Razgovarali smo s Ernestom Mazarekićem, fotografom koji je dokumentirao prazne ulice Zagreba

25.04.2020.

Fotografije jednog drugačijeg Zagreba

Njegove fotografije opustjelog Zagreba koji inače žamori, žuri i treperi životom, posve će vas sigurno ispuniti nekim neobičnim koktelom osjećaja u kojem će se pomiješati sjeta, nostalgija i tuga. Zbog tišine i praznine ranjenih zagrebačkih ulica stegnut će vas u grlu nenadani osjećaj zabrinutosti i misao i da više nikada ništa neće biti isto. No, koliko god tužni i ponekad beznadni bili, i to su dani naših života koje ćemo pamtiti, pa makar i po čežnji za dobrim starim danima. A posve je sigurno da će nam jednom biti drago što postoji album i tih tužnih sjećanja na koje ćemo jednog dana gledati nekim drugačijim očima prepričavajući što smo sve proživjeli.

Baš te trenutke s praznih zagrebačkih ulica posljednjih je tjedana strpljivo dokumentirao Ernest Mazarekić, fotograf rodom iz Slavonskog Broda koji već nekoliko godina živi u Zagrebu, a virtualnoj je publici poznat po svojoj sjajnoj uličnoj fotografiji kao i fotografijama sa svojih mnogobrojnih putovanja. No, upravo su njegove fotografije Zagreba privukle najviše pažnje, a mi nosimo mogli odoljeti da mu ne postavimo nekoliko pitanja i otkrijemo kako je to bilo živjeti s praznim, zabrinutim i tužnim Zagrebom koji čeka neke bolje dane.


Za početak da te pitam kako je uopće krenula tvoja fotografska odiseja? Kada si u ruke uzeo fotoaparat i odlučio dokumentirati trenutke?

Krenula je kad sam kao klinac išao sa starcima na more, ja sam bio taj koji je uvijek fotografirao starce kako se brčkaju u moru i tu je nastala ljubav prema fotografiji. Kada sam odrastao i počeo voziti letvu (skateboard) tada sam se nekako počeo i ozbiljnije baviti fotografijom, možda koju godinu kasnije i tu je sve krenulo. Prije 5 godina dobio sam svoj prvi posao u svijetu fotografije, točnije bio je to posao u vezi hrane. Kako sam radio na tom projektu (TasteAtlas) tako sam dosta počeo putovati i dokumentirati sva ta divna mjesta i sve ostalo što uspijem uhvatiti dok mi je aparat pri ruci.    

Gdje si najviše naučio o fotografiji? Je li praksa stvarno majka svih znanja ili je teorija odigrala podjednako važnu ulogu?

Mislim da sam najviše naučio o fotografiji tako što sam svaki vrag fotkao i time se usavršavao, plus YouTube videi i poneka knjiga. Po meni je praksa najvažnija jer, kao u svakom drugom poslu, što više radiš tako si sve bolji i bolji, ali naravno, moraš i ponešto znati o tome što radiš.


U posljednje si vrijeme privukao podosta pažnje svojim fotografijama Zagreba. Što te nagnalo da ga dokumentiraš upravo u ovim kriznim trenucima?

Jesam li? (smijeh) Pa iskreno nemam pojma, završio sam s poslom koji trenutno radim i sjedio sam u autu i razmišljao je li pametno po gradu fotkati u ovoj situaciji pandemije koronavirusa i potresa. Nisam puno razmišljao nego sam se samo uputio i kad sam vidio u kakvom je stanju grad rekao sam si: Ići ćeš svaki dan u taj kaos i snimiti sve trenutke pa što bude bude.

S obzirom na to da si sada često na zagrebačkim ulicama i svjedočiš stvarima o kojima možda mi u svojim domovima nemamo pojma, što te se najviše dojmilo? Kako je Zagreb drugačiji od onoga kojeg poznajemo od ranije?

