“Samo diši” ili o pravilnom disanju

12.08.2020.

Tijekom dana udahnemo više od 20 tisuća puta, i to izvodimo pogrešno. Ne bismo li trebali biti bolji u aktivnosti o kojoj nam doslovno ovisi život?

Možda nismo svi vješti u rješavanju matematičkih problema, nismo rođeni s glazbenim ili sportskim talentom, ali barem znamo disati. Kad je nešto toliko jednostavno da ne može biti jednostavnije, kažemo, to ti je kao disanje. Toliko važnu funkciju organizam izvodi sam pa o njoj više i ne razmišljamo, a trebali bismo. To jedina funkcija vegetativog živčanog sustava kojom možemo lako upravljati. Usporedbe radi, svjesno usporavanje otkucaja srca baš i nije tako lako svladati.

Ne samo da zvuči jednostavno, disanje i je jednostavno. Ali ono što mi smatramo disanjem, stručnjaci nazivaju neučinkovitim. U opuštenom stanju odrasla osoba tijekom jedne minute udahne između deset i dvadeset puta. Kad bismo to znali pravilno izvoditi, tijekom minute osviještenog disanja uspjeli bismo smanjiti krvni tlak i povećati mentalnu aktivnost, smiriti napete živčeke i osnažiti duh za nastavak dnevnih aktivnosti ili utonuti u miran san.

Na svijet smo došli udahom i otići ćemo izdahom. Zanimljivo je da kao novorođenčad s tim nemamo problema. Dišemo duboko, iz trbuha. Negdje putem, od te početne do završne točke u životu zaboravimo kako to pravilno izvoditi. Kako odrastamo, zbog stresa počnemo disati plitko, iz pluća. Ti polovični, plitki udisaji funkcioniraju kao signali mozgu da se nalazimo u situaciji opasnoj po život, kao da neprestano moramo birati između borbe ili bijega. Zbog toga nam je stalno povišena razina hormona stresa, kortizola i adrenalina.

Organizam nam je usplahiren poput Glembajevih, stalno je überspannt, dok se u zapletu pojavljuju razne zdravstvene komplikacije. Počinje oslabljenim imunitetom, a kulminira kroničnim probavnim problemima, depresijom, tjeskobom… Ne morate biti ni liječnik ni teoretičar književnosti da biste naslutili neizbježnu tragediju.

Ovladavanje tehnikama disanja iz dijafragme nije novovjekovna izmišljotina. Budističko učenje temelji se na ideji osviještenog disanja kao mosta između tijela i uma. Ono je najkraći put za opuštanje nemirnog uma i napetog tijela. Budino učenje ima podlogu i u recentnim znanstvenim istraživanjima. Osjećaji imaju prepoznatljive obrasce prema kojima su kratki i ubrzani udasi povezani s bijesom i strahom, dok sreću i zadovoljstvo karakteriziraju dugi udasi i izdasi. Srećom, taj mehanizam funkcionira i u obrnutom smjeru.

Provedete li jednostavan eksperiment, otkrit ćete da plitkim i ubrzanim disanjem, štono bi se reklo, iz čista mira možete uznemiriti um i tijelo. Umirit ćete ga dubokim udisajima i izdisajima. Nije li to divna spoznaja?! Umjesto da sami sebi bezuspješno ponavljamo, ‘smiri se, opusti se’, vrijeme je da ušutimo, koncentriramo se na disanje i otpušemo bijes, tugu, strah i bilo koji drugi negativni osjećaj.

Sad kad znamo da smo u pravom smislu riječi kovači svoje sreće, više se ne možemo izvlačiti na uobičajene izgovore zbog kojih su za naše nezadovoljstvo uvijek odgovorni drugi.

Preuzmite odgovornost za sebe i svoje reakcije tako što ćete provesti još jedan eksperiment. Štoviše, pretvorite ga u svoju misiju, vježbu koju ćete svjesno prakticirati tijekom mjesec dana. Nemojte odustati ako ne uspijete od prve, a veliki su izgledi da će vam trebati više od jednog pokušaja.

Tek nakon dva tjedna vježbanja uspjela sam izbjeći svoju uobičajenu prvoloptašku emocionalnu reakciju. Taj tren sam bila ponosna što sam se uspjela disocirati od stresne situacije. Koncentrirala sam se na duboki, dugi udah. Zatim na dah koji ne zastaje u plućima nego napreduje prema trbuhu. Uspjela sam pet puta udahnuti  i izdahnuti dok nisam shvatila da se moram fizički maknuti iz te situacije ako želim sačuvati krhku ‘mirnoću’. Ni pet minuta kasnije dopustila sam kratkom dahu da preuzme kontrolu i izbaci me iz ravnoteže. Kao što rekoh, zahtjevna je to vježba.

Uvijek ćemo biti izloženi izvanjskim stresorima u privatnom i poslovnom životu. Samo je jedna izvjesna stvar na koju možemo utjecati, a to je stanje našeg uma. Upornim vježbanjem i usvajanjem novih obrazaca ponašanja možemo utjecati na stanje našeg uma, tijela ili duha. Uobičajeno je uvjerenje da ćemo postati stručni u nekom području ili usavršiti neku vještinu nakon uloženih 10 tisuća radnih sati. „Najnovije neuroznanstvene spoznaje pokazuju da to nije pravilo. Nekima će trebati više, drugima manje… Sve što radite, svatko koga susretnete i sve što doživite, mijenja strukturu vašeg mozga“, otkriva neuroznanstvenica Lara Boyd u inspirativnom TED govoru prilično deskriptivnog naslova ‘Kad pogledate ovo, vaš mozak više neće biti isti’ (After watching this, your brain will not be the same).

Piše: Mihaela Batinić
Fotografije: Instagram, Profimedia

Pročitajte i...

▲ Povratak na vrh