Što smo saznali o Sanji Milardović koja se pridružila nadolazećoj ekranizaciji djela Stephena Kinga?

28.05.2019.

Razgovor s karizmatičnom glumicom

Šuškanja o ekranizaciji Dark Towera Stephena Kinga potvrdila nam je Sanja Milardović, riđokosa Riječanka karakternih crta lica i jednako jakog principijalnog karaktera, koji, kako kaže, počiva na suosjećanju. Pridružila se ansamblu koji će ovu mračnu fantaziju utjeloviti po drugi put nakon Nikolaja Arcela. Projekt je još u pelenama, pa nam nije smjela otkriti previše, tek da radi s planetarno poznatim zvijezdama i da je presretna s kostimom u kojem iga. Ono vrijeme koje ne provodi ulazeći u glavu nekog lika, primjerice, alkoholičarke Bebe u predstavi ”Brodolomke” ili porno glumice Sendy u filmu ”Tina & Sendy”, popunila je režijom. Progovorila je o važnosti suosjećanja, osvještenja i razumijevanja u pronalaženju karaktera lika, o svom drugom kratkometražnom filmu koji će se prikazivati na festivalskim platnima širom svijeta i škakljivim situacijama na setu.

 

 

Trenutno radiš na svom drugom kratkometražnom filmu. Koja je ideja iza njega?

Radi se o projektu pod imenom Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem. Cijela ideja filma zapravo je krenula iz jednog veoma poznatog osjećaja odnosa moje majke i mene, no to je gdje ja u tom filmu stajem. Polazim iz tog odnosa, no zamišljam kako bi se, po njegovoj logici, stvari odvijale da su se donijele neke druge odluke. Dakle, samo djelo više nema mnogo veze s onim iz čega je krenulo…Tako se nekako prirodno dogodilo da sam u startu pisala ulogu kćeri za sebe, a na kraju je pripala drugoj glumici, koja je zapravo bolji izbor za ovu ulogu i film. Radim na filmu s divnim timom ljudi, između ostalim Oliverom Baljak i Ivom Šimić u glavnim ulogama, Matejem Merlićem kao producentom i Ante Cvitanovićem kao direktorom fotografije.

Koji su bili izazovi pišući za sebe, a kasnije udaljavajući se od zamišljenog lika?

Otkrila sam da mi je i kao glumici i kao redateljici najbitnija empatija, čak i s apstraktnim likom, opravdati njegove pogreške. Likovi u Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem su mi se stvorili i zaživjeli sami od sebe. Krenula sam od jasnog, poznatog odnosa, no stavila sam ih u puno drugačije situacije. Kad sam pisala još imajući sebe na umu kao glavnu ulogu, nisam se libila pokazati njene najgore strane. Na početku sam napisala naizgled prilično nedopadljivog lika, iako ga ja tako nisam vidjela. Bilo mi je potpuno razumljivo zašto bi ona reagirala na takav način, no kolege su mi ukazale na to da ju ne razumiju. Odmaknula sam se i shvatila da zaista nije jasno zašto se taj lik ponaša na takav način. Ako ulogu igra netko drugi, mora razumjeti sve izbore i načine toga lika, a to vrijedi i za gledatelje. Morala sam ponovno napisati ulogu, maknuti ju od sebe i misliti samo na film. Kada si previše vezan za materijal ili lik u ovom slučaju, ne možeš priznati da je loš niti ga popraviti. Zato se bitno udaljiti, gledati sve iz trećeg lica. Tako će ga, na koncu, gledati i publika.

 

 

Što te potaklo da kao temeljni motiv obradiš svoj odnos s majkom?

Zanimljivo mi je pitanje identiteta koji nam je nadjenut i svega  u što smo uskočili rođenjem. Ne volim taj osjećaj kada netko uzima pravo da mi govori da je nešto dio mog identiteta  i da automatski težimo istom cilju. Kao autoricu me inspiriraju situacije o preuzimanju odgovornosti i izbora. Odrasla sam u patrijarhalnom i konzervativnom okruženju gdje se stvari koje ja govorim i osjećam ne prihvaćaju baš olako, tako da sam odmalena bila u raskoraku sa svijetom oko sebe. Trebalo je pronaći način kako razumjeti taj drugi, meni strani svijet. Stoga sam se počela baviti umjetnošću. Na umjetnicima je da budu hrabri i da prošire vizualni, simbolički i kulturni vokabular. Ljude treba polako senzibilizirati s nepoznatim stvarima.

Držiš li da je otvaranje očiju tvoj poziv?

Ne konkretno. No, kada nešto radiš, ne znaš tko je s druge strane ”žice”. Treba biti odgovoran kreator djela. Treba paziti kakvu poruku šalješ. Kao autorica ne volim didaktički moment jer ima autoritativni ton. Ne volim prikazivati nešto kao lekciju, već postaviti neka pitanja koja kasnije ostanu s ljudima. Kroz takva djela možeš upoznavati masu s arhetipima ljudi od kojih možda u svakodnevici zazire, a nekome tko se srami dijela sebe, pokazati da je to u redu jer ima još pojedinaca poput njega. Empatija mi je vrlo bitna, u svakom segmentu života. Kao glumici daje mi mogućnost da se ubacim u um svake uloge.

 

 

Kako suosjećaš s likovima čije sudbine nisi proživjela?

