rodnih stereotipova ustanovljenih tijekom pedesetih, generacija baby boomera u SAD-u usprotivila se tom naslijeđu u jeku seksualne revolucije, borbe za građanska prava marginaliziranih skupina, artikulacije i jačanja tada nove ljevice te pacifističkih kontrakulturnih prosvjeda. Zanimljivo je osvijestiti kako je Drugi svjetski rat, tijekom kojeg su žene u SAD-u (i šire) preuzimale maskuline poslove i nasljeđivale profesije muževa koji su bili u ratu, pratila svojevrsna regresija u konvencionalne ženstvene i muževne društvene uloge, kao da su u njima pronalazili nostalgičnu utjehu protiv nasrtaja neminovne smjene paradigme. Istodobno, terminološko odvajanje spola i roda, kao i konceptualna uspostava dihotomije između anatomije i predodžbi o društvenim ulogama muškaraca i žena u pedesetima je već uvelike normalizirana. Na osnovi toga već će u šezdesetima i sedamdesetima kontrakultura jačati predvođena preispitivanjem rodnih konvencija, LGBTQ pravima te feminističkim valom koji je u američkoj povijesti ostao nepremašen intenzitetom i političkom moći. 

Mit radikalnog američkog feminizma glasi da su žene palile grudnjake na izboru za Miss America, što tehnički nije istina: bacale su ih u koš za smeće na kojem je pisalo «Freedom Trash Can», zajedno sa šminkom, steznicima, predmetima iz kućanstva, odnosno svime što su smatrale da ima simboličku vrijednost rodne opresije u patrijarhatu. Modni je svijet tada naćulio uši, primio poruku o potrebi za debalansiranjem rodnog binarizma te su mnogi dućani stvorili posebne odjele za uniseks modu, ali većina ih je odustala od koncepta već do sljedeće sezone. Izvještavajući za Atlantic o uniseks trendu prije pet godina, Kimberly Chrisman-Campbell iscrpno citira upravo Paoletti te s ironijom piše o tome kako su u sedamdesetima zapravo prije svega djeca snosila teret “uniseks ludila”: “Iako su se roditelji bojali da nametanje rigidnih rodnih stereotipova može biti štetno za djecu, što su strahovi potaknuti tadašnjim znanstvenim otkrićima da su rodne uloge naučene te podložne promjenama u ranoj dobi, njihovoj su djeci osjećaji srama i neugode što bi ih netko zamijenio za suprotni spol ostavili trajne psihološke ožiljke.” Ideja da postoji nešto inherentno sramno i neugodno u tome da nas netko, osobito kao dijete, zamijeni za suprotni spol potpuno je besmislena, a uzdizati to iskustvo na razinu “trajnih psiholoških ožiljaka” regresivno je, konzervativno i u krajnjoj liniji opasno u rodno rigidnom društvu u kojem živimo. Osjećaj nelagode što nas je netko pogrešno rodno identificirao potječe isključivo iz nametnutih ideala muškosti i ženskosti za koje tada osjećamo da smo ih izdale te da smo ili da ćemo biti na neki način kažnjene za to. Međutim, jasna poruka onih koji imaju funkciju odgoja da je rodna ekspresija otvorena za interpretaciju svake pojedine osobe te da eventualne izvanjske pogreške u rodnoj identifikaciji nemaju važnost, poništit će kod djeteta mogući osjećaj nelagode koja baš nikada nema potencijal ostaviti “trajne psihološke ožiljke”. S druge strane, inzistiranje na samo jednoj rodnoj ekspresiji kao ispravnoj apsolutno ih i empirijski dokazano ima. 

Ti meni, ja tebi 

Sve u svemu, sedamdesetih je među djecom dominirala rodno neutralna odjeća, a dominantni je smjer odgoja podržavao iste ideale kroz knjige i serije, što netom citirana autorica opisuje kao “agresivno ne-rodni” odgoj koji se osamdesetih urušio pod pritiskom industrijskog kompleksa princeze čija snaga, ako je suditi po Frozen maniji, ne jenjava. Osamdesete su, prema riječima Paoletti, zauzele očitije rodne pozicije u ženskoj i dječjoj modi, no ipak je moda osamdesetih najprepoznatljivija upravo po androginim elementima, s aproprijacijama queer kulture u mainstreamu te novim mačizmom koji je preuzimao brojne tradicionalno feminine elemente. To je vrijeme Madonne i Voguea, Flashdancea i velike kose, Whama i Princea, gotha i punka, eyelinera, eyelinera i eyelinera. No u odnosu na meka desetljeća koja su prethodila i njihovu lepršavu uniseks modu, androginija osamdesetih poigravala se rodnim konvencijama drukčijim prijenosom elemenata. Ali kad smo solidan dio eighties mode sretno ostavile prošlosti, muška je moda nastavila smjerom sve veće maskuline sterilnosti, dok je ženska odjeća zauzimala sve šire varijacije.

