Kakvo nam koncertno putovanje sprema Mimika orkestar?

04.11.2019.

S Makom Murtićem o Mimika orkestru ususret koncertu sezone

Ovoga ćemo tjedna imati priliku zaroniti duboko u svijet staroslavenskih božanstava i etno ritmova u fuziji s progresivnom glazbom i suvremenim jazzom, kada konačno zabljesne dugoiščekivani koncert Mimika Orkestra u zagrebačkom Vintage Industrial Baru! Ako ste slučajno prespavale novi novi val hrvatske alternativne scene, Mimika je muzikalni čopor od 15-20 vrhunskih glazbenika, orijentiran u osnovi na jazz i world music. Orkestar je u Londonu osnovao Mak Murtić kao osmočlani kolektiv, no s vremenom je nabujao u više od dvostruke prvotne veličine, a nakon Makova preseljenja natrag u Zagreb prije tri godine, Mimika je dobila i svoju zagrebačku varijaciju. Dok odbrojavamo do koncerta koji će se održati 7. studenog 2019. u Vintageu, raspitale smo se o pozadini orkestra i svemu što nas očekuje za koji dan na muzičkom događaju jeseni…

Mimika je apsolutno jedinstvena pojava na sceni, kombinirajući tradicijsku glazbu s jazzom i drugim utjecajima koji oblikuju stvarno fenomenalan zvuk… Gdje leže korijeni tvoga interesa prema tradicijskoj glazbi?

Čini mi se da se moj interes za folklornu glazbu uvijek provlačio kroz odrastanje u gradu i manjku povezanosti sa zemljom. Od malih nogu, kad bismo išli u posjete obitelji u raznim dijelovima regije, zanimljivo mi je bilo koliko su sve stvari sezonski vezane i koje mjesto u tom aspektu zauzima umjetnost, pa tako i glazba. Doduše, nisam odrastao u obitelji folklorista, pa su mi prvi glazbeni utjecaji bili rock i druge forme popularne glazbe, ali ubrzo me zainteresirao i korijen toga, pa nije bilo daleko od Doorsa do folklornog bluesa. Svakako me Alan Lomax uvukao u taj zanimljivi svijet eksperimentiranja u tradiciji, jer tradicija je nestabilna i u velikoj mjeri sami stvaraoci poznaju samo vremenski bliska pravila, ali ta brzina promjene i podsvjesnog prihvaćanja okoline i utjecaja drugih okolina zapravo je izrazito zanimljiva. Kasnije me zainteresirao jazz, poglavito Duke Ellingtonov orkestar, a dolaskom u London opet sam čuo folklornu glazbu, ovaj puta u živom obliku, od ljudi iz cijelog svijeta koji s velikom ljubavi sviraju, interpretiraju i oživljavaju tu tradiciju. Tu sam shvatio da tradicijskoj glazbi nije mjesto samo u tradicijskom okruženju te da su ti jezici itekako kozmopolitni, možda i više nego neki trenutno ustaljeni.

Kako bi opisao prvi impuls za stvaranje orkestra koji je narastao do nekoliko desetaka članova i živi paralelno u dvije metropole?

Mimika orkestar je nastao kao nastavak sastava Kreol u kojem smo Maja Rivić i ja nastupali u Zagrebu u drugoj polovici 2000ih. Nakon raspada benda, Maja i ja smo odlučili ozbiljnije se posvetiti glazbi te smo odselili u London da čujemo i osjetimo jedan novi svijet. Tamo je Mimika orkestar rastao iz osmeročlanog pa sve do sadašnjeg 17 – 23-članog sastava. Maja i ja smo pokrenuli priču, ja kao skladatelj a Maja kao frontmen i glavni protagonist. Impuls je bio donekle slučajan, naime, skupljali su se prijatelji, prijatelji prijatelja i prijatelji prijatelja prijatelja. Svakako me odavno zanimala ideja većeg ansambla koji izvodi suvremenu glazbu a ima korijene u Jazzu, orkestralnoj glazbi i tek kasnije u samoj tradiciji. Ova veličina sastava nastajala je postepeno, no relativno brzo, pa već na drugom albumu Mimika Orkestra (A Place Glowing a Brilliant Red – snimljen 2013) imamo punu postavu koja je i sad stalna (uz povremene goste na albumima i uživo). Što se tiče paralelnog života, Mimiku se treba shvatiti kao projekt bend – teatar, to je kao da imamo dvije plesne trupe, koje se ponekad, kad su uvjeti dobri, uspiju i spojiti.

