U slavu dokolice

13.08.2017.

Uslijed svih tih izazova da neprestano budemo "u pogonu", besposličarenje je postalo prava umjetnost - koju valja njegovati

Što žene zapravo žele? Freud nije imao odgovor na to pitanje, a Ralph Lauren je jednom umislio da on točno zna zašto ga žene kupuju kao lude, ali doista, žene ne treba podcijeniti – samo dobra odjeća nije nikome dovoljna, čak ni Melaniji, to je jasno. U jednom trenutku devedesetih – takvo je bilo vrijeme, to je bilo u zraku – Mark Wahlberg, predstavljen u onim svojim reklamama u gaćama Calvina Kleina s čuvenim ispupčenjem, dnevno je dobivao dokaze da je on to što gotovo sve žene žele.

No, danas je situacija posve drugačija. Danas nas uvjeravaju da željele ili ne, moramo željeti – neprestano raditi! Ne srećom na poslu, nego na sebi jer uvijek je tu neka nova disciplina koju moramo svladati. Eto, odnedavno moramo željeti – svjesnu prisutnost. Mindfulness, svjesna prisutnost, objašnjavaju bezbrojne knjige, seminari, DVD-ovi i video klipovi za samopomoć, naša je temeljna sposobnost da se usredotočimo i tako postanemo u cijelosti prisutne u sadašnjem trenutku, do kraja svjesne unutarnjih i vanjskih iskustava koja nam se događaju.


Nije to loša stvar, nipošto, doista može pomoći. Katkad zaustavlja onaj neprestani film u glavi: morala sam, a nisam, a još bih trebala, joooj, toliko mi je toga ostalo za sutra, zašto sam se svađala s mamom, zašto sam vikala na njega… Da, katkad, kad se jako dobro koncentriram, film se zaustavlja na desetak minuta. Poslije se polako ponovno vraća. No, nije stvar u tome.

Stvar je samo u jednom – ni meni niti bilo kojoj drugoj ženi ne treba poruka da bih morala još nešto. Dovoljno toga moram. Što sve žena mora u jednom danu da bude zadovoljna? Posao, djeca, često šetnja s ljubimcem, zdravi ručak s dosta povrća, najbolje organski uzgojenog – sve to nije više dovoljno. Muči me što nisam negdje ugurala pilates. Ako si dopustim grešno zadovoljstvo da čitam “trash” u kadi, recimo Hiltoničinu Maestru (koja je dopola zanimljiva, kasnije sam je samo preletjela, kunem se), grize me savjest što ne čitam nekog nobelovca. Srećom, kako je Dylan bio zadnji, grižnja savjesti je malo manja, njegov opus ipak dovoljno dobro poznajem. I sad, uza sve to, još mi treba grižnja savjesti što nisam meditirala da bih se usredotočila i postala “mindful”.

Nismo zeznule ako…

Reći ću vam što žene zapravo žele jer ih jako puno poznajem: želimo malo mira, želimo da ne moramo. Možete se smijati koliko želite, ali to neće promijeniti moje mišljenje. Želimo da ne moramo vježbati ujutro nakon što smo kasno legle, da imamo same sebi obraza reći – e danas neću, dođavola, zaboravi! Želimo da nam nitko ne tumači da moramo spavati s bebom jer je to novi trend ili pak da ne smijemo jer je sasvim nešto drugo već na pomolu, želimo da možemo slijediti svoj instinkt i mirno sebi i drugima reći – meni ovako više paše i zato je tako za mene najbolje. Želimo da ne moramo ni meditirati, da ne moramo osjećati da smo zeznule jer nismo svjesno prisutne. Nismo zeznule jer prije ljeta ne idemo na anticelulitnu masažu jer nemamo ni novca, a bogme ni volje. Meni su masaže naporne, mentalno, taj pritisak da ništa ne radim, da se opustim i samo uživam, često me podsjeti na onaj pritisak na Novu godinu da se baš tu i tada moram najbolje provesti te godine, iako znam da se često bolje provedem kad mi se spontano prijateljica pojavi na vratima. Kesimo se i nazdravljamo i užasnuto shvatimo da je dva ujutro, da sutra radimo, da nismo ni osjetile kako je vrijeme proletjelo. A ne ono novogodišnje čekanje i pogledavanje na sat!

