Kulturalna aproprijacija: Tko, što, kako, čije?

07.10.2020.

Od spotova koji su povučeni nakon samo nekoliko sati preko bojkota brendova do nebrojenih online napada i gotovo jednako nebrojenih isprika javnih osoba - kulturalna aproprijacija danas je postala diskurzivno bojno polje. No što je ona zapravo i kako o njoj danas govoriti?

Dior i No Doubt, Yves Saint Laurent i Coachella, Beyoncé i Victoria’s Secret – gotovo i nema onoga tko se nije u nekom trenutku našao na meti paljbe kada je riječ o kulturalnoj aproprijaciji. Na prvi pogled ona je suvremeni buzzword koji je migrirao iz akademskog diskursa postkolonijalne kritike u sferu političke korektnosti te se pretvorio u trajno bojno polje kada je riječ o prijenosima segmenata jedne kulture u kontekst druge. No, kao i sve ostalo što se popularizira u mainstreamu i počne iskakati na društvenim mrežama, sintagma kulturalne aproprijacije postala je municija za pravednički bijes kada se nekoga uhvati u nedjelu i čini se da je u tom procesu izgubila velik dio izvornog značenja.

Dok modni megabrendovi uvode konzultante i oformljuju odbore kako bi spriječili buduće prijestupe (i svejedno im se omakne pokoji faux pas), dobar je trenutak da malo raspakiramo ovaj fenomen i razmotrimo što je kulturalna aproprijacija te kada je i u kojoj mjeri problematična?

Neuhvatljiva definicija?

Prvi je problem u tome da univerzalno prihvaćena definicija kulturalne aproprijacije, kao ni sustav koji bi ovu praksu regulirao, ne postoji. Brigitte Vézina, koja radi za Svjetsku organizaciju za intelektualno vlasništvo i članica je Centra za internacionalno upravljanje inovacijama, maglovitim granicama ovog fenomena bavi se većim dijelom svoje impresivne karijere te ističe da moraju biti prisutna četiri elementa da bismo nešto ogrnuli tim terminom.

Prvo i najjednostavnije, aproprijacija podrazumijeva korištenje kulturnog elementa u drukčijem kontekstu od onoga koji pripada originalnim običajima. Osim toga, na djelu je nesrazmjer moći između ishodišne kulture i one u kojoj se element koristi, pri čemu je u određenom kontekstu ona koja vrši aproprijaciju dominantna. Treći je kriterij da praksa potpuno isključuje doprinose ishodišne kulture, što znači da ne postoji nikakva vrsta reference, naknade ili poziva na suradnju u odnosu na kulturu iz koje se crpi, kao ni autorizacija za korištenje elementa ili prakse. Četvrti je uvjet da se korištenjem tog elementa nanosi šteta ishodišnoj kulturi koja pak može biti izravno financijska (ako je, primjerice, pogođena prodaja autentičnih elemenata) ili društvena. Društvena šteta u tom smislu znači da je “identitet ishodišne kulture razvodnjen, da kulturna aproprijacija perpetuira negativne stereotipove koji nanose štetu identitetu skupine. Može biti riječ i o kulturnoj šteti, što znači da je kultura iskrivljena, a značenje izgubljeno, a to pak iskazuje izrazito nepoštovanje prema kulturi koja se crpi”.

Dok mnogi ističu važnost, pa i neizbježnost međukulturne razmjene, koja je uostalom i oblikovala kulturni prostor u kojem živimo, kulturalna aproprijacija nije kišobranski termin koji okuplja svaku vrstu prijenosa elemenata jedne kulture u neku drugu, nego se odnosi na vrlo specifičnu praksu izravno vezanu uz hegemonijsku dinamiku specifične kulture. To znači da na određenom prostoru postoji dominantna kultura u kojoj neke društvene skupine imaju privilegije, a druge se marginaliziraju s tendencijom uzurpiranja i asimiliranja elemenata manjinskih kultura.

