Poliamorija: možemo li istodobno voljeti više od jedne osobe?

17.10.2020.

Takvih veza, čini se, ima više nego što bismo pomislili

„Rhett, you are good to me“, kaže Scarlett O’Hara Rhettu Butleru dok je ovaj zaljubljeno grli i mašta o kupovini velike kuće u Atlanti. Taj izraz ‘you are good to me’ u hrvatskom jeziku nemamo – nešto u smislu „ti si meni/za mene dobar,  pravi, baš taj“. Zvuči lijepo jer označava prihvaćanje drugog uz svijest da u ljubavnom odnosu postoje oboje i uključuje kontakt i interakciju, svijest o samom odnosu, mogućnost za zajednički rast za koji sami ne bismo imali kapaciteta. Istodobno mi je i strašan, jer je na neki čudan način i sebičan – kao da mu za ravnopravnost nedostaje i drugi dio pitanja – „Jesam li ja dobar/a za tebe?“

Razmaženoj Scarlett, koja u toj sceni velikim dijelom i glumata, taj drugi dio ne pada na pamet izreći, a to će na kraju doći glave njihovoj vezi. Tog Rhetta, za kojeg je sada svjesna kako joj je dobar, u vremenu koje dolazi izludjet će i udaljiti. Kad mu poslije svega dođe natrag, ponovno sebično, s pitanjem „Što ću sad ja?“ – u tome leži neizgovoren prijedlog da njih dvoje ipak ponovno pokušaju nešto zajedno. Ali i očekivanje da on bude taj koji će to sve pročitati među redovima i umjesto nje predložiti nastavak veze. Na što će ona moći pristati, i sačuvati za sebe dominantnu poziciju, možda čak i kolutajući očima. Izgubljen slučaj, jer dobit će odgovor koji je odavno zaslužila – famozno, bolno – „Frankly, my dear, I don’t give a damn.“

Odnos Scarlett i Rhetta prolazi kroz različite faze, ali oni su cijelo vrijeme tipičan klasičan par (ili nepar, ovisi kako gledate). Monogamni su, da su u vezi „zabrijali“ s nekim drugim, to bi se smatralo prevarom. Ako bi poželjeli drugog, međusobno bi morali prekinuti. Novi odnos koji bi započeli, zajedno s onim starim koji su završili, nazvali bismo „serijskom monogamijom“. Danas nam je dosta jasno – tijekom života možemo biti u više veza, ali uvijek s jednim partnerom. Ipak, monogamna veza nije jedina vrsta odnosa. Poliamorne veze, u kojima možemo istodobno ući u odnos s više partnera, i to napraviti javno, te uz suglasnost svih upletenih, postale su mnogo vidljivije nego što su ikad bile u društvu. Ta suglasnost je ključna – ako netko iz bilo kojeg razloga uđe u poliamoričnu vezu bez iskrenog pristanka – nema sumnje, navukao si je vraga na vrat.

Poliamorija je fenomen ponešto različit od ostalih većine „manjinskih“, seksualnih orijentacija. Ona recimo može biti gej, ili biseksualna, ali to nije nužno. Ona može biti potpuno straight a da istodobno bude i queer. Ne propituje seksualne i rodne orijentacije, nego monogamne veze, bile one straight ili ne. Hoće li se poliamorija priključiti popisu LGBTIQAA seksualnih izbora (Lesbian, Gay, Bisexual, Transgender, Intersexual, Questioning, Asexual, Ally)? Pa da se u budućnosti i jedno „P“ pridruži ovom sada već podužem nizu.

 

ŠTO DANAS OČEKUJEMO OD PARTNERA

U poliamoričnom scenariju, Scarlett i Rhett možda ne bi ostali sami jedno s drugim. Njezina izjava „Ti si dobar za mene“ možda bi dobila i nastavak „I ti!“, upućen nekom trećem. Tko zna bi li u takvoj konstelaciji – gdje su sve emocije, ljubav, mržnja, očekivanja, strahovi, nade, odustajanja… uvijek upućene samo jednoj osobi – prohujalo s vihorom završilo tim strašnim „Frankly, my dear, I don’t give a damn.“

Roman Margarett Mitchell Prohujalo s vihorom izašao je prije točno 80 godina – u prvim danima ljeta 1936. U to vrijeme, pred Drugi svjetski rat, ovo „Frankly, my dear, I don’t give a damn“ bila je vrlo snažna izjava, gruba i neprimjerena. Publika nije očekivala rasplet koji ne da nije happy end, nego je potpun kolaps idile na kakvu se naviklo. Scarlett je pritjerana do samog kraja, u kojem će, nemajući više drugog izbora, u slabosti naći snagu, stati sama iza sebe i preživjeti. U zadnjim trenucima, priča postaje manifest ženske moći i individualnosti.