Zanimljivo je da se uniseks moda, osobito ona koja uspijeva svoj prostor naći u mainstreamu, uglavnom preteže prema tradicionalno maskulinim elementima koji lako prelaze u ženske kolekcije, a obrnuti proces nije ni približno toliko zastupljen. Tradicionalno je ustanovljena veća tolerancija društva prema ženskom preuzimanju konvencija koje se smatraju maskulinima unutar patrijarhalnog sustava, nego što je to slučaj kada muškarci prihvaćaju elemente ženstvenosti. Ako je suditi po košuljama i hudicama koje volimo ukrasti partnerima (pa čak i zadržati kao suvenire nekadašnjih ljubavi), naginjemo maskulinoj i oversized modi i mimo službenih boyfriend trendova. Međutim, kada je riječ o prijenosu onoga što se smatra konvencionalno femininom estetikom u mušku modu, ti se transferi uglavnom zadržavaju na revijama i među modnim entuzijastima te rijetko kada prelaze u svakodnevicu, osobito u sredinama ograničene progresivnosti kada je riječ o rodnom binarizmu. Stoga je i suvremena uniseks moda uglavnom usmjerena na žene koje lako prigrle maskulinu estetiku a da to nije destruktivno po «ženstvenost» – uniseks u tom smislu više nosi pečat malo umekšane «muške» mode nego što se zaista kreće unutar i između rodova. 

Kada je 2015. godine Selfridges u Londonu privremeno transformirao svoju trokatnicu u rodno neutralno područje za šoping, mediji su se raspisali nagađajući slijedi li nam era uniseks mode, androginih modela i rodno neutralnog stila. Već iduće godine Zara je izbacila kolekciju Ungendered, koja je bila super ako hoćete kupiti masu najobičnijih majica kratkih rukava i bezbojnih vesti s kapuljačama kako ih ne biste morale krasti iz obližnjeg muškog ormara, ali ta je kolekcija ostala daleko od onoga što bi nebinarna moda trebala i mogla biti. Zapravo je zapanjujuće kako u svojim mainstream inačicama nešto što bi, ovjenčano aktualnim buzzwordom, trebalo predstavljati brojne varijacije i uzbudljive nove modne zahvate lako postane do besmisla dosadno i predvidljivo. 

Peacock Fashion 

Kada muškarci nose odjeću koja nije u nekoliko klasičnih boja, krojeva i malobrojnih uzoraka, njihov izričaj odmah dobiva etiketu ekscentričnosti i flambojantnosti. No povijest muške mode nije ni približno toliko bezbojna kako se to može činiti iz današnje perspektive – od potpetica do perika, od krupnog nakita do ružičaste boje, svi su ti elementi pripadali muškarcima barem jednako koliko i ženama prošlosti, ponekad i više. U predrevolucionarnoj Francuskoj dvorovi su bili puni mode koja je bila uniseks jer su svi bili nakićeni u skladu sa statusom i bogatstvom, potpetice je osobito volio dekadentni (i nevisoki) Luj XIV., a u devetnaestom je stoljeću u Engleskoj ružičasta smatrana bojom za dječake. Nakon Francuske revolucije takva se estetika više nikada nije vratila istim intenzitetom, no nešto od davne francuske modne dekadencije nastojala je revitalizirati tzv. Revolucija paunova (odnosno Peacock Revolution) u šezdesetima. Neki od najpoželjnijih muškaraca tog razdoblja, koji su osvajali srca diljem svijeta, nisu se ustezali od ulaska u sferu tradicionalno ženske mode: Jimi Hendrix u lepršavim bluzama, Mick Jagger u crop topovima, John Lennon u brokatnim kaputićima i volanima, da ne spominjemo ultimativnog modnog kameleona Davida Bowieja… No riječ je o izvođačima koji su s alt margine uklizili u mainstream te je pitanje koji su zapravo bili dosezi tih rodno-modnih eksperimenata i gdje su se najviše zadržali. 

Kada je riječ o američkoj modnoj industriji, uniseks pokret je, za Paoletti, uglavnom svoj uspon i pad doživio unutar jedne godine, kultne 1968., kada je došetao s pariških modnih pista Pierrea Cardina, Andrea Courregesa i Paca Rabannea. Međutim, trend se otad sve do danas zadržao u couture kolekcijama, a u high street ponudi te unutar mainstream marketinga zauzeo je već opisanu pripitomljenu, ponajprije dječačku varijantu. “Razlika između avangardne uniseks mode i kasnijih verzija leži u distinkciji između dizajna koji se zaista opire rodnim granicama, te koji je često oblikovan prema modelima koji izgledaju androgino, i dizajna stvorenog kao manje prijeteće varijacije koji na plakatima nose atraktivni heteroseksualni parovi”, piše Paoletti. S obzirom na moralnu paniku koju je kod nas izazvala reklama za Cocktu u kojoj su dvije djevojke u relativno intimnom stisku, teško je zamisliti da smo spremni na veće zahvate u pomicanju granica rodnog binarizma. Pa ipak, ako se aktualni pomaci nastave širiti u koncentričnim krugovima iz globalnih modnih žarišta, dugoročno se može pretpostaviti da nam slijedi vrijeme u kojem će se rodne modne dihotomije rasplinuti. 

Strike a pose! 

