Intervju s Franom Maškovićem

Frano Mašković
07.05.2013.

Na tragu međunarodne afirmacije ZeKaeMa i mladi glumac Fran Mašković surađuje s eminentnim europskim kazališnim redateljima

Zamislite, na primjer, glumca kojem je upravo izašla predstava sa Jeanom Claudeom Beruttijem, koji je ove godine već glumio glavnu ulogu kod Ivana Popovskog i nedavno nastupio u Parizu u Theatreu de Gennevilliers (vodi ga proslavljeni Pascal Rambert), te koji pritom za dvije iduće godine priprema dva projekta s Janom Fabreom…

Lakše je nego što mislite. Zamislite – Frana Maškovića. Na valu afirmacije Zagrebačkog kazališta mladih na europskoj kazališnoj sceni čini se da polako počinju stasati i pojedine kazališne osobnosti, kao što je očito slučaj s ovim mladim glumcem. „Zapravo volim te dane prije premijere“, priča Frano. „Kad ti napokon postane jasno da će doći taj dan kad će predstava stvarno ‘izaći’, počinju se događati neki super momenti – kao da se iznova ‘skupljaš’.”

Razgovarali smo nekoliko dana uoči Beruttijeve predstave Bergmanove žene, po tekstu bjeloruskog dramatičara Nikolaja Rudkovskog, koja se održala 5. travnja u dvorani Miško Polanec u ZeKaeM-u, a u njoj nastupaju još i Ksenija Marinković i Lucija Šerbedžija.

Predstava kombinira situacije iz nekoliko filmova slavnog „Big Inga“, švedskog režisera Ingmara Bergmana (1918.-2007.) s onima iz njegova „stvarnog” života. Među filmovima koji su nadahnuli predstavu nalaze se neki od najvećih Bergmanovih uspjeha, kao što je „Persona” i „Krici i šaputanja”, koje je sam autor opisao kao djela u kojima je otišao „najdalje što je mogao”.

A tek kad se radi o Bergmanovim ženama u stvarnom životu, redatelj je – ovako off the record – bio poznat po zamršenom odnosu sa svojim suprugama, ljubavnicama, muzama, glumicama, frendicama… Neke se u tom emocionalnom vrtlogu pojavljuju i više puta, u različitim ulogama. „Junakinje predstave su dvije žene koje se ljudski, prijateljski, pa i seksualno privlače”, kaže Frano. „Ali bez mogućnosti da se među njima ostvari veza.”

 Gdje si ti, Bergmanov muškarac, među Bergmanovim ženama?
– Moj lik pokušava intervenirati u priču, među junakinje – i kao pisac, ali i kao liječnik, jer radnja se zapravo odvija u bolnici, slično kao i u filmu „Persona”. Okosnica predstave je priča o pjevačici koja je ostala bez glasa, što je strašna sudbina za svakog pjevača. Ni s glumcima nije drugačije, glas je i za nas jako važan instrument, a ostati bez njega je prava noćna mora. Tako da se u nešto tako, nažalost, lako možeš uživjeti. I ne mogu reći da se negdje u sebi ne pribojavam da će mi se to jednom dogoditi.

Što se promijenilo u kazalištu od vremena kad je sam Bergman režirao predstave? Mislim – ako ipak zanemarimo da je svoju baš zadnju-zadnju predstavu postavio još 2002., kad mu je već bilo 85 godina?
– Kazalište se nevjerojatno promijenilo u zadnjih 20-30 godina. Imam dojam da je u smislu fizičkih zahtjeva gluma danas postala sportska disciplina. Poslužimo li se sportskim rječnikom, potrebno je biti 120 posto u snazi, biti „fit” tjelesno, glasovno i mentalno. Mislim, naravno da je kazalište i dalje u prvom redu odnos živih osoba, čime se iz budućnosti vraća u antiku, ali – i u posve antičkim terminima – pratiš li festivale Svjetskog kazališta ili Novog cirkusa, možeš vidjeti da su ti izvođači kao olimpijci, ne možeš vjerovati da ljudi to od tijela mogu napraviti.

Radeći s Janom Fabreom na predstavi „Car neuspjeha”, u dva-tri navrata sam samo spomenuo kako možda ne bi trebalo imati toliko naporne fizičke i tekstualne probe. Moram priznati da me dosta blijedo gledao, kao da mu je u glavi bilo pitanje: „Kojim se poslom ti baviš? Što bi htio?”