Tako je, prečesto sam na zagrebačkim ulicama i svjestan sam trenutne situacije i da bi trebao biti doma, ali ne mogu si pomoći. Takav je život nas fotografa (ludih fotografa). Drugi dan nakon potresa popeo sam se na Dolac i s Dolca se spustio na Tkalču i stvarno sam imao što i vidjeti. Vidio sam praznu ulicu koja je u normalnoj situaciji krcata ljudima i tu sam ostao zatečen, jer svi znamo kako je nekad bilo na ulicama Zagreba. Stvarno se nadam da će se sve ubrzo vratiti u normalu.


Fotografije su sjajne, no iza nekih od njih stoje i sjajne priče. Poput recimo one s “dočeka” rušenja sjevernog tornja katedrale. Slobodno ju podijeliš s nama. :) A i poneku drugu anegdotu, ako ju imaš.

Hvala, hvala!  Došao sam u 10 sati na lokaciju i naravno da ništa nije išlo po planu. Sto puta sam mislio otići kući jer sam izludio čekajući i oko 15 sati, dok sam sjedio na trotoaru, prilazi mi starija gospođa i kaže: “Imam susjedu koja ima savršen pogled na katedralu, želite li možda da ju pitam da čekamo kod nje na balkonu?” Nakon tri sata čekajući s dvije nepoznate gospođe dočekali smo rušenje sjevernog tornja katedrale. Ta tri sata nisam spustio aparat, ruke su mi otpale, a nisam ponio sa sobom stativ da si olakšam posao. Bio sam napet jer nisam znao kad će ga rušiti. Mobitel mi se ugasio i nisam mogao pratiti vijesti o događaju. Pola sata prije rušenja digli su se dronovi, mislim da ih je bilo oko 6 i stvarno sam mislio da je to trenutak ali nakon 15 minuta su se spustili i rekoh je l’ moguće da je odgođeno sve (samo su baterije mijenjali), ali evo opet dronova u zraku, opet ja na poziciji ne ispuštam fotić iz ruke, čujem kako zvoni crkva i kažem si: “Kad prestane zvoniti rušit će ga” i evo, imam fotografiju koju ću pamtiti po svemu. Hvala gospođama!


Što će ti najviše ostati u sjećanju tijekom ovih tjedana fotografiranja zagrebačkih ulica? Po čemu ćeš pamtiti ova vremena?

Uf, mislim da će mi sve ostati u sjećanju jer neki događaji ne mogu samo tako izblijediti, pogotovo ne za nekog tko je skoro svaki dan svjedočio i zabilježio te tužne trenutke ljudi i samog grada.

Čemu se veseliš? Kakvi su planovi za ljeto? Nadamo se fotkama veselije tematike. :) 

Veselim se normalnom životu kakvog smo imali prije korone. Planove za ljeto još nemam, ali planiram neko duže putovanje kada se sve ovo smiri.

 

Piše: Tina Lončar

Fotografije: Ernest Mazarekić

Pročitajte i...

Mihaela Krznar fotografija cvijeća

Insta Blic: fotografije koje zrače mirom s potpisom @mihiamelie

10 pitanja za vlasnike najdražih Instagram profila

Bajkoviti nadrealizam Tima Walkera

Tim Walker je čarobnjak. Na drveću uzgaja kolače, vozi pletene automobile, pod njegovim čarobnim štapićem na fasadama engleskih dvoraca cvjetaju šareni baloni, leteći tanjuri idu u lov na lisice, a dnevnim boravkom kruži Spitfire..

Jutros je otvorena pop up izložba u Velvet caffe galeriji

Sjećanja u prolazu / Fotografije Slavke Pavić

Intimu možeš prodati samo jednom

Denis Butorac o svojoj izložbi “Poslanica”

Modna priča kroz dva objektiva

Luana Muškić i Stella Mešić zazivaju antičke muze

▲ Povratak na vrh