Svaki se projekt orijentira oko specifičnog tematskog sklopa ili opsesivnog pitanja te se tako treći album, Divinities of the Earth and Water, kreće oko tema slavenske mitologije te staroslavenskih glazbenih motiva. Odakle inspiracija?

Da da (haha) opsesivnog pitanja, tako je! Treći je album tematski pogrebna ceremonija koja se odvija na nekom zamišljenom mjestu poganskog Balkana, u vremenu velikih političkih i društvenih previranja. Album prati osobu koja sebe vidi kao Fašnika te prolazi kroz njegov život do kraja, kada je spaljen i uništen, da bi iz njega izašao novi život, ovaj put donekle promijenjen. Inspiracija za takvu osnovnu priču dolazi iz nevjerojatno zanimljivih ostataka slavenskih i drugih poganskih vjerovanja na ovim područjima (tako je Fašnik zapravo odlazak stare godine i rađanje novog, mladog Svarožića, koji predstavlja novu godinu), ali album zapravo ulazi u tematiku našeg sadašnjeg stanja i sadašnje političke i društvene situacije. Na početku i na kraju svega, album je zapravo nastao kao pogrebna ceremonija jednom od mojih najbližih prijatelja i nekadašnjieg bubnjara Mimika orkestra, Oberona Kinga, koji je poginuo u automobilskoj nesreći. Ova glazba je postala svojevrtsan trip u dubinu čovjekovog života i njegova shvaćanja realnosti, kako osobne, tako i društvene.

Imate li već novu opsesivnu temu i hoćemo li je čuti za koji dan u Vintageu?

Nova opsesivna tema itekako postoji ali njena puna premijera bit će na proljeće 2020. Riječ je o projektu vezanom uz mediteranski identitet, s pričom koja se odvija specifično u zatvorenom atriju iz kojeg nitko ne izlazi, ali pojedini ljudi dolaze s raznim informacijama izvana. U atriju se događaju svakakve spletke i interpretacije vanjskih događaja i unutrašnjih problema, ljubavi i doživljaja prostora. S obzirom da sam studirao arhitekturu, uvijek se vraćam na ideju percepcije prostora, tj. glazbene asocijacije na prostor. U Vintageu ćemo čuti par skica tog novog projekta, ali za razliku od dosadašnjih koncerata, ovoga puta izvodimo velik broj skladbi iz londonske klupske faze, skladbe koje nismo otvorili još od 2014., i sada u ovom cijelom novom projektu, bas za Vintage, želimo jedan veliki klupski party.

Što je najzahtjevniji aspekt bavljenja tradicijskom glazbom u ovako specifičnom kontekstu, a što najzahvalniji?

Realno, ja se ne bavim tradicijskom glazbom. Svakako istražujem tradicijsku glazbu i uživam u svakoj radionici s majstorima iz cijelog svijeta kad se nadu prilike, ali moja glazba je daleko od tradicije, to je vise suvremena vizija zamišljenog svijeta koji koristi elemente tradicijske glazbe ali ta je glazba u suštini možda najbliža kombinaciji progresivnog rocka i jazza. Mislim da je tu i najteži aspekt, jer mi se čini da mnogi očekuju verbalni opis glazbe ili njezino žanrovsko mjesto prije samog slušanja ili doživljaja ceremonije koncerta, a najzahvalniji je aspekt s time povezan, jer ljudi itekako razumiju i u velikom broju dolaze biti dio tog svijeta. Izrazito je divno raditi s genijalnim glazbenicima i prijateljima, svirati pred ljudima koji doista dolaze u paralelni svemir i osjećati se kao da smo dio jednoga, kroz splet glazbenih događaja i emocija koje se pojave na svakom nastupu.