Ipak, u tom neosporno optimističnom, emancipiranom završetku, koji donosi nešto novo, potrebno i dobrodošlo, s novom Scarlett kao da više nema mjesta za „You are good to me“. Ne mislim tu na izjavu buduće krotke, treptajuće ženice, to mi se ne čini vrijedno spomena. Mislim na mogućnost veze kao mjesta kontakta i zajedničkog rasta za oba partnera, pa i limita tog rasta. Umjesto toga, za dobro i loše, imam dojam kako je „Frankly, my dear, I don’t give a damn“ postao novi standard. Izrekli to ili ne, kad raskidamo, to je zapravo ono što kažemo, često nakon što mnogo toga prethodno nismo željeli, znali ili mogli reći.

Tko danas uopće o partnerima razmišlja kao o nekom tko je dobar „za mene“? Od partnera očekujemo da naprosto budu najbolji, bez specijalnih očekivanja od nas samih. To se pravda idejom bezuvjetne ljubavi, iako takvu ljubav niti ona stara paradigma ne isključuje, štoviše. I iako mnogi često imaju snažnije receptore za to dobivaju li bezuvjetnu ljubav, nego za to da li daju i sami. „Imam stan, imam auto, imam love, imam vremena“, tumači mi moja prijateljica muku svoje samoće. Slobodna od svih materijalnih stega, može se okrenuti emocionalnom segmentu. „Ono čime me frajer može privući je – bezuvjetna ljubav. A s obzirom na to da frajerima na tom polju baš i ne ide, radije sam solo, ne zanimaju me ovi koji su nespremni, koji se traže, koji samo eksperimentiraju. Kužiš, želim proizvod, a ne poluproizvod…“ Sirovinu ponajmanje.

TRAJANJE VEZE U STVARNOM SVIJETU

U ovom partikularnom slučaju, dodao bih još i to da kad se s nekim i spetlja, ona i najmanju stvar u vezi koja nije po njezinom proglašava indikatorom ne-bezuvjetne ljubavi, te razmišlja o prekidu. Odnosno, da bezuvjetnost te ljubavi s njezine strane možda baš i nije tolika koliku očekuje od frajera. Naravno, bez obzira na to, meni su te priče o parama, frajerima i maštarijama jako zanimljive jer sam joj frend. Da nekim slučajem završim kao njezin frajer, mislim da bi u takvoj vezi i moja bezuvjetna ljubav nakon nekoliko minuta već došla u priliku da se uvjetuje i mijenja.

Ne želim mistificirati razdoblje „You are good to me“ i ne mislim da je krotko treptanje bilo bolje od ovog danas, razdoblja kad cijenimo individualnost i razvijamo visoka očekivanja, za koje također ne mislim da je bolje od onog nekad. To su jednostavno drugačija doba, koja pred nas stavljaju različite izazove, s kojima se borimo na različite načine i ta borba na različite načine u prvi plan iznosi snagu i slabosti.

Radije solo nego s nekim tko ne ispunjava sva naša očekivanja. Ako su naša očekivanja nerealna, tim gore po realnost – u današnjoj narcističkoj kulturi ne odustajemo od vlastitih neutemeljenih ambicija, nego uporno tražimo osobe koje se mogu ušemiti u našu nestvarnu sliku.

Umjesto „You are good to me“, moja druga frendica priča kako joj se sviđaju trojica frajera istodobno, ali kako nijedan nije savršen. S jednim je dobar seks, drugi dobro kuha, a s trećim može lijepo razgovarati. „Idealno bi bilo“, objašnjava, „da sva trojica žive zajedno pa da me pozovu k sebi. Jedan napravi večeru, s drugim se poslije toga poseksam, a s trećim onda pijuckam vino i pušim do jutra. Od sve trojice mogao bi se iskombinirati jedan, koji bi mi bio OK, kužiš?“ Je li danas još uopće moguće da postoji jedna osoba kojoj bi netko mogao reći „You are good to me“, zbog promjena koje su nastupile na obje strane – i kod onog koji govori i kod onog kome se govori?