Appropriate this

Uz globalizaciju koja sve snažnije povezuje sve kutke svijeta razmjena je življa nego ikada prije, a informacije nikada nisu bile dostupnije. To znači da možemo doći u kontakt s različitim kulturama i u njima pronaći nešto zanimljivo, uzbudljivo te privlačno, ali isto tako, u istom dahu, možemo pronaći sve važne informacije o tome što stoji iza elementa koji nam je privukao pozornost te kako se prema njemu odnositi s poštovanjem. Stoga je u neku ruku frapantno da se i dalje događaju gafovi, i to među velikim imenima i moćnim brendovima koji bi trebali biti pametniji od curki koje na Coachelli nose bindi ili perjanice indogenog američkog stanovništva.

Vienna Kim, autorica koja se bavi umjetnošću i modom te se posljednjih godina posvetila istraživanju kulturalne aproprijacije, rekla je za Vogue: “Definitivno vidim pomak u diskusijama online… U modnoj industriji postoje takozvani watchdog profili kao što je Diet Prada na Instagramu. Primijetila sam da određeni brendovi zaista reagiraju na ovu online kulturu prozivke i slušaju što im mladi ljudi žele reći.” Društvene mreže sa svojom demokratičnom grajom i naučenim PC formulama zaista barataju izvjesnom moći (pre)usmjeravanja komercijalnih brendova, no ne treba ih precjenjivati, štoviše, ponekad i u najboljoj namjeri rade više štete nego koristi. Društvene mreže nisu stvorene kako bi postale osnovni medij nijansirane političke diskusije, a u nekom okrutnom obratu sudbine tolika se masa ljudi vezala uz diskurs političke korektnosti da je praksa koja je započela kao progresivna i donekle subverzivna u odnosu na mainstream dobila privid masovnosti u određenom bubbleu a da se pritom svijet ne mijenja supstancijalno dovoljno brzo. Tako je i iživljavanje terminom kulturalne aproprijacije dobilo sumanute proporcije. Međutim, stvar je često kompleksnija nego što stane u 280 znakova.

Primjerice, Dior je prošle godine izdao kampanju u povodu novog mirisa naziva Sauvage za koju je teaser na službenom profilu na Instagramu uključivao ples člana plemena Rosebud Sioux po imenu Canku One Star. Pustinjski ambijent, Johnny Depp uz vatru/vukove/gitaru, autohtoni ples i iznad svega titra “Sauvage: We Are The Land”. Spoj tih elemenata jako su loše primile opća javnost i indogene organizacije iako je Dior za produkciju surađivao s indogenom zagovaračkom skupinom Americans For Indian Opportunity. Bez obzira na autentični segment, naziv, parola i klišeji prizvali su neugodne konotacije kolonijalne prošlosti koja u mnogim nasilnim i tlačiteljskim praksama seže duboko u današnjicu. Na kraju je Dior povukao velik dio kampanje i ispričao se.

“Deeply sorry”

Isprike, uvijek “duboke”, koje poprate ove gafove zasebni su žanr. No Doubt je povukao spot za “Looking Hot” nakon samo nekoliko sati i ispričao se, Chanel se ispričao za predjesensku liniju Cowboys and Indians, Pharrell Williams i Karlie Kloss za perjanice, Florence Pugh recentno za sve što je ikad napravila iako joj nitko ništa nije zamjerio. U antologiji modnih kulturalnih prekršaja Dolce & Gabbana već se višestruko dokazao kao socijalno neosjetljiv brend problematičnih političkih nazora, a svojedobno su ga bojkotirali u Kini zbog uvredljivih promotivnih videa za reviju u Šangaju. Naravno, nije pomoglo što je Stefano Gabbana u chatu s jednim modnim blogerom napisao da je Kina zemlja “pet poop emojija” i “neznalačke prljave smrdljive mafije”. Welp, tu nije više bilo pomoći. No Domenico Dolce obvezao se da će popraviti svoje djelovanje.

