Priča o kupovini jednog planera iliti ‘kako se i dalje nadati kad nam opetovano izmiče tlo pod nogama?’

27.03.2021.

Čak i kada se sve ostalo urušava, nada tvrdoglavo opstaje. Ali što kada bol i strah stvaraju toliku buku da više ne razaznajemo vlastiti glas?

Kada riječi presušuju

Pričamo si priče kako bismo preživjeli, napisala je slavna Joan Didion na početku kolekcije eseja ‘The White Album’. Samo dva dana prije nego što smo kolektivno trebali ostaviti mučnu godinu iza sebe, nadajući se da će svi stvarni i metaforički potresi ostati iza nas kao ružno sjećanje, taman sam se spremala prošetati do grada i kupiti planer, kada je posljednji devastirajući udar potresao naše područje. Veliki sam fan simboličkih gesta upravo jer pomažu stvoriti iluziju narativne logike u životu koji se inače čini kao nered neizvjesnosti i bolne prolaznosti. Bio je idealan trenutak za okretanje stranice, prepuštanje nadi bjeline i ispisivanje nove godine u bojama, no univerzum ima okrutan smisao za ironiju. Odjednom sam stajala nasred stana, promatrajući kako se stvari oko mene ruše i umjesto da izađem ili se sakrijem, pogled mi je kružio po prostoriji u rastegnutim trenucima i poskakujući na vibracijama, pomicala sam stvari s rubova dok se stvarnost nije opet smirila i dok nisam bila sigurna da se sada tresem samo ja, a ne i svijet.

Kad je pandemija postala stvarnost, rascjepkani u karanteni, promatrali smo kako se svijet transformira, kako se strah uvlači u pore, kako se ljudi počinju bojati blizine, dodira, nagužvanih prostora, svega onoga bez čega smo još maloprije mislili da ne bismo mogli živjeti. Odbrojavali smo dane vjerujući da će sve to brzo proći. Kad je potres udario metropolu i istjerao nas na ranoproljetni snijeg, našli smo utjehu u udaljenoj bliskosti i gurali dalje najbolje što smo znali. Kada je drugi nalet pandemije nagrnuo snažnije od prvoga, i dalje smo se nadali da će biti bolje ako samo još malo izdržimo. U Zagrebu su ulice počišćene, mnogi stanovi preuređeni, ali malo pomniji pogled na fasadama otkriva da naš grad još čeka da mu se rane saniraju. Vjerovali smo da je to bio najgori trenutak i da ga samo trebamo pregrmjeti. Ali kada su dva uzastopna potresa udarila Sisak, Petrinju, Glinu i okolna područja, kad su se domovi urušavali do neprepoznatljivosti, cijeli grad bridio u boli i prašini, životi izgubljeni pod naslagama upravo onoga za što očekujemo da nas štiti; kad je većina regije osjetila odjeke bijesa tektonskih ploča, i to baš onda kad smo se počeli osjećati malo sigurnije, mnogima je to bila točka pucanja. Pitam se je li pristojno pisati o vlastitom iskustvu kad je točka iz koje se širi bol drugdje, ali što drugo ponuditi u trenucima takvog drastičnog loma osim vlastite male ljudskosti?

Kada smo umorni

‘Pričamo si priče kako bismo živjeli… Tražimo propovijed u suicidu, društvenu ili moralnu lekciju u ubojstvu petorice. Tumačimo što vidimo, biramo najizgledniji od ponuđenih odgovora. Živimo u potpunosti, osobito ako smo pisci, namećući pripovjedni tijek neskladnim prizorima, stvarajući ‘ideje’ s kojima smo naučili zamrznuti nestalnu fantazmagoriju koja zapravo sačinjava naše iskustvo.’ Ljudi su nevjerojatno otporna bića i promatrajući iz blizine ili udaljenosti nevjerojatnu snagu svih ljudi koji ustraju u neopisivo teškim okolnostima, koji ostaju pružiti nježnost svojim životinjama, koji znaju pristaviti kavu na naslagama razrušenih cigli, titrava srca nam se ponovno pune. Prateći lavine pomoći koja je stizala iz svih kutaka zemlje i svijeta, ponovno počinjemo disati. Ali još ne možemo nalijepiti riječi na sve što živimo i osjećamo, daleko smo od priče koju ćemo jednom ispričati.