Je li to novi „You are good to me“? U kojem je „you“ množina, a ne jednina? Evo, upoznali smo svijet, doživjeli najbolje od njega, pod normalno si priušćujemo iskustva koja su prije 80 godina bila nezamisliva. Vrijeme koje je analitičko i sistematično zapravo podrazumijeva specijalizacije i u tim specijalizacijama može se otići tako duboko da nam život nije dosta ni za jednu, a kamoli za više njih. Na tom meniju „stjecanja iskustava“, ekstremnih, pa i natjecateljskih, kojima naša kultura očito teži, s težnjom za maksimumom u svakom području – zarađivanja, trošenja, seksa, ljubavi, napora, odmora – kako tu prolazi monogamna ljubav? Veza s jednom osobom?

 

NARASLI PARTNERSKI APETITI

Može li nam jedna osoba još uvijek zadovoljiti naše narasle partnerske apetite? Možemo li nekom reći „You are good to me“ i stati iza toga i prestati razbijati glavu nije li iza ugla ipak trava zelenija, tulum luđi, seks bolji? Ili je to danas jednostavno postala preteška odluka, koja od nas traži veće involviranje nego što smo spremni dati, izlažući nas istodobno tuđem zabadanju, većem od onog koje smo spremni primiti?

„Trebaš živjeti s nekim s kim si u vezi, jer ćeš u suprotnom znati samo njegove dobre strane. Nećeš upoznati cijelu osobu, s kojom jesi“, objašnjavala je jedna moja prijateljica svojem dečku dok su planirali zajednički život. „Ali u čemu je problem da znam samo dobre strane?“ iskreno se pitao ovaj. „Zašto to smeta? Zašto bih htio znati da ima i loših?“ Za mene, najveća je prednost veze, kad se radi o svakom od partnera ponaosob, to što nam nudi trajnu priliku da se – osim s drugim – susretnemo i sa sobom, doživimo svoje granice, mogućnosti i nemogućnosti, kapacitet za izražavanje… Mogućnost „zrcaljenja“ vidim kao potencijal, usprkos tome što često završi tako da partneri iz onog drugog izvuku samo najgore. U krajnjoj liniji, iako često na manje ugodan način, ideja o samom sebi u zajednici je jasnija nego kad smo sami. Kada vrtimo previše filmova bez čvrste točke koju nam može ponuditi partner. Veza može biti način da se uljuljkamo, ali ona je i način da prečacem izađemo iz zone komfora, drugačije nego što se sami možemo izvesti iz nje. Mislim, ako se sami uopće i možemo izvesti iz nje.

Ne znam jesu li ljudi zaista monogamni stvorovi, kako nas uvjeravaju društvo, crkva, povijest i tradicija. Načelno sam rezerviran prema bilo kojoj generalizaciji tipa „ljudi su ovakva ili onakva bića”. Različita društva diljem svijeta poznaju različite oblike veza, s jednom ili više osoba. Monogamne veze u našoj kulturi su ekskluzivne – ako ste u braku, stupite li u još jedan, to se računa u kriminal, a stupite li u još jednu vezu koja nije brak, na to se u najboljem slučaju „ružno gleda“. Je li tako bilo oduvijek, nitko ne može reći sa sigurnošću. A ako nije, ako je to samo faza, je li ta faza, sa suvremenim standardom, emancipacijom i individualnošću, pred sobom ima nove izazove? Ne možemo reći da joj se vidi kraj, ali da se javljaju i razmišljanja koja su „out of the box“ – to opet ne možemo poreći.

Je li prirodno da se ljubav – emancipirana od monogamnog braka – sada emancipira i od same monogamije? Jesu li svi ti „prijatelji s povlasticama“ (to su frendovi koji se seksaju), „fuck buddies“ (to su ovi što se seksaju pa se i sprijatelje), klasični ljubavnici, one night standovi, grupnjaci, swingeri, sve to što uporno pada na slijepu pjegu našeg „normalnog“ pogleda malo pomalo skicirali cijelu novu koncepciju odnosa – poliamorne veze? Veze u kojima sudjeluje više osoba, koje mogu biti u vezi s više osoba.