Reci mi nešto o radu s Fabreom. Vaša predstava je monodrama, zanima me kako je raditi “1 na 1” s takvim doajenom?
– „Car neuspjeha” je prva predstava iz trilogije. Drugi dio trebali bismo raditi iduće godine. Kad je na mene nekako „pao grah”, da radim s njim, u početku mi je to bila iznimna čast. Ali, da ti budem iskren, kad sam pred sebe stavio tekst i shvatio koja je to količina posla, osjetio sam strah, u doslovnom smislu.

Fabre je jako siguran u sebe, od tebe ima ogromna očekivanja, ne pušta te ni na jednoj probi, neprestano moraš davati više nego što misliš da možeš, ali onda nakon nekog vremena shvatiš da radeći iz dana u dan rasteš, makar za milimetar. Ako si predan – a vjeruj da drugačije ne možeš – nekako na novi način osvješćuješ kako je gluma posao koji te na kraju vodi do rezultata o kojem nisi ni sanjao. Također, iznova sam se uvjerio i u to da se lakih stvari treba kloniti, jer ono što možeš napraviti za dva dana, to mogu svi. Tek se na tako složenim zadacima možeš zaista pokazati.

 

Frano Mašković

Kostim iz predstave Tartuffe

Ipak, kritičari su vam predstavu, hm… masakrirali.
– Da, izazvala je dosta kontroverzija. Bez obzira na dojam hrvatske kritike, sretan sam da je svaka izvedba krcata i da gledatelji vole taj tekst, ne samo u Zagrebu nego i u Mariboru i Parizu, gdje smo dosad igrali. Pariza sam se pribojavao znajući da u publici sjede osobe koje su imali prilike gledati više Fabreovih predstava od mene, koji tu glumim sam-samcat. Srećom, reakcije su bile genijalne i moja prvotna nelagoda brzo se prometnula u tugu – što nismo imali i više izvedbi.

A to kazalište u kojem ste nastupali, T2G, Theatre de Gennevilliers, to je sad neka velika fora, zar ne?
– Gennevilliers je „banlieu”, kvart izvan centra Pariza, koji je dugo vremena slovio kao imigrantski i zbog toga nije bio baš na dobru glasu. No, čini se da danas, uslijed krize, i sve više „pravih” Parižana dolazi živjeti u predgrađa. U tom ozračju, Pascal Rambert, poznati režiser koji je i u ZeKaeM-u radio predstavu „Zatvaranje ljubavi”, u Gennevilliersu je otvorio kazalište koje osvaja jednim novim načinom interakcije s posjetiteljima. Svi su dobrodošli doći na generalne probe, napisati kako su doživjeli ono što su vidjeli, dati sugestije, fotografirati probe, pri čemu iz takvih fotografija kasnije često nastaju i plakati za predstave.

Ne radi se samo o dolasku na predstavu. U predvorju se nalaze računala na kojima možeš provjeriti e-mail, tako da su vrata otvorena cijeli dan, a čitava je zajednica uključena u proces nastajanja predstava, ali kazalište i nije samo mjesto za predstave nego i mjesto gdje možeš riješiti i neka svoja osobna, socijalna, pa i ekonomska pitanja! Tako je T2G u potpunosti promijenilo ne samo kazališnu nego ukupnu percepciju nekad ozloglašenoga kvarta.

Da bi taj trend zaživio i u nas, obitelji bi trebale ići zajedno u kazalište, kao što sad idu u šoping centre. Gledaju li tebe tvoja djeca?
– Ne, bar ne još. Većina predstava koje radim ipak je za odrasle i ne vjerujem da ima smisla da ih gledaju već sada, dok su još tako mali. Sin ima četiri, a kćerka dvije godine i oboje vole kazalište, mislim da smo pogledali golemu većinu dječjih predstava na repertoaru. Ono što sad priželjkujem je da i sam svake dvije ili tri godine napravim neku dječju predstavu. Mislim da bi to bilo super i njima i meni.

I inače im je zanimljivo biti u kazalištu, sin mi se voli zavlačiti među rekvizite i općenito – posvuda, a kod kćeri već kužim da voli i pjevati i nastupati… I presvlačiti se. Ali isto tako nemam ih namjeru „gurati” u tom smjeru, nego bih više volio biti tu da dam podršku njihovim izborima. Uostalom, budu li poput mene, roditelje se baš i neće puno pitati. Ja sam bio svojeglav, nije me se moglo stavljati u ladice, ali moji srećom to nisu ni pokušavali.