Svaki naš trenutak ne mora biti iskorišten – ne moramo neprestano učiti, popravljati same sebe, poboljšavati – što? Sve su te naše bezbrojne aktivnosti zapravo dokaz da ne vjerujemo da vrijedimo po sebi, da vrijedimo i kad smo opuštene, vedre, kad ne performiramo, kad nikoga nismo krenule zadiviti svojom ljepotom, odjećom, svojim besprijekorno uređenim stanom, tijelom koje imaju samo oni koji sate i sate provode vježbajući.

Svidjelo mi se kako je nedavno poznata američka povjesničarka umjetnosti i društvena kritičarka, fenomenologinja našeg vremena, vatrena feministkinja Camille Paglia, ispjevala nevjerojatan panegirik Angeli Merkel (nije se pri tome uopće referirala na njezine političke stavove i poteze). U trenutku kad se dobar dio ženskog tiska oduševljava s Brigitte Macron, novom ikonom “ženske pobjede” jer je uspjela ono što je dosad uspijevalo samo muškarcima – naime, ozakoniti vezu s dva i pol desetljeća mlađim partnerom, a prije su se divili samo Hillary Clinton, Camille pjeva hvalospjeve Angeli, dvije godine mlađoj od francuske prve dame koja na silu želi izgledati kao mlada žena.

Želimo, a ne – moramo

Paglia objašnjava: “Sviđa mi se što je Angela Merkel posve na miru sa svojim likom, spremna prihvatiti da izgleda točno kao da joj je onoliko godina koliko ima.” Paglia kaže da kod Angele nema pretvaranja, glamuroznih, artificijelnih intervencija ili robovanja modi jer je posve opuštena u svojim godinama, ne trudi se patetično biti ono što nije – mlada žena. Paglia Merkelicu smatra uzorom, primjerom kako bi žene trebale stariti sa stilom, samouvjereno, zadovoljno. Dodaje da je po njoj Merkel najuspješnija personifikacija moderne političarke, ona je čvrsta i borbena u konfliktu, a s druge strane zrači toplinom i humorom: “Uvijek sam se divila njezinoj sposobnosti da se postavi kao lider, a istovremeno ostane spontana i prirodna.” (Nije li riječ prirodna jedna od onih divnih, gotovo zaboravljenih riječi!) Merkel je stvarna osoba s bogatim privatnim životom, kaže Paglia, nju zanima puno toga osim nje same – opera, sport, njezin vrt, kuhanje.

Eto, Angeli je uspjelo da stvari radi tako kao da ne mora, kao da je nije briga što netko misli, što će netko reći. Ona ne misli da se mora usavršavati u onome što je ne zanima. Ukratko, ona je spokojna, pronašla je sebe, ona je usredotočeno prisutna! Bez meditacije. Uvijek je stvar u tome da u svoj dan uspijemo ugurati i nešto što ne moramo. Jer kad ne moramo, onda to nije rad, onda je to zadovoljstvo. Još prije desetak godina Elizabeth Gilbert u knjizi (i filmu) “Jedi, moli, voli” učila nas je drevnoj talijanskoj vještini besposličarenja – dolce far niente. Kad ništa ne radimo, kad ništa ne moramo, puno lakše pronađemo sebe, puno lakše pronađemo zadovoljstvo, spokoj, vedrinu, sve ono što nas uče da možemo ostvariti samo nekom novom vrstom meditacije ili mentalne vježbe, nekom novom vještinom koju moramo svladati. Moramo, a ne želimo!

Poznati neurolog i briljanti pisac Oliver Sachs napisao je prije smrti veliki članak u New York Timesu posvećen nedjelji, odnosno danu odmora. Za njega je to bio šabat, židovski blagdan koji je prestao slaviti jer ga je mama, ortodoksna Židovka i liječnica, proklela u mladosti kad je shvatila da je homoseksualac. No, puno puno godina kasnije, u New Yorku, sa žudnjom se sjećao “mira šabata, zaustavljenog svijeta, vremena izvan vremena, što prožima baš sve toga dana”, kad se u prisilnom odmoru od moderne tehnologije i obaveza počinje sanjariti, razmišlja o životu, o svom putu, o mogućnostima…

Filozofija ljenčarenja

Doista, u današnjem neumoljivom darwinističkom svijetu, u kojem baš sve postaje posao, od socijalizacije i druženja, preko vježbanja sve do čitanja, a pravog šabata ili nedjelje zapravo nema, treba se prisjetiti Elizabeth Gilbert i njezine opsesije talijanskim ljenčarenjem u kojem otkrivamo sebe (baš je ovih dana otkrila svijetu i sebi da više ne voli svojeg neodoljivog Brazilca Felipea – Javier Bardem u filmu po njezinu romanu – već svoju frizerku s kojom se druži i putuje godinama, a tek kad joj Rayya otkrila da ima rak gušterače i jetre, shvatila je da je voli i neformalno su se vjenčale). No, nije samo stvar u otkrivanju tko smo i što želimo (i to zvuči kao posao!), stvar je doista u tome da si katkad moramo dopustiti dokolicu.