Uglavnom nisam proživjela sudbine likova koje igram, no uvijek postoji neka zajednička točka koju s njima dijelim. Neka sličnost, razumijevanje i suosjećanje. Ono je nužno ako želim odigrati ulogu. S druge strane, kada mi se kazaljke poklope i uloga koju igram proživljava sličan emocionalni put kao ja, to može koristiti kao terapija, mogu učiti na njenim pogreškama ili mi ona razbistri um i pokaže način kako da riješim svoj problem. Ponekad ja riješim njezin.

Koji je tvoj proces uživljavanja u ulogu?

Procesi su razni, ovisno što uloga od mene traži. Nekad se pretvaram da sam lik kojeg igram u svakodnevici pa iz toga crpim ideje. Često mi je pokret inspiracija, vjerujem da je to zato što sam niz godina plesala. Kad imam pokret onda sam već unutra. To je organski – kako stoji, kako diše, kakav glas ima. Sanjam puno i ime mi baš paše. Kroz snove mi se isto stvari često razjasne. Razriješi mi se osjećaj i u kratkoj slici dobijem dojam koji želim odigrati. Sklona sam OCD-u i u nekim trenutcima i ne mogu izaći iz uloge. Tada se ni ne družim previše s ljudima jer znam biti prenaporna i prenapeta. Mislila sam da će s godinama to se smanjiti, ali bojim se da neće.

 

 

Kako se pripremaš za uloge koje trebaš odigrati s partnerima, pogotovo ako se radi o intimnim trenucima?

Na probama provodimo jako puno vremena zajedno i do trenutka kada se neka intimna scena pokazuje publici, lako ju je odigrati bez neugode. Što se tiče filma, više ovisi o redatelju. No, svim članovima ansambla je jasno da je to igra, a ne dokumentiranje našeg pravog intimnog trenutka. U filmu Tina i Sendy redateljice Hani Domazet odigrala sam seks-scenu. Na probama smo se kolege iz scene i ja zafrkavali odljevom penisa da bismo se uz šalu opustili. U filmu smo sami i gleda nas samo kamera, a i tijekom snimanja su na setu često samo najnužniji suradnici. Scena seksa na daskama je puno intimnija za odigrati. Teško je odvojiti svakodnevni vizualni jezik od onog filmskog, a pogotovo kazališnog. Golotinja često u umjetnosti označava apstrahiranje i razgolićivanje neke ideje ili psihičkog stanja uma lika, a ti kao glumac bi trebao moći biti medij za takve ideje.

Golotinja kao simbol lišenja ega, dakle.

U ThisCastingu Mirana Kurspahića, primjerice, postoji dio u kojem publika ocjenjuje žensko tijelo. Golotinja služi svojoj svrsi: parodira stereotip da bi glumica napravila sve da dobije glavnu ulogu. Kad sam igrala tu ulogu, najvažnija mi je bila interakcija. Zapravo je to polu-reality, očekuje se od publike da odluči koliko će daleko otići,  no ona uvijek ide do kraja, to je u dubini ljudske psihe. Puno neugodnije mi je bilo stajati pred tim ljudima koji biraju najgore, nego to što sam gola.

 

 

Imaš li zaseban alter-ego ispred kamere i na daskama?

U glumu sam krenula zbog filma, a završila u kazalištu, najčešće. Zavoljela sam ga. Cijelo vrijeme si na testu i super se istreniraš. Kad sam počela glumiti u kazalištu, bilo mi je teško jer sam imala ranije osmišljene ideje kako ću nešto odglumiti, na umu imajući filmski stil. Bio mi je bliži jer zna biti teško naći organiku u nečemu glasnom i pompoznom kao što su često kazališne daske. One imaju drugu čar: imaš ljude oko sebe i u trenutku je! I moraš uvijek naći način kako biti sada i tu, bez obzira koja ti je to predstava u nizu. Takav trening za glumca je jako bitan. Film zamišljam kao prostor za intimu i nadrealizam. Magnolia Paula Thomasa mi je jedan od najdražih filmova. Postoji scena u kojoj s neba padaju žabe, a to zapravo znači nešto sasvim drugo u filmskom jeziku. Umjetnost drži tu vodu i volim simboličke pomake. Kreneš od nečeg realnog, a na kraju se to pretvori u nešto sasvim ludo.

Njeguješ li i sama takav ludi stil?

Volim traper, kožu, rock. Rock volim jer ima duh. To je stil koji se izražava s nečim što stoji iza njega. Obožavam i retro. Više zbog estetike, no uživam i u romantici. Modom se volim izražavati kad imam vremena, inače se istrošim izražavajući se na sve druge načine. O stilu odijevanja, kao i o svemu ostalom promišljam globalno, a detalji dolaze sami od sebe. Način života je vuk kojeg hranim i on pokreće sve ostalo.

 

Piše: David Morhan
Fotografije: Denis Komljenović
Stilist: David Morhan
Make-up i kosa: Sanja Milardović

Preporučujemo

Pročitajte i...

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali bliže od 18. do 25. listopada?

Domaći mladi modni dvojac pokorava piste

Kakav stil njeguje Les Emaux?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali bliže od 4. do 11. listopada?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 27. rujna do 5. listopada?

Zbog kojeg je kontroverznog pitanja Joaquin Phoenix otišao s intervjua?

Glumac je poznat po čestim odlascima s pressica

▲ Povratak na vrh