Ti si odrastao u Dubrovniku, to je isto jedno prilično interaktivno kazališno sučelje?
– Ne više kao nekad. Moja generacija imala je mogućnosti polaziti dramske grupe, ići na mjesta na kojima si se mogao aktivirati, što je danas, ako izuzmemo Teatar Lero, većinom prošlost. Posebnost Dubrovnika ljeti je i u tome da se ti stvarno možeš kupati cijeli dan na posve netaknutim mjestima, a onda skočiti pod tuš i izjuriti na vrhunsku, ali zbilja vrhunsku priredbu, koncert ili predstavu, a nakon toga produžiti u cjelonoćni izlazak. To je za mene zbilja poseban komad života. Naravno, i veliki i mali grad imaju prednosti i mane.

Zima je u Dubrovniku zeznuta – i o tome bi trebalo snimiti film. Noviji događaji također ne idu u prilog – zatvaraju se kultna mjesta poput kafića Talir, a i stanovnika je sve manje. Ja pamtim kako su zimi na Stradunu prozori svih stanova bili osvijetljeni, a danas su svi u mraku.

Kad smo kod aktualnih pitanja – referendum?
– Lokalna vlast izabrana je zbog obećanja o referendumu, a sad su ih vlastiti stanovnici, birači, morali u zadnji čas „pritiskati” da ga organiziraju, koristeći pritom preostale zakonske mogućnosti. Ne želim ulaziti u rezultat, ali mislim da je divna stvar da je u Hrvatskoj netko napokon rekao „Ne!” i posegnuo za procedurom koja je svuda u svijetu apsolutno normalna. Pa u Švicarskoj, koja je jedna od najsređenijih zemalja na svijetu, referendumi su najuobičajenija stvar.

Ne vidim zašto Dubrovčani ne bi odlučili što će se nalaziti na jedinome mjestu na koje se Grad može proširiti i jesu li igralište za golf i popratna infrastruktura nešto što Srđ može podnijeti? Je li tako nešto potrebno? Da ne spominjem Omblu, uz koju ljeti ponekad prolazim kad idemo na barku – toliko prekrasna priroda, jedna od najljepših malih rijeka koje sam vidio, resurs s kojim se kocka s upitnom učinkovitošću. Zašto uopće hidroelektrana na Ombli? Što je iduće, koksara?

Voliš ljeto ili ti samo fali nakon duge zime?
– Volim. Dio ljeta pobjegnemo i na Pelješac, gdje se odmaramo u pravom smislu riječi, a klinci mogu što žele, pravi su kraljevi džungle. Za samo 45 minuta opet možemo biti u Gradu i navečer na predstavi. Dok su klinci mali, nastojim ljeti ne raditi. To nepisano pravilo može se prekršiti, ali potreban mi je zbilja dobar razlog. Ne bih volio propustiti njihove najbolje godine. Početkom devetog mjeseca kreće novi žrvanj.

Nemoj me krivo shvatiti, ja za sebe ne mislim da izbjegavam napore. Kad smo nedavno radili „Idiota”, u 7 ujutro bih počinjao učiti tekst, u 10 bih imao probu koja bi trajala do 19 navečer, u 20 bi bila redovita predstava… do 23. I tako svaki dan. Dok traje sezona, mi glumci nemamo ni vikenda ni praznika, ali kad ona završi, čeka te duži godišnji nego većinu drugih zaposlenih. Kad to sve zbrojim i oduzmem, ne bih se mijenjao ni za jedan drugi posao.

 

Tekst: Ivan Salečić
Foto: Mare Milin

Preporučujemo

Pročitajte i...

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali bliže od 18. do 25. listopada?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali bliže od 4. do 11. listopada?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 27. rujna do 5. listopada?

ELLE Kalendar: kuda se morate zaputiti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 20. do 27. rujna?

ELLE Kalendar: gdje se opustiti i zabaviti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 23. do 30. kolovoza?

ELLE Kalendar: gdje se opustiti i zabaviti u narednih tjedan dana?

Koje nam se izložbe, koncerti, predstave i festivali smiješe od 16. do 23. kolovoza?

▲ Povratak na vrh