Obožavanje dokolice nije nova stvar. Voljeli su je i cijenili Aristotel i Sokrat, esej u slavu ljenčarenja napisao je i filozof Bertrand Russell, a Tom Hodgkinson, njegov sunarodnjak Britanac, još je prije gotovo 25 godina osnovao kvartalni časopis “The Idler” (Besposličar), posvećen vraćanju dostojanstva našoj dokolici koju treba objeručke prihvatiti, a ne od nje bježati. Hodgkinson smatra da zbog sve te “buke” koja nas okružuje, svih tih izazova da neprestano budemo “u pogonu”, besposličarenje doista postaje neka vrste umjetnosti koju valja njegovati.

Dolce far niente

Tom Hodgkinson objašnjava da je i svjesna prisutnost zamka, još jedna od onih stvari koje mnogima nabijaju osjećaj krivnje ili neadekvatnosti. To je nešto što nije sasvim lako postići. Mnogi osjećaju da vjerojatno u tome ne uspijevaju, a kako je naš mozak nemoguće zaustaviti, na početku meditiranja, na pamet nam često padaju kojekakve strašne misli. Nitko vas ne može naučiti da u nekoliko sekundi postanete vedri i blaženi.

Kad vidimo troje mladih ljudi koji sjede skupa u kafiću i svatko je zauzet svojim pametnim telefonom – mi vidimo da su oni u grču, nesposobni da se opuste jer su već jako dugo hranjeni idejom da uvijek moraju znati sve što se događa, da ništa ne smiju propustiti, da moraju neprestano svima biti na raspolaganju – ukratko, da su u vlasti novih tehnologija. Taj suvremeni strah od besposlice ili dosade već je Adorno odavno opisao kao neku vrstu moderne ovisnosti o vanjskom stimulansu, zapravo strah od toga da budemo na miru sa sobom, ukratko – da ne moramo ništa.

Ako vam se ideja da baš ništa ne radite, da ugasite telefon i nikome ne odgovarate jer želite biti sami sa sobom, čini kao društveni prekršaj ili muka, nađite si hobi, savjetuje Hodgkinson, ali jedan od onih koji doista nije povezan s usavršavanjem, postignućem, novom vještinom koja se “sad nosi”. To mora biti hobi za koji baš ništa – ne morate. Dolce far niente.

Tekst: Nada Mirković
Foto: Profimedia

Tekst je izvorno objavljen u hrvatskom izdanju magazina Elle za srpanj 2017. godine.

Preporučujemo

Pročitajte i...

Kako se efikasno opustiti kad imate samo pet minuta?

Prečesto jednostavno imamo tako puno posla da je nekad i pet minuta puno za odmor, a evo i kako ih najbolje iskoristiti

Pet trikova koji će vam olakšati put do uspjeha

Donosimo vam nekoliko savjeta uz koje ćete lakše prelaziti stepenice na putu do uspjeha

Što možete učiniti tijekom vikenda da vam nadolazeći tjedan bude manje stresan?

Vikendom je dobro potpuno se isključiti od svih obaveza kako bismo se zaista odmorili, ali se valja i pripremiti za nadolazeći tjedan kako bi on prošao sa što manje stresa

Pet zlatnih pravila uz koja ćete lakše ostvarivati ciljeve

Pritisci sa svih strana i neprestani multitasking često mogu biti zamorni i natjerati nas da zaboravimo zbog čega zapravo radimo. Zato vam donosimo pet zlatnih pravila uz koja ćete se lakše ponovno fokusirati na svoje ciljeve

Pet savjeta kako se potpuno resetirati tijekom vikenda

Vikend je vrijeme kada većina nas odmara u nadi da ćemo napuniti baterije za idući tjedan i ponedjeljak dočekati svježiji i odmorniji, no često radimo niz grešaka zbog kojih se vrlo teško mičemo od posla i zapravo odmaramo

Kako ujutro imati više energije?

Za mnoge od nas rano ustajanje nerijetko predstavlja problem i teško nam je fokusirati se odmah ujutro, no uz ovih nekoliko trikova trebali biste imati više energije ujutro i biti spremniji za radne pobjede

▲ Povratak na vrh