Gucci se pak morao ispričati za dolčevitu koja je nalikovala na blackface te je u toj prigodi brend angažirao Renée Tirado, globalnu voditeljicu za raznolikost, ravnopravnost i inkluzivnost. Zaokret se za Valentino dogodio 2015. godine, kad je kolekcija osmišljena u čast afričkoj estetici izrađena u Parizu i predstavljena mahom na bijelim modelima. Maria Grazia Chiuri, koja je tada bila na čelu tog brenda gaf je ispravila kada je preuzela Dior. Tada je osobito hvaljena bila njezina revija postavljena u Marrakechu; Chiuri je angažirala stručnjake za afričke tekstile, surađivala s lokalnim umjetnicima i kustosima koji su na događanju držali seriju razgovora, a čak su i gosti na reviji sjedili na jastučićima koje su vezli lokalni majstori i majstorice zanata. Jedan je od najuspješnijih primjera implementacije načela kulturne osjetljivosti Ralph Lauren koji na svakoj razini i u svakom odjelu ima stručnjake koji paze da se ne napravi faux pas, a slične panele imaju i Chanel te Prada, u čijem je odboru ni više ni manje nego Ava DuVernay.

Visoka moda često se nađe na klizavu kulturnom terenu pa iako high street brendovi nisu imuni na gafove, oni se rijetko udaljavaju od basic komada i relativno neutralnog marketinga, a runway kolekcije žele pripovijedati priče, crpiti inspiraciju s putovanja i iz umjetnosti. Upravo je zato važno da dizajneri imaju podršku koja im može pomoći, ne toliko da izbjegnu napade, iako se to čini najučinkovitijom motivacijom, nego da zaista razumiju kulturu u koju su se (premda samo privremeno) zaljubili i odaju joj počast onako kako tvrde da žele.

Appropriation vs. Appreciation

Početkom ove godine optužbe su se stuštile i na Comme des Garçons kada je stilist kose Julien d’Ys muškim modelima na (bijele) glave nataknuo perike s frizurom koja nalikuje na dreadlocks. U online podršku pohrlio je Marc Jacobs koji je zbog ljubičastih dreadova na vlastitoj reviji propatio u online sudnici 2017. godine, što zapravo nije pomoglo nikome, a Julien d’Ys ispričao se objasnivši da je samo želio odati hommage staroegipatskoj estetici koja ga je inspirirala.

Crnačke frizure koje su se dijelom razvile iz praktičnih razloga zbog specifične teksture njihove kose koja traži osobite prakse njege i oblikovanja osobito su osjetljivo područje o kojem se mnogo, mnogo govori. Spisateljica Kemi Alemoru, koja u nizu publikacija piše o kulturološkim razlikama, kaže da “ne može biti umornija” od ove teme te upozorava kako proglašavajući dreadove dijelom isključivo crnačke kulture “pretjerano pojednostavljujemo bogatu i složenu povijest frizure koja je imala religiozno i političko značenje za različite grupe diljem svijeta. Za rastafarijance dreadovi simboliziraju spiritualno putovanje, ali nosili su ih i afrički Maasai ratnici, a čak imaju i biblijske korijene. Dreadlocks su nosili hinduistički svećenici kao repliku kose indijskog boga Šive. Etiopljani, Kenijci, stari Grci i stari Egipćani nosili su ih iz različitih razloga. Čak je i za Kelte zabilježeno da su nosili ‘kosu poput zmija'”. Ali znači li to da možemo raditi sve što poželimo jer je povijest složena? Sve dok se i dalje liječe traume, odgovor bi bio rezolutno – ne. No to ne znači da ne postoje adekvatni, pa i poželjni načini razmjene.

U članku za New York Times modna novinarka Connie Wang u razgovoru s urednicom nigerijske modne publikacije BellaNaija Mary Edoro postavlja pitanje je li moguće pronaći ljepotu u kulturalnoj aproprijaciji. Wang doznaje da je trend kulturalne aproprijacije u visoku modu donio tradicionalne elemente koji su dotad bili vezani uz ruralne zajednice, poput tkanine calabar iz jugoistočne Nigerije i crvenih ivje perlica sa sjevera. Područja koja su se u urbanim centrima smatrala nedovoljno progresivnima tako su dobila na vidljivosti, a njihova je kultura postala izvor ponosa. Edoro je izjavila: “Kulturalna aproprijacija, dobro izvedena, može nam omogućiti vrednovanje nečega što bismo inače ignorirali.” Potreba za interakcijom s drugim kulturama univerzalna je i nadilazi banalne prijenose o kakvima je najčešće riječ u dominantnom diskursu. No poanta je da uživati u tuđoj kulturi znači nastojati je razumjeti, odavati joj počast znači o njoj iskreno učiti, voljeti je i čuvati znači ne dopustiti da se preparira i pretvori u karikaturu.

Dobar, loš, korektan

Kada se podiže panika unutar široke sfere tzv. političke korektnosti, ljudi su uglavnom naroguše te počnu govoriti u terminima zabrane i narušene slobode govora iako nema legislative koja će ukinuti ičije pravo da se privatno ponaša kao budala, niti se ona misli uvesti. No šireći svijest o načinima na koje pojedinci nanose bol ili štetu skupinama ljudi u društvu koje dijelimo, cilj je preusmjeriti toksične prakse. Kada je riječ o kulturalnoj aproprijaciji, nitko vam neće zabraniti jesti pizzu ako niste Talijanka ili nositi ogrtač u stilu kimona bez dokaza o japanskom podrijetlu, niti je poanta u tome da se kulture ograđuju neprobojnim pregradama da ne bi došlo do fuzije. Stvar postaje problematična onda kad dominantna kultura uzima elemente kulture koju tlači i marginalizira, oduzima joj njezinu povijest, značenje i smisao te je pretvara u robu na kojoj zarađuje.

Dok dovršavam ovaj tekst, Marni je izbacio ljetnu kampanju u kojoj crni modeli trebaju utjelovljivati “jungle mood” uz “tribal amulets”, ukrašeni glinenim šarama pokraj niza rekvizita – klišeja i iz nekog nebuloznog razloga na jednoj fotografiji – lanaca. Kampanja je izišla, povučena je i objavljena je isprika. Fotografije koje su same po sebi vrlo lijepe potpisuje afrobrazilski fotograf Edgar Azevedo i da kampanja nije uokvirena parolama koje prizivaju asocijacije na kolonijalizam (bilo bi poželjno i da oni lanci nisu zalutali oko stopala jednog crnog modela), kampanja bi umjesto uvredljive i regresivne, mogla biti progresivna, s obzirom na još aktualan manjak reprezentacije nebijelih tijela u modnom univerzumu i općoj imagologiji. No evo nas opet.  

U idealnom svijetu kulturalna aproprijacija ne bi postojala jer bi različite kulture mirno supostojale, nijedna ne bi podnosila ugrozu da bude izbrisana i pretvorena u rekvizite kulture koja ju je dokinula, razmjena bi mogla postojati uz očuvanje svake pojedine kulture te uz stvaranje lijepih hibrida. Ali ovaj svijet toliko je daleko od idealnog da se čini gotovo smiješnim to isticati. Da, svijet koji poznajemo razvio se na razmjeni i neki elementi stranih kultura toliko su duboko utkani u našu vlastitu da ne vidimo šavove, ali pozivati se na prakse stare stoljećima, koje su pritom bile izrazito nasilne i tlačiteljske nije funkcionalan argument za sretniji i slobodniji svijet. Da se kulturna razmjena u povijesti odvijala po načelima međusobnog poštovanja i ravnopravnosti, ne bismo vodile ovaj razgovor, neprestano iznova.

Piše: Ana Fazekaš

Fotografije: Profimedia, ELLE #215

Tekst je objavljen u rujanskom tiskanom izdanju ELLE magazina.

Pročitajte i...

Najbizarniji momenti iz ljubavnog života Johnnya Deppa i Amber Heard

Još od suđenja O.J Simpsonu nije neki sudski spor izazvao toliko zanimanja kao onaj između Deppa i britanskog tabloida “The Sun”. Holivudska zvijezda tužila je magazin jer su ga proglasili zlostavljačem žena i to na osnovu izjava njegove bivše, pa trenutno oboje u Londonu iznose svoju stranu priče. I puno prljavog veša…

Gwen Stefani neprepoznatljiva s novom frizurom

Na što se pjevačica odvažila ovaj put?

Gwen Stefani je poput princeze iz bajke stigla kočijom na nastup u Disneyland- pogledajte tek haljinu!

Pjevačica je oživotvorila prizor iz bajke o kojem mašta svaka djevojčica

Pogledajte kako izgleda raskošan dom Gwen Stefani u Los Angelesu

Poznata pjevačica prodaje ovu raskošnu vilu za 29 milijuna dolara

▲ Povratak na vrh