Ovih se dana mnogo spominje zahvalnost kao mehanizam koji bi nam trebao pomoći staviti stvari u perspektivu, osobito ako imamo nepošten privilegij da smo se iz prošle godine izvukli razmjerno bezbolno, ako je uopće moguće koristiti tu riječ. Ali što ako se jednostavno ne možemo osjećati zahvalno? Što ako nas očaj trga toliko snažno iznutra da nismo u stanju sagledati širu perspektivu i kimnuti karmi što nas je ovaj put preskočila? Kad se ne možemo osjećati zahvalno, počnemo se osjećati nezahvalno i odjednom, uz sve ostale mučnih osjećaje, sami sebe dodatno šutiramo jer se sa situacijom ne nosimo bolje. No stvari stoje ovako: ako se osjećate zahvalno i nalazite u teškim trenucima pozitivni naboj za budućnost, to je divno i iskoristite te osjećaje najbolje što možete. Ali ako vam to izmiče, to je savršeno u redu i dopustite si da osjećate sve što morate osjećati, nemojte naslagivati grižnju savjesti i dodatne pritiske na već zahtjevnu situaciju, jednostavno si uzmite vremena. I najmanji kotačić društvenog mehanizma pomiče nas dalje u vremenu.

Koliko god kaotičan, ovaj svijet ipak ima svoju unutarnju logiku i neke se stvari balansiraju. Srećom, postoje ljudi koji u trenucima krize znaju točno što im je činiti, pakiraju stvari u aute i jure pomoći, bacaju se naglavačke u posao da pruže sve što mogu dati onima kojima to treba. Istom srećom, postoje i oni koji reagiraju drukčije, čije je junaštvo možda manje spektakularno i vidljivo, ali nije ništa manje vrijedno. Oni koji će sačuvati kućnu toplinu kako bi nekoga mogli ondje primiti, koji će znati utješiti bližnje kojima je to potrebno ili samo uputiti topli osmijeh nepoznatom licu. Ako su granice vašeg dnevnog junaštva sada samo ustati iz kreveta i napraviti doručak, to je, vjerujte mi, sasvim dovoljno. Primarna je stvar u kriznoj situaciji, bilo sasvim osobnoj ili onoj koja potresa cijele nacije, pobrinuti se za fizičko zdravlje i elementarne potrebe. Ako dalje od toga ne možete ni razmišljati, fokusirajte se na neposredne stvari i gradite odatle. Sada znamo bolje nego što smo ikada htjeli koliko je infrastruktura važna, a ona prva i najvažnija nalazi se najprije u nama.

Kada se ruši svijet

Knjigu ‘When Things Fall Apart’ budističke redovnice Peme Chödrön prvi sam put držala u rukama nakon osobito bolnog prekida, u danima kad se moj mali osobni univerzum nepovratno potresao i svim sam tada netom slomljenim srcem tražila recept za oporavak. Tada bi mi događaji ove godine zvučali kao znanstvena fantastika, a da mi je netko rekao da će samo godinu i kusur kasnije moja emocionalna provalija biti ništa naspram globalnih turbulencija, možda bih preventivno skočila kroz prozor. Ovako sam se pribrala, stavila budizam na hold i nastavila, vjerujući da će s vremenom biti samo sve lakše i bolje. Ali ‘lakše i bolje’ je dosta relativno i ako nas je išta naučila prošla godina, to je da i najotpornija nada ponekad dođe u stanje nepodnošljive iscrpljenosti.

Spremajući knjige natrag na police tog katastrofalnog utorka, u rukama mi se ponovno našla ista knjiga, samo u hrvatskom izdanju koje je Mozaik proročki objavio upravo prošle godine: ‘Kad se sruši svijet: Knjiga nade za sretnije dane’. Ruku na srce, nisam zen tip, moj spirit animal je prije Woody Allen nego Dalaj lama, ali u ovim okolnostima primam svaku (samo)pomoć koja se nudi. Imam difuzer s tri različita eterična ulja protiv stresa i depresije, zalihu čaja od kamilice i XXL čokoladu za hitne slučajeve. Čitam po jedno kratko poglavlje svaki dan i iako nisam nigdje blizu tome da se umotam u narančaste marame i uputim na Tibet, nešto u tim lažno jednostavnim formulama daleke mudrosti rezonira čak i s mojim neurotičnim i duboko zapadnjačkim umom.

Početna je misao knjige da su upravo trenuci u kojima se osjećamo kao da nam se cijeli svijet ruši oni u kojima baratamo iznimnom moći spoznaje, trenuci u kojima možemo stvari sagledati kristalno i neugodno jasno te koji će nas transformirati. A transformirat će nas sigurno, samo još ne znamo na koje će se to načine dogoditi. Nesigurnost s kojom su nas događaji netom prošle godine suočili, ponovno i ponovno, tjera nas da sidro pronađemo u sebi i naučimo njime baratati bolje nego ikada prije jer se sve ostalo pokazalo tako nepodnošljivo krhkim. Gotovo punih godinu dana događaju se neprestane turbulencije svuda oko nas i cijelo to vrijeme trsimo se nekako sve te događaje procesirati, provariti, izvrtjeti u rukama kao Rubikovu kocku dok boje ne sjednu na svoje mjesto. No činjenica s kojom moramo naučiti živjeti jest da će život teći dalje u amplitudama, da će i dobre i loše stvari proći, da ćemo i sami proći, da nas od neizvjesnosti ništa neće spasiti. Ako je vjerovati budističkoj mudrosti Kanađanke koja me tješi svakoga jutra, jedan je od prvih koraka razviti ‘intiman odnos sa strahom’, znati s njime komunicirati, a da mu pritom ne popuštamo, što on bio glasniji, to ga manje trebamo slušati. Težnja je ponajprije pronaći način da si različite afekte dopustimo, da ih ne odgurujemo i ne potiskujemo, ali da se za njih ne vežemo. ‘Be like water’, rekao je svojedobno i Bruce Lee shvaćajući prednost fluidne mekoće pred krutim strukturama koje se uvijek mogu urušiti.

