Dana Budisavljević porazgovarala je s nama o novom filmskom uspjehu

22.07.2019.

Mirjana Brabec razgovarala je s nagrađivanom redateljicom

Fantastična filmašica Dana Budisavljević u Puli je upravo osvojila tri važne nagrade, Veliku Zlatnu arenu, nagradu publike i nagradu za režiju. S nama je porazgovarala o svom prvom dugometražnom filmu premijerno prikazanom na Festivalu u Puli, o svojim autorskim i osobnim dvojbama i filmskom putu od montažerke i producentice do redateljice.

Kako je počela tvoja filmska karijera?

Kao što sam u režijski posao ušla slučajno, i u filmskom sam se poslu našla slučajno. Film je bio moja strast, u kinu sam se jako uživljavala u priče, danima bi me proganjale slike, no mislila sam da ću biti geologinja, proučavati prirodne procese, putovati, smatrala sam da mi prirodne znanosti mnogo bolje leže pa sam se nakon gimnazije pripremila za prijamni na geologiji i geografiji. No tog ljeta na Korčuli srela sam Anitu Jovanov, montažerku i suprugu snimatelja Gonze, koja je pričala kako se upisala na montažu pa mi se to učinilo vrlo atraktivnim, a kako nije trebalo poslati portfolio s fotografijama niti napisati scenarij, odlučila sam pokušati izaći na prijemni. Prošla sam iz prvog pokušaja i dobro se sjećam osjećaja zbunjenosti što me neka sila skrenula sa zacrtanog puta. U glavi mi se vrtjelo od pitanja: Znači li to da ću snimati filmove? Odakle sad to? Prvi film režirala sam na nagovor Nenada Puhovskog, s kojim sam nakon diplome radila u Factumu kao asistentica. On je primijetio kako strastveno komentiram tuđe filmove i rekao: “Mislim da bi trebala sama snimiti film da vidiš kako je to teško.” To me iznenadilo jer sam smatrala da ima dovoljno loših redatelja i da nije potreban još jedan.

 

 

Ta spoznaja bila je povod da snimiš “Nije ti život pjesma Havaja”?

Da. Kako mogu tražiti od drugih da mi se otvore, ako sama to ne mogu? Nekog izlažete javnosti, što nije mala stvar jer ljudi mogu imati posljedice zbog toga, pozitivne ili negativne.  Ja sam, naravno, znala da sam gay, a ta je tema bila jednako kontroverzna i prešućivana kao i prostitucija i trafficking pa sam osjećala odgovornost da nešto o tome kažem. Ako je netko imao hrabrosti priznati da je bio prostitutka, zašto ja ne mogu reći da sam gay? Počeli su gay prideovi, ali nije bilo autentičnoga glasa iznutra. Išla na sve prideove i mislila kako se derem na cesti i tražim naša prava od svekolikog pučanstva a ne usudim se o tome govoriti ni s vlastitim roditeljima koje jako volim i za koje mislim da mene jako vole, da su vrlo obrazovani i liberalni, svjetski ljudi.

Pretpostavljam da si imala tremu od dugometražnog filma i da te ohrabrilo što će on dijelom biti dokumentaran, jer si tu na svom terenu.

Apsolutno. Trebalo mi je dvije, tri godine da istreniram mozak da stvara svijet umjesto da reagira na postojeći. Išla sam i na neke radionice, tražila pomoć kolega, znala sam da moram naučiti nešto novo jer inače to neće ići. I Hulahopu je to bio prvi dugometražni film, a osim toga, riječ je o povijesnom filmu, što se kod nas gotovo i nije radilo trideset godina jer su naši budžeti premali za to. Samo zanesenjak i lud čovjek može se upustiti u takav projekt. Često smo se moja producentica Miljenka Čogelja i ja same sebi smijale: “Da smo znale koliko je to komplicirano i riskantno, sigurno bismo odustale.” No, eto, nesvijest je nekad bolja od svijesti! Uspjeli smo sabiti troškove u šest milijuna kuna, što je maksimum koji se može skupiti za debitantski film.