NAJSUBVERZIVNIJI LJUBAVNI ODNOSI

Sad će svi graknuti: možemo li voljeti više od jednog? Pa to je posve suprotno svemu što su nas učili? Ali odgovor na to pitanje se ne uči – on se otkriva u sebi, ne mora biti isti u svakom trenutku života, u različitim fazama života možda ćemo se prema toj mogućnosti odnositi na različite načine. Kakva promjena u odnosu na monogamiju, na kojoj počiva sve – društvo, obitelj, privatno vlasništvo. Naravno, u ovom sustavu netko može za sebe i dalje birati da bude monogaman, ali monogamija je jedan od milijun oblika odnosa, ne onaj jedini, božji, posvećen, zakonit…

Monogamija i poliamorija su kao geocentrični i heliocentrični sustav. Kad je zemlja torpedirana iz središta svemira, to je mnogima zaista izgledalo čudno. No, i stoljećima nakon što smo Zemlju izmjestili iz središta svemira, s monogamijom nam to još uvijek ne polazi za rukom. Poliamorija ne isključuje monogamiju, kao što monogamija isključuje poliamoriju. To je razlika, a da monogamija valja, bi li bilo toliko „iskliznuća“, preljuba u našoj kulturi, nesreća zbog prisilnih brakova u nekoj drugoj, odluke da se radije ostane sam, nego donese ta strašna odluka o jednom partneru – sada, za cijeli život?

U svojoj dubokoj subverzivnosti spram ideja monogamije i obitelji, poligamija je i više od ljubavne „inovacije“. Ona je i politička i socijalna kontroverza, za koju me ne bi čudilo da u budućnosti bude unisono napadana sa svih strana. Ipak, u kritikama poliamorije zasad se možemo zadržati na onoj: „Poliamorija je krivi izbor. Može biti multiamorija ili polifilija – a ovo miješanje grčkog i latinskog u istoj riječi – e, to je zbilja krivo.“ „Poliamorija kao fenomen, barem kako sada stoje stvari, teško da će se ikada izjednačiti s monogamnom seksualnom orijentacijom, a kamoli nadomjestiti je, ali mogla bi u budućnosti zaživjeti kao ravnopravan manjinski seksualni izbor, ili eksperiment kroz koji prolazimo na putu vlastitog seksualnog sazrijevanja“, smatra Elisabeth Sheff, psihologinja i vodeća američka stručnjakinja za ovo područje.

PREDRASUDE

Rasprostranjeno je mišljenje o poliamoriji kako se ovdje zapravo (ipak) radi o paru u svojevrsnoj otvorenoj vezi, gdje oboje partnera imaju i seksualne odnose „sa strane“. To nije točno po barem dvije osnove – prva je ta da postoji „središnji“ par, u kojem doduše oba člana blagonaklono gledaju na partnerov „preljub“, a druga je ta kako su odnosi u koje oni ulaze izvan te osnovne veze isključivo seksualne prirode. Emocionalna ekskluzivnost pritom ostaje privilegij „pravog“partnera. To nije tako. U poliamornim vezama ne postoji „središnji“ par, one nisu hijerarhizirane, nego su decentralizirane poput interneta, i svi koji se nalaze u ovom krugu jednako su vrijedni kao partneri. Moguće je naravno da netko i ovdje stupa u odnose koji su samo seksualni, no to je stvar njegova izbora, a ne logika takvih odnosa, koji mogu biti emocionalno angažirani i na svaki drugi način pružati osjećaj „punine“, s više osoba, a ne samo u monogamnom kontekstu. Poliamorija, na hrvatskom „višeljublje“, znači upravo to – da volimo više ljudi odjednom. Nije kao u zapletu Pepeljuge, nego više nalik stvarnosti.

 

POVJERAVANJA

Nakon tisućljeća monogamne tradicije, koja se i danas vrlo strogo odnosi prema otklonima od „jedan na jedan“ standarda, mnogim su ljudima poliamorne zajednice jednostavno – previše. O njima razmišljaju o zastranjenju koje, ako se već događa, treba ostati iza zatvorenih vrata i ni na koji ga način nije potrebno javno isticati. Možda bi i vama bilo čudno da se, na primjer, nađete na roštilju na koji stižu dva para, jedan tip koji je solo i – poliamorna petorka, u kojoj su u vezi svi sa svima. I onda još kao zajednica tumače sve svoje aktivnosti – „Mi uređujemo tavan“, „Mi idemo na more“, „Mi smo nabavili psa“. Ili – Ines, jedna od članica petorke, je trudna. Kako, s kim – od dvojice ili trojice frajera u petorci, tko je otac? Onaj biološki, ili svi? Poliamorne veze ne mogu se promatrati iz svjetla monogamije – o tome kako ovakve partnerske grupe funkcioniraju ne bi trebalo izvoditi pretpostavke iz vlastitih, ne-poliamornih iskustava. Članovi zajednice su oni koji definiraju svoje odnose i imaju pravo na vlastiti pogled na ljubav. Ako to odluče podijeliti, to bi povjerenje bilo lijepo poštovati, a ne provocirati.