Kada strah nabuja 

Promatrajući pak iz perspektive zapadnjačke psihologije, potres je definitivno traumatska situacija te može i ne mora kod pojedine osobe stvoriti traumu, a onda i PTSP, neovisno nužno o tome što se točno osobi dogodilo. Važno je imati na umu da trauma nije znak slabosti te nipošto nije poželjno uspoređivati reakciju jedne osobe s reakcijom druge, kao niti uspoređivati ono što nam se čini ‘objektivnim’ parametrima okolnosti koje su ih zatekle. Sama je pandemija bila i jest izrazito mučno i psihički devastirajuće iskustvo za mnoge diljem svijeta, a jeku ovih globalnih turbulencija nesumnjivo ćemo osjećati još dugo nakon što izađemo iz izvanrednih stanja. No već s proljetnim potresom u Zagrebu postalo je statistički jasno da je znatno više ljudi doživjelo traumu zbog potresa, negoli zbog pandemije koja nam je, čak i uz vrlo stvarna vlastita iskustva te iskustva onih oko nas, ipak ostala donekle apstraktnom, neuprizorivom, predstavljenom u bezličnim brojkama koje su se dnevno izmjenjivale gubeći opipljivu važnost.

Drugi važan faktor je i to da smo, kako bismo se zaštitili od bolesti, sigurnost našli u svojim domovima, a kada su se ti domovi pokazali nestalnima, jedna je bitna linija naše psihičke i emocionalne obrane pala. S druge strane, uobičajeni način na koji se čovjek nosi sa stresnom i opasnom situacijom jest da se orijentira na povećanje društvenosti (što je u tijeku pandemije otežano ili onemogućeno) te da pobjegne od opasnosti ili se pred njome smrzne, što nas u danim okolnostima ponovno stavlja u nemoguću situaciju. Nije slučajno da osjećaj neugodne zbunjenosti i dubinske destabilizacije opisujemo riječima ‘izgubiti tlo pod nogama’ jer tlo je nešto na što računamo, a kada nas tako razorno izda fizička zemlja na kojoj inače gradimo, učinci na naš osjećaj sigurnosti u svijetu su nesumnjivi i, barem se neko vrijeme tako čini, nepovratni.

Strah je instinkt više nego emocija, dio naše životinjske prirode koji nas upozorava da nam nešto prijeti i da se moramo aktivirati. Strah je zapravo smišljen da nam pomogne, da nas čuva, ali kada se protegne, strah degenerira u neku vrstu tjeskobe koja nas iscrpljuje i izjeda iznutra. A načelno se protegne kad se s njime izbjegavamo ili ne možemo suočiti. Na neki način, kada toliko toga što nismo ni znali da može poći po krivu pođe po krivu, ono što osjećamo manje je strah, a više tjeskobna rezignacija. Suočeni s činjenicom da svaki trenutak može donijeti fatalni zaokret, razliku između toga da imamo dom i toga da nemamo krov nad glavom, između toga da smo pokraj ljudi koje volimo i da njih više nema, lako je doseći trenutak kad bismo najradije mahnuli bijelom zastavicom i predali borbu. Svijest o prolaznosti nije nam na intelektualnoj ravni nova, ali život zahtijeva da je nekako otklonimo da bismo funkcionirali, a sada je taj potez samoočuvanja postao nemoguć i s time je silno teško živjeti. Ali dok strah zna biti veći od života, nada se pojavi ponekad sitnija od zrna i takva nam se uvuče u neku od pukotina slomljenog duha te ondje na sigurnom raste.

