Što je Slow TV i svjedočimo li nekom novom pokretu?

05.09.2020.

Kako je odjednom poraslo zanimanje za posve "obične" stvari?

Osjećate li se ponekad kao da vas je život pregazio i kako, ustvari, odavno nemate pojma što radite i zašto? Osjećate li se kao da vam je jurnjava nekako prerasla u naviku, a pomisao da negdje mirno sjedite prekriženih nogu, dišete i prepuštate se dokolici dok sati cure bez gledanja na kazaljke nešto je posve daleko i strano?  Čini li vam se da se sati prelijevaju u dane, a dani u tjedne bez da ste barem na trenutak stali i duboko udahnuli kako biste barem nakratko zaustavili vrijeme? Čini li vam se da u zaglušujućoj buci informacija i brzini kojom se sadržaj mijenja, više ništa ne čujete?

Neprekidna jurnjava bez osjećaja prave svrhe nešto je što bismo mogli nazvati paradoksom “razvijenog” svijeta u kojem živimo. No, ta jurnjava posve je neprirodna i u jednom trenutku, zbog zasićenja i pritiska, mora dovesti do kolapsa. Upravo iz te potrebe da usporimo protok vremena i usmjerimo svoju pažnju na naoko posve “obične” stvari rodio se Slow TV (Sakte-TV). Radi se o formi dokumentarnog filma koji u fokus stavlja “obične” svakodnevne događaje u svoj njihovoj autentičnosti bez tendencije da ih učini zanimljivijima ili manje dosadnima. Spora televizija rodila se u Norveškoj 2009. godine kao potreba Norvežana da “putuju” i kada im to vrijeme ne dopušta, a od tada do danas Slow TV je postao poprilično popularan. Prigrlili su je svi koji žele “putovati” u svojim domovima jer su spriječeni putovati u zbilji, svi koji žele “usporiti” vrijeme i vratiti ga u tračnice koje ne jure, ali i svi oni koji cijene autentičnost doživljaja bez napuhanog hypea koji distorzira zbilju i odvodi nas u nerealne svjetove.  Važnost spore televizije posebno do izražaja dolazi i danas kada su, zbog globalne pandemije koronavirusa, mnogi ljudi željni putovanja zatvoreni u svojim domovima pa nimalo ne čudi što svako malo naiđemo na neki višesatni video bez montaže i s naoko posve “običnom” radnjom koju bismo inače smatrali negledljivom i dosadnom.

Prvi dokumentarni film spore forme prikazuje putovanje vlakom od Osla do Bergena, a snimljen je kamerom fiksiranom na lokomotivi međugradskog vlaka. Eksperimentalni film traje 7 sati i 14 minuta i prikazuje putovanje tračnicama između dva norveška grada bez pauzi, efekta ubrzavanja i montaže, a omogućuje vam da upijate ljepotu krajolika u realnom vremenu, s realnim zvukovima u pozadini. Na potpuno oduševljenje produkcije, video se pokazao kao ogroman uspjeh što je rezultiralo novim videima koji su se počeli snimati prvo u Norveškoj, a zatim i u čitavom svijetu. Jedan od brojnih filmova Slow TV žanra je “Hurtigruten – minutt for minutt” koji prikazuje brod MS Nordnorge na njegovom 134 sata dugom putovanju od Bergena do Kirkenesa. Kako se žanr postepeno širio svijetom tako je dobivao i nove momente, a Slow TV više nije bio isključivo fokusiran na sredstva prijevoza, kretanje i putovanja. Dokumentarni filmovi spore televizije fokusirali su se na različite teme, od migracije sobova, preko šetnje ulicama Tokija i prikazivanja jednog običnog dana na plaži za pse do vožnje autobusom u zabačenim mjestima ruralne Engleske.

No koja je zbiljska vrijednost ovakvih videa i svjedočimo li rađanju jednog novog pokreta? Rekla bih da, svakako. Ako ikada do sada, vjerujem da je upravo ovo pravo vrijeme za procvat “sporog” žanra. U brzom, konzumerističkom svijetu načičkanog hypeom, s informacijama koje neprekidno struje kroz naše misli i bivaju zaboravljene u sekundi i clickbait naslovima bez ikakve vrijednosti koje svijet žele nasilno učiniti “zanimljivijim”, s vremenom koje nemilosrdno juri i zadacima koje “moramo” obaviti, a time što ga bezuspješno nastojimo barem na trenutak zaustaviti Slow TV nas, pomalo meditativno, vraća autentičnosti, vraća nas ljepoti bivanja bez žurbe, bez ubrzavanja i montaže, vraća nas uživanju u trenutku. I to trenutku baš onakav kakav jest, “običan”, svakodnevni, smirujuć, onaj koji nas uči strpljenju i spoznaji da ponekad baš ništa ne moramo. Uči nas da postoji nešto prokleto lijepo u dokolici i da zbilja, ponekad, moramo stati kako bismo živjeli. Ne treba nam hype, treba nam stvarnost.

 

Piše: Tina Lončar

Fotografije: Youtube, Instagram

Pročitajte i...

Koliko godina rada je uloženo u jedan pop album?

Netflixov dokumentarac o k-pop senzaciji Blackpink prikazuje slojevitost njihova polagana uspona do planetarne slave.

David Attenborough oborio rekord u broju sljedbenika na Instagramu i zašto je to važno

Sir David Attenborough oborio raniji rekord Jennifer Aniston i u manje od 5 sati dostigao milijun sljedbenika

Redateljica Ivana Kragić o časnim i nečasnim ljubavima, filmu i adrenalinu

Hiperaktivna i multitalentirana redateljica, fotografkinja, snimateljica i producentica Ivana Kragić na ovogodišnjem festivalu Zagreb Dox predstavlja film o jedinstvenoj ljubavi koju nisu prigušili ni crkveni zavjeti ni samostanske zidine

For Crying Out Loud ili o plakanju

Svi smo iskusili da nam osjećaji prerastu obujam prsa, počnu silom navirati na oči i spuštati nam se niz obraze u tankim mlazovima. Iako se ponekad ljutimo što nam oči propuštaju protiv naše volje, rijetko što toliko pročišćuje kao kvalitetna porcija plakanja. No kolika je važnost plača danas, kad se čini da suze više ne moramo toliko kriti? 

Novi video uradak Paris Hilton

Potpuno razotkrivanje poznate milijunašice na pragu 40. otkriva njezino pravo lice.

Osvrni se gnjevno ili o bijesu

Sve nas povremeno preplavi osjećaj od kojega nam cijelo tijelo počne bridjeti, glas nam se promijeni, ruke tresu i čini se da smo na najboljem putu da se pretvorimo u gnjevno čudovište koje usput demolira cijele gradove. Bijes je na zlu glasu, kultura nas uči da ga potiskujemo i naučimo kontrolirati, no riječ je o emociji od koje možemo mnogo naučiti i koja nam može u mnogočemu pomoći. Kako upregnuti bijes da radi za nas?

▲ Povratak na vrh