STATISTIKA

Iako njeni korijeni sežu u prethistoriju, uz mogućnost da je kao oblik odnosa i starija od monogamije, poliamorija još uvijek nije predmet opsežnijih znanstvenih proučavanja. Kao fenomenu, poliamoriji, koja označava emocionalnu vezu u kojoj sudjeluje više od dvoje partera, pristupa se kao obliku takozvane „konsezualne ne-monogamije“, dakle ne-monogamije za koju svi partneri dobivaju i daju dobrovoljni pristanak. Ne zna se kolika je zastupljenost poliamorije u općoj populaciji, ali američka psihologinja Terri Conley sa Sveučilišta Michigan procjenjuje kako je u SAD-u oko 5 posto populacije imalo iskustva s poliamorijom. Mali broj dosad skupljenih podataka pokazuju kako je lezbijska, gej i biseksualna populacija blago sklonija ovom tipu odnosa u odnosu na straight heteroseksualnu. Online istraživanje u kojem je sudjelovalo pet tisuća poliamornih osoba pokazalo je kako su oni obrazovaniji u odnosu na prosjek populacije, otvoreniji su, komunikativni, hvataju se u koštac s emocijama, ali i da nisu posebno imućni. Čini se da više streme novim iskustvima, nego stjecanju bogatstva. „Puno razgovaraju, puno pregovaraju, donose za stol ono što osjećaju“, kaže Bjarne Holmes s Champlain Collegea u Vermontu, voditelj istraživanja. „Za monogamne bi bilo mudro da ih u tome čak i imitiraju.“

 

LJUBOMORA

Kad nekog pitamo kako bi se osjećao da njegov partner uđe u odnos drugom osobom, odgovor će obično emanirati nelagodu – strah, ljutnju, osjećaj odbijanja, ljubomoru. Osobe u poliamornim vezama niječu takve reakcije. Za njih poliamorija nije nevjera, nego – viševjernost. Ističu postojanje tzv. „komperzije“ – zadovoljstva zbog emocionalne i seksualne realizacije partnera (i) s drugom osobom, osjećaj sličan onom „kao kad ti najbolji frend dobije posao svojih snova“. U grupi od 200 poliamornih osoba, kad se radilo o ljubomori, nije bilo razlike između žena i muškaraca. To ne znači da su poliamorne osobe imune od ljubomore, ali strategija nošenja s njom je drugačija – kad je osjete, izlažu je i cijela grupa priča o onom što ih muči. Tipični su razgovori o osobnim granicama, o tome što je uzrok ljubomore i koje su potrebe osobe koja ljubomoru osjeća ostale neispunjene, a čije bi neispunjenje moglo biti uzrokom ljubomore.

 

Piše: Ivan Salečić

Fotografije: IMDB

Pročitajte i...

Celebi koji su se upoznali – na poslu

Okej, svi znaju da su se Brad Pitt i Angelina Jolie zaljubili na snimanju filma „Mr. and Mrs. Smith“, no jeste li znali da je John Legend suprugu Chrissy upoznao na snimanju svog spota, a Natalie Portman svog muža na satovima baleta za film „Black Swan“. Evo još par zanimljivih spojeva biznisa i užitka…

Lekcije o ljubavi (koje trebamo odučiti)

U popularnoj kulturi, u kojoj se ljubav prikazuje kao najopsesivnija tema, koje su najgore lekcije o njoj koje smo naučile iz filmova i serija?

Zašto je možda dobra ideja imati po dvije simpatije istovremeno?

Ljubav je uglavnom slijepa, ali povremeno vidi duplo.

Znate li što je to “wokefishing”? Ako dejtate, onda morate (sa)znati!

Nakon “ghostinga”, “breadcrumbinga” i “catfishinga”, novi je pojam postao it riječ u svijetu solera koji pokušavaju pronaći srodnu dušu…i svaki put udare glavom u emotivni zid!

Očevi i kćeri? Ne, ovo su ljubavni parovi!

Sally Wood imala je tri godine i još se igrala u pijesku dok je Ronnie Wood žario i palio svjetskim pozornicama. No, život je čudo pa su slavni glazbenik i trideset godina mlađa ljepotica danas sretan par. Evo još nekoliko primjera da su godine samo brojke, barem kad ste član Rolling Stonesa ili slavni glumac

Preljub u doba socijalne izolacije? Ne samo da je izvediv, već je u porastu

Iako zvuči kao prilično zahtjevan poduhvat, onima koji uživaju u uzbuđenju, neizvjesnosti, pa čak i maloj dozi straha da će biti uhvaćeni, ljubavničke veze nikad nisu bile primamljivije

▲ Povratak na vrh