Na crvenim je tepisima sve više mode koja se opire rodnim konvencijama te je tako u modne anale ušla prekrasna večernja haljina s elementima klasičnog smokinga Christiana Siriana koju je nosio Billy Porter na prošlogodišnjoj dodjeli Oscara, koji je tom prigodom izrazio kako vjeruje da se krećemo prema normalizaciji rodno fluidne mode. Zanimljive modne izbore donosi i Harry Styles upravo na tragu spomenute peacock estetike, noseći Gucci, Marca Jacobsa te Harrisa Reeda koji je novi miljenik androgine londonske visoke mode. Po svemu sudeći, Styles nije Styles bez vraga te fantastično nosi čipku, marame, viseće naušnice, cipele Mary Jane i niske bisera. Zbog svog rodno fluidnog izričaja u medijima se počelo nagađati o njegovoj biseksualnosti, na što je kratko odgovorio: «Koga briga!» te objasnio da jednostavno nosi što god mu se sviđa. 

Najveće modne institucije počinju hvatati korak s trendom koji propituje rodno-modne granice te je tako ove godine, prema odluci British Fashion Councila, londonski tjedan mode postao «rodno neutralan», što je barem dijelom motivirano rastom brendova koji se promoviraju kao nebinarni te apeliraju na pripadnike generacije Z. Londonski format u osnovi kombinira muške i ženske kolekcije, a njujorški tjedan mode je još prije dvije godine uveo kategoriju uniseks/nebinarne mode unutar koje su izlagali tako usmjereni brendovi. Određeni smjer kretanja svakako se može razaznati: prema podacima GLAAD-a (Gay and Lesbian Alliance Against Defamation), 12% milenijalaca definira se kao gender non-conforming (što će reći da se ne identificiraju s tradicionalnim rodnim konvencijama i izričajima) te čak 60% pripadnika generacije Z kupuje odjeću neovisno o rodnim sektorima u dućanima, tvrdi Preston Souza koji pripada Phluid Projectu. Osnovan 2018. godine The Phluid Project bezrodni je dućan u New Yorku koji ponajprije predstavlja rodno fluidne brendove, organizira pop-up događanja pristupačnih cijena, nudi rodno neutralne garderobe te figurira kao čvorište za non-gender-conforming populaciju. Terminologija koja opisuje varijante seksualnih i rodnih identiteta i izričaja neprestano se proširuje te postupno ulazi u rječnike i svakodnevnu upotrebu pomažući da se osvijeste brojne mogućnosti izbora unutar širokog i šarenog spektra. 

U posljednje vrijeme sve više dizajnera u svoje muške kolekcije uključuje konvencionalno ženstvene komade, oblike i boje, kao što je to vidljivo u kolekcijama Sies Marjana i Dior Hommea, dok je Jacquemus aktualnu mušku ready-to-wear kolekciju oblikovao kroz androginu estetiku smatrajući je upravo zahvaljujući tome bezvremenskom i vječnom, a sličan je potez prisutan i u prošlojesenskoj kolekciji Maxa Mare. Modnim superbrendovima poput Comme des Garçons, Yohjija Yamamota i Rada Houranija (koji je prvi  na pariškoj reviji visoke mode pokazao uniseks kolekciju) preispitivanje sputavajućih binarizama te oblikovanje novih modusa modnog izražavanja u samoj je osnovi estetike i misije, a uspon doživljavaju i sve brojniji brendovi koji su programatski androgini ili rodno neutralni, poput Art School, TalaMade, Wales Bonner, Wildfang, Telfar, Big Bud Press, Eckhaus Latta… 

Tema povijesti rodne i bezrodne mode gotovo je nepregledna u svojoj složenosti, no u ovom je trenu najradikalniji uvid koji se nameće kroz aktualne trendove pitanje ima li rodno određena moda uopće smisao i funkciju, a netom citirani primjeri s modnih tronova odlučno odmahuju u odgovor. Na ulicama modnih metropola pomaci su i u svakodnevici vidljivi, dok je naša sredina još relativno modno (i ne samo modno) konzervativna, no izvjesno je da ćemo s vremenom i mi uhvatiti korak. Činjenica jest da rušenjem pregrada te lomom monolitne svjetlosti u spektar boja ne gubimo baš ništa, a dobivamo – sve. 

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Profimedia, ELLE magazin #214

Tekst je objavljen u srpanjskom tiskanom izdanju ELLE magazina.

Pročitajte i...

Odvažna kombinacija boja koju ćemo ove hladne sezone obožavati

Inspiracija s modnih pisti za kombinacije u kojima je nemoguće proći neprimijećeno

Harry Styles i Florence Pugh u ljubavnom hororu!

Mlade zvijezde koje su se posljednjih par godina profilirale u celebove A-liste kreću zajedno u fantastični novi pothvat

Pet fantastičnih knjiga koje su inspirirale modne kolekcije

Moda i književnost se vole: Virginia Woolf x Comme des Garçons, Frankenstein x Prada…

Saint Laurent predstavio rodno neutralnu kolekciju!

Komadi koje mogu nositi i žene i muškarci mogu se ekluzivno pronaći na njemačkoj MyTheresi!

▲ Povratak na vrh