Što je Slow TV i svjedočimo li nekom novom pokretu?

29.11.2020.

Kako je odjednom poraslo zanimanje za posve "obične" stvari?

Osjećate li se ponekad kao da vas je život pregazio i kako, ustvari, odavno nemate pojma što radite i zašto? Osjećate li se kao da vam je jurnjava nekako prerasla u naviku, a pomisao da negdje mirno sjedite prekriženih nogu, dišete i prepuštate se dokolici dok sati cure bez gledanja na kazaljke nešto je posve daleko i strano?  Čini li vam se da se sati prelijevaju u dane, a dani u tjedne bez da ste barem na trenutak stali i duboko udahnuli kako biste barem nakratko zaustavili vrijeme? Čini li vam se da u zaglušujućoj buci informacija i brzini kojom se sadržaj mijenja, više ništa ne čujete?

Neprekidna jurnjava bez osjećaja prave svrhe nešto je što bismo mogli nazvati paradoksom “razvijenog” svijeta u kojem živimo. No, ta jurnjava posve je neprirodna i u jednom trenutku, zbog zasićenja i pritiska, mora dovesti do kolapsa. Upravo iz te potrebe da usporimo protok vremena i usmjerimo svoju pažnju na naoko posve “obične” stvari rodio se Slow TV (Sakte-TV). Radi se o formi dokumentarnog filma koji u fokus stavlja “obične” svakodnevne događaje u svoj njihovoj autentičnosti bez tendencije da ih učini zanimljivijima ili manje dosadnima. Spora televizija rodila se u Norveškoj 2009. godine kao potreba Norvežana da “putuju” i kada im to vrijeme ne dopušta, a od tada do danas Slow TV je postao poprilično popularan. Prigrlili su je svi koji žele “putovati” u svojim domovima jer su spriječeni putovati u zbilji, svi koji žele “usporiti” vrijeme i vratiti ga u tračnice koje ne jure, ali i svi oni koji cijene autentičnost doživljaja bez napuhanog hypea koji distorzira zbilju i odvodi nas u nerealne svjetove.  Važnost spore televizije posebno do izražaja dolazi i danas kada su, zbog globalne pandemije koronavirusa, mnogi ljudi željni putovanja zatvoreni u svojim domovima pa nimalo ne čudi što svako malo naiđemo na neki višesatni video bez montaže i s naoko posve “običnom” radnjom koju bismo inače smatrali negledljivom i dosadnom.

Prvi dokumentarni film spore forme prikazuje putovanje vlakom od Osla do Bergena, a snimljen je kamerom fiksiranom na lokomotivi međugradskog vlaka. Eksperimentalni film traje 7 sati i 14 minuta i prikazuje putovanje tračnicama između dva norveška grada bez pauzi, efekta ubrzavanja i montaže, a omogućuje vam da upijate ljepotu krajolika u realnom vremenu, s realnim zvukovima u pozadini. Na potpuno oduševljenje produkcije, video se pokazao kao ogroman uspjeh što je rezultiralo novim videima koji su se počeli snimati prvo u Norveškoj, a zatim i u čitavom svijetu. Jedan od brojnih filmova Slow TV žanra je “Hurtigruten – minutt for minutt” koji prikazuje brod MS Nordnorge na njegovom 134 sata dugom putovanju od Bergena do Kirkenesa. Kako se žanr postepeno širio svijetom tako je dobivao i nove momente, a Slow TV više nije bio isključivo fokusiran na sredstva prijevoza, kretanje i putovanja. Dokumentarni filmovi spore televizije fokusirali su se na različite teme, od migracije sobova, preko šetnje ulicama Tokija i prikazivanja jednog običnog dana na plaži za pse do vožnje autobusom u zabačenim mjestima ruralne Engleske.

No koja je zbiljska vrijednost ovakvih videa i svjedočimo li rađanju jednog novog pokreta? Rekla bih da, svakako. Ako ikada do sada, vjerujem da je upravo ovo pravo vrijeme za procvat “sporog” žanra. U brzom, konzumerističkom svijetu načičkanog hypeom, s informacijama koje neprekidno struje kroz naše misli i bivaju zaboravljene u sekundi i clickbait naslovima bez ikakve vrijednosti koje svijet žele nasilno učiniti “zanimljivijim”, s vremenom koje nemilosrdno juri i zadacima koje “moramo” obaviti, a time što ga bezuspješno nastojimo barem na trenutak zaustaviti Slow TV nas, pomalo meditativno, vraća autentičnosti, vraća nas ljepoti bivanja bez žurbe, bez ubrzavanja i montaže, vraća nas uživanju u trenutku. I to trenutku baš onakav kakav jest, “običan”, svakodnevni, smirujuć, onaj koji nas uči strpljenju i spoznaji da ponekad baš ništa ne moramo. Uči nas da postoji nešto prokleto lijepo u dokolici i da zbilja, ponekad, moramo stati kako bismo živjeli. Ne treba nam hype, treba nam stvarnost.

 

Piše: Tina Lončar

Fotografije: Youtube, Instagram

Pročitajte i...

zagreb dox

Izdvojili smo 8 filmova koje ne smijete propustiti na ZagrebDox-u!

17. izdanje filmskog festivala ZagrebDox donosi više od 80 filmova u 12 programa od 13. do 20. lipnja u Studentskom centru i na Ljetnoj pozornici Tuškanac

Osvrni se gnjevno ili o bijesu

Kako upregnuti bijes da radi za nas?

britney spears

U pripremi su još četiri dokumentarca o Britney, jesu li potrebni?

Pomažu li dokumentarci o Britneyinoj borbi za slobodu subjektu koji prikazuju ili je pjevačica ponovno postala objekt kojeg mediji eksploatiraju?

10 godina nakon smrti slavne pjevačice: Majka Amy Winehouse snima dokumentarac o njezinom životu

'Veselim se prilici da pokažem njene korijene i dublji uvid u stvarnu Amy', izjavila je Janis Winehouse

▲ Povratak na vrh