Dianin dnevnik, koji si slučajno otkrila u Muzeju u Jasenovcu, dopunila si arhivskim snimkama, povijesnim istraživanjima, iskazima svjedoka, preživjele djece… 

Htjela sam biti odgovorna prema toj temi i upustili smo se u opsežna istraživanja, no pokazalo se da se Diane nitko ne sjeća, za njom je ostao samo dnevnik u kojem vrlo malo piše o svojim razmišljanjima i emocijama, možda samo na dva mjesta priznaje da se slama – prvi put, nakon posjeta logoru Gradiška, kad ju je tijelo izdalo i kad je u mjesec dana izgubila 16 kilograma, a drugi put, kad su joj dva tjedna prije oslobođenja Zagreba oduzeli pomno vođenu kartoteku. O svojim osjećajima govori i nakon pretresa, kad joj je ustaška policija upala u stan, gdje kaže: “Bez obzira na sve rizike moram nastaviti, jer moj život nije vredniji od života nedužnih, pogotovo djece.”

 

 

Diani je tada bilo pedeset godina, imala je već dvije odrasle kćeri i tek rođenu unuku. Određenu sigurnost zasigurno joj je pružalo njezino austrijsko podrijetlo…

Da, ona je bila Austrijanka, ali suprug je bio Srbin, liječnik kojeg je upoznala dok je studirao u Innsbrucku, a poslije Prvoga svjetskog rata vjenčali su se i nastanili u Zagrebu. Spominje ga u dnevniku, bio joj je podrška i pomagao joj. Imao je velik ugled u društvu kao jedan od tada rijetkih kirurga u Zagrebu. Diana nije baš bila društvena osoba pa se u društvenoj mreži poprilično oslanjala na supruga. Bio je to zanimljiv odnos. On se jako bojao zbog njezine izloženosti, ali ju je podržavao. Dianina priča mi je zanimljiva i s feminističkog stajališta jer nemamo puno ratnih priča u kojima su žene dominantne. Ona je bila pokretač, mastermind te humanitarne akcije. Nažalost, kćeri više nisu žive i nemamo njihova svjedočanstva. Sve što sam doznala o Diani mimo njezina dnevnika dolazi iz razgovora s unukom, ali ona je u vrijeme Dianine akcije bila beba, njezina su sjećanja vezana za Dianu u kasnijoj dobi, kao baku. Diana nakon oduzimanja kartoteke više nikada nije govorila o akciji, zaključala je to u sebi. Mislim da je morao biti velik šok za unuku kad je otkrila bakin ratni dnevnik o kojem ništa nije znala.

 

Iz tog filma sigurno si izašla čistog srca: eto, riješila sam to, prekinula šutnju…

Naravno, nije se bilo lako izložiti. Živjela sam u užasnoj panici: Što ako se dozna? Imala sam noćne more, mislila da će se sve srušiti. Moje su paranoje išle toliko daleko da sam mislila kako će me izbaciti s Akademije. Pokušavala sam navući neki plašt građanskog ćudoređa, ići s dečkima, koji su bili jako dragi, ali to nije funkcioniralo i  shvatila sam da se moram riješiti tog straha. Društvo je slalo poruku da su za mene neke ladice, a ne ono što ja želim i to me užasno živciralo, morala sam to probiti. Osvajanje sloboda uvijek je teško. Konzervativizam danas ponovno jača, a mogu li se stvari vratiti unatrag, vidjet ćemo…

 

O predivnoj Dani Budisavljević ponešto više otkrijte u našem tiskanom izdanju gdje možete pročitati intervju u cijelosti.

Piše: Mirjana Brabec
Fotografije: ELLE kolovoz 2019. Goran Čižmešija

Preporučujemo

Pročitajte i...

[INTERVJU] "Izvedi ili snosi posljedice"!

O dobrom i lošem odgoju, velikim žutim zgradama i bubrezima s Vedranom Klepicom - jednom od najsnažnijih dramaturginja mlađe generacije, čije provokativne i gorko duhovite predstave igraju diljem svijeta, uoči njezine najnovije premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama…

Ovo je godina modnih dokumentaraca

Čak šest premijera modnih dokumentaraca koje smo dočekali u 2018. godini dokazuje da je ovaj žanr trenutačno na vrhuncu

Novi dokumentarci koje morate pogledati u 2018.

Donosimo vam listu najboljih dokumentarnih filmova i serija koje nikako ne biste smjeli zaobići ove godine

▲ Povratak na vrh