U nadi o nadi

Nema univerzalnog recepta za prevladavanje traume i straha, postoje samo strategije koje će nam pomoći da prebrodimo što se dogodilo i pronađemo u sebi prostor da to iskustvo postane dio nas na afirmirajući i osnažujući način. A to se neće dogoditi preko noći. Koliko se god banalnim činilo u svjetlu boli i nepojmljivoga gubitka koji je pretrpjela zajednica pogođena potresom, svi ćemo morati proraditi svoje osjećaje kako bismo kao šira zajednica mogli zacijeliti. Danima žalosti se odaje počast izgubljenim životima, ali još se bolje počast odaje danima sreće, nade, strasti i kreativnosti jer se samo tako slavi život, čak i kad je naglo prekinut i samo se tako gradi ponovno, čak i kad počinjemo ponovno od temelja. Impulzivna reakcija mnogih koji su pohrlili na mjesta nesreće da ondje pomognu prekrasna je i donosi svima osjećaj optimizma, ponosa i zajedništva. Ali kad prođe adrenalinski trenutak, kad nas svakodnevica ponovno upregne u svoje neumorno otkucavanje, hoćemo li se sjetiti naučenih lekcija? Hoćemo li ponovno zaboraviti i dopustiti da drugi zaborave prostore koji su upravo zato što smo dopustili da dugo budu zaboravljeni sada tako nepodnošljivo stradali? Ako shvatimo koliku snagu imamo kao zajednica, hoćemo li se toga sjetiti kada bude trenutak da gradimo svoj svijet, ne samo da saniramo fasadu, nego da osnažimo strukturu iznutra?

Pričamo si priče kako bismo preživjele, a kod priče je fantastično to što je uvijek možemo početi pričati iznova. Čak i kad se čini da za neku priču nemamo riječi, uvijek je možemo rasparati pa satkati drukčije. Možemo izabrati što ćemo i kako pripovijedati, možemo prekrajati svoje priče da, čak i kad su pune boli i nevolja, blistaju u ljepoti i nadi. Možemo pripovijedati ne samo kako bismo preživjele, možemo ispripovijedati bolji svijet.

(P. S. Kupila sam onaj planer.)

Piše: Ana Fazekaš

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #220

Pročitajte i...

elle svibanj

Novi Elle je na kioscima i daruje čitateljima - Foreo maske za lice!

U novom broju čavrljamo s glumicom Csillom Barath Bastaić o 'Dnevniku velikog Perice', retro seriji u koju se zaljubila cijela zemlja, jedemo kolače slastičarske zvijezde Ivane Čuljak Lošić, otkrivamo najpopularnije modne i beauty trendove sezone, a jedan vam i poklanjamo: Foreo maske za lice - njih čak 7! Odaberite između dnevnih - Make My Day - ili noćnih maski za lice - Call It a Night! Elle i dar potražite na kioscima od 20. travnja

Tko su modne žrtve? I što to žrtvuju?

Mala povijest modnih žrtava

peitho

Poklanjamo vam dizajnerski nakit Peitho uz godišnju pretplatu na Elle!

Pretplatite se na Elle i poklanjamo vam dizajnerski nakit Peitho – srebrnu ogrlicu ili naušnice. Zablistajte uz ovaj modni detalj koji će svakoj ženi pružiti dozu elegancije i profinjenosti. Odaberite između ogrlice ili naušnica. Uz to, darujemo vam i prva 4 broja Ellea i šaljemo na kućnu adresu. Požurite jer prvih 10 pretplatnika osvaja ovaj VIP tretman by Elle

Single & fabulous: Zašto su single žene najsretnija skupina na svijetu

Od bijesne usidjelice do crazy cat lady - solerice tradicionalno nemaju atraktivnu reputaciju, no suvremene studije pokazuju da su najsretnija skupina na svijetu upravo - single žene. U društvu u kojem se čini da je osnovna mjerna jedinica par, ostati slobodan na duge staze još je tabu i dok sve više mladih ljudi napušta uvriježene ljubavne obrasce, a mnogi istražuju aromantični spektar, je li vrijeme da redefiniramo odnos prema sretnom soliranju?

Urša Raukar: 'Ne treba gubiti ideale, bez ideala život nema smisla'

Jedna od najmarkantnijih glumica na kazališnoj sceni, ali i strastvena aktivistkinja srasla sa zagrebačkim ulicama, Urša Raukar beskrajno je inspirativna i topla osoba koja isijava nesalomljivu snagu premreženu iskrenom nježnošću. U intervju za aktualno izdanje magazina Elle progovorila je o dubokoj ljubavi prema kazalištu, gradu i neumornoj vjeri u borbi za svjetliju budućnost…

Zavirite u staklenu kuću na Avali i resort u Kostariki u Elle Decorationu - dar uz novi broj magazina Elle

Travanjski Elle svim čitateljima poklanja magazin ELLE Decoration! Vrijeme je za mini proljetni makeover vašeg životnog prostora! Otkrijte originalne savjete i najinspirativnije ideje za uređenje interijera i eksterijera. Elle Decoration na dar potražite uz novi Elle na svim kioscima

▲ Povratak na vrh