Čini se da hrvatska i regionalna scena sadrži sve više zanimljivih alternativnih i eksperimentalnih glazbenih projekata (od kojih si i sam u njih barem nekoliko), koji doduše ne dobivaju medijsku i inu potporu, no ipak uspijevaju doprijeti do žednih ušiju publike. Što ti se čini kao insajderu, je li taj dojam opravdan i bi li mogao izdvojiti zanimljive autorice i autore s našega područja na koje si naišao u posljednje vrijeme?
Joj scena je divna! Dakle, toliko je zanimljivih sastava alternativne kulture nastalo u zadnje vrijeme da je to nevjerojatno. Ja sviram u već odavno etabliranom ali i dalje underground bendu Antenat, te zajedno s Nenadom Kovačićem (Antenat, Sevdah Takht, Afion), Lukom Čapetom (Mary May) i Juricom Rukljićem vodim sastav Truth ≠ Tribe tj. Правда ≠ Племя s kojim upravo izdajemo prvi album Distances. Naime, po samom imenu albuma vidimo da je regionalna scena malena pa uz naša područja, nastupa se i vani, koliko god je moguće,. Također s Majom Rivić i Lukom Čapetom imamo stalnu rezidenciju u Vinylu s bendom Živa Voda.  Ta mala scena izrazito je plodna i sve je više, ne samo glazbenika, već i festivala koji s manjkom financija i medijske popraćenosti i dalje razvijaju platforme. Sad se sve već lagano počelo pretakati i čini mi se da će se s vremenom i izvan Zagreba i Beograda, gdje se trenutno najviše događa, pojačati vidljivost. Od zanimljivih bih napomenuo svakako Porto Morto koji je proizašao iz Jeboton kolektiva, Sfumato (također Jeboton ekipa), Kozmodrum, Mary May, Mangroove, Chui, Nemanja (definitivno poslušati album Tarot Funk!), Igralom, Paralele, Pastele, Pridjevi, Peglica i Komandos, Šumovi protiv Valova, Trokut, Kazan… Svakako od eksperimentalnijih imamo bendove poput MILK, Duetto Chapetlewsky, uostalom svašta se kuha od KCMa, Vinyla do KSETa. Na jazz sceni su zanimljivi novi albumi Pavle Miljenovića i Filipa Pavića. Što se tiče medijske vidljivosti, u sklopu Europske Radijske Unije naći će se KSET s našim programom, pa mi se čini da neke stvari i jesu popraćene, doduše, mislim da nije opravdano da se jako malo izrazito zanimljivih i razvijenih koncerata poprati.

Mi jedva čekamo koncert, a vi? Uživate li u live nastupima?

Za live nastupe živimo! Svaki live nastup je poseban i svaki nosi svoju energiju, svaki klub ima poseban zvuk pa se tako onda i orkestar (a i svi bendovi u kojima sviram) postave drugačije i drugačije sviraju. Posljednji je bio sjedeći koncert u Kontesi (divna atmosfera i narativno putovanje), a ovaj će tjedan biti plesno, s drugačijom glazbom i drugačijim pristupom istoj. Spoiler alert: Leo Beslać (zagrebački genije, multiinstrumentalist) koji inače svira flautu u Mimiki, ovoga puta dolazi sa svemirskim brodom analognih klavijatura. Bit će jako psihodelično!

Piše: A.F.

Fotografija: MIMO

Preporučujemo

Pročitajte i...

CHRISTMAS STORY – zvijezde za djecu

Story organizira koncert

Što slušaju hrvatske "it" djevojke?

Što možemo naći na njihovoj playlisti?

ELLE fokus: zašto je 2019. godina Donalda Glovera?

U jednoj godini radio je i s Beyonce i s Rihannom

ELLE Kalendar: kamo se zaputiti u danima pred nama?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 12. do 19. srpnja?

▲ Povratak na vrh