Kako je pop glazba spasila 2020.

17.12.2020.

2020. je odista bila užasna u svakom pogledu osim jednog — odsječeni od turneja, koncerata i medijskih obaveza, pop glazbenici bili su produktivniji no inače, a zabrane i ograničenja globalne pandemije natjerala su ih na podizanje kvalitete i inoviranje u kontaktu s publikom

Najbolji meme na temu apsurdnosti čitave protekle godine ovaj je tweet sa snimkom nastupa Kylie Minogue u američkoj jutarnjoj emisiji Good Morning America. Kylie kao Kylie, svâ od blještavih zuba, neonskih boja i slatke pozitive, a ispod nje se na ekranu vrte neslužbeni rezultati američkih predsjedničkih izbora održanih dan prije. “Breaking News!” Wisconsin, Arizona i Pennsylvania nesmiljeno mijenjaju boju iz crvene u plavu, pa nazad, pa ukrug. Spoj tih dvaju vizuala urnebesan je, ali i utješan: dok smo svi grupno gubili razum nad izbornim ishodom puno napetijim nego što je trebao biti, muzika ipak nije stala, podsjećajući nas da i nakon prijelomnih trenutaka život uvijek ide dalje.

Kylie Minogue. (Screenshot: ABC via Twitter @JoeyNolfi)

Jer gledana iz bilo kojeg kuta, 2020. je kolektivna trauma od koje smo se svi udebljali, prestali ići u kino, zaboravili interijere klubova i kafića, smanjili druženja s prijateljima i obitelji — naprosto je teško naći aspekt života koji vrckava kombinacija globalne pandemije i lokalnih potresa nije bar malo pogoršala. Osim, izgleda, pop glazbe. Nije da nema smisla: uz gledanje televizije, slušanje glazbe je najprirodnija aktivnost u situaciji koja od nas zahtijeva da većinu vremena provodimo doma. E sad, TV program nije lako producirati u pandemijskim uvjetima, pa su mozaične emisije i talk showovi poprimili neobične i nelagodne forme — prizori voditelja kako sa sve nesređenijim frizurama pričaju šale u tišini svojih dnevnih soba (ili, još gore, praznih studija) samo su nas podsjećali da se nalazimo u nenormalnom stanju. S druge strane, glazbenici spriječeni u održavanju koncerata i turneja mogli su se zatvoriti u studije, pisati i snimati novu glazbu, te pokušati što bolje iskoristiti višak pozornosti i vremena koji će publika zaključana kod kuće za njih imati.

Na samom početku koronakrize pred tim su se glazbenicima našla dva jasna case studyja — dugoočekivana Chromatica Lady Gage i drugi album Due Lipe, Future Nostalgia. Lady Gaga je izlazak već dovršenoga albuma odlučila mic-po-mic odgađati kako bi ga slušatelji i fanovi mogli doživjeti u punome (koncertnom) sjaju “kada sve prođe”, no kako je postajalo očito da “sve neće tako brzo proći”, uzbuđenje oko izdanja koje je u jednom trenu kasnilo već pola godine sve je više jenjavalo. Kritički i komercijalno uspješnija bila je Dua Lipa, koja je izlazak svog albuma pametno premjestila na raniji datum i time kapitalizirala sve potencijalne slušatelje koji su odjednom imali puno više vremena za uživanje u glazbi, kao i potrebu za nekim velikim pop-kulturnim momentom o kojem bi mogli diskutirati putem društvenih mreža. Marketinški tim Chromatice fulao je na sličan način kao i izdavači filma Tenet Christophera Nolana, koji su nesuđeni blockbuster odgađali i odgađali, ne bi li ga na kraju mlitavo pustili u poluzatvorena kina i pred publiku naživciranu čekanjem.


Dua Lipa. (Screenshot: NBC via YouTube: The Tonight Show Starring Jimmy Fallon)

Lipa je imala dodatnu sreću da njen udarni singl ‘Break My Heart‘ krasi simpatično namćorasti stih “I should’ve stayed at home / ‘Cause I was doing better alone” koji je u novoj situaciji najednom postao duhovita alternativa smarajućim #ostanidoma oglasima i objavama kojima smo bili zasuti, i tim smo spletom okolnosti dobili kraljicu karantene. Dakako, ne odmaže ni to što je Future Nostalgia sjajan 70’s throwback album, a odlikuje ga kompaktnost i konceptualna ujednačenost koja je njenu eponimskome prvijencu Dua Lipa stravično manjkala — s razlogom, budući je taj album zapravo bio kolekcija raštrkanih singlova nastalih kroz nekoliko godina dok je pjevačica još tragala za svojom pop-nišom, a njegov je nasljednik cjelovito osmišljena priča s glavom, repom i barem osam vrlo dobrih do odličnih bengera među kojima se ističu pjenušava ‘Levitating‘ i produkcijski zanimljiva ‘Love Again‘, izgrađena oko sempla iz pjesme ‘I Could Never Be Your Woman’ benda White Town koji će starijim milenijalcima na lice izmamiti nostalgični smiješak. Chromatica je odvažnije od ovih dvaju djela, no pati od čestog problema svoje autorice — pokušaji asertivnog unošenja “u facu” (koji su se na starijim albumima manifestirali u nekad zabavnoj, nekad susramnoj lirici) ovdje se prečesto zadržavaju na površno zvučnoj razini, u suštom naslojavanju produkcijskih gegova i caka. Pjesme poput ’Stupid Love’ ili ’911’ baš se zbog toga na prvu doimaju dezorijentirajuće, i mada je jasno da to nije slučajno, nakon šesnaest skladbi koje ga bez predaha mlate po uhu čovjek poželi malo prileći da se odmori. Znakovito je kako su najbolje pjesme na albumu ujedno i najklasičnije komponirane — ’Sour Candy’ i ‘1000 Doves’ već su na prvo slušanje slatki, slatki deep house bomboni. Kad se budemo smjeli ponovno dirati, te će dvije pjesme zasigurno biti prva, odnosno zadnja traka na plejlistama tisuću i jednoga gej bara. Jedva čekam!

Ako nakon tih dvaju albuma nastavite osjećati house- i disko-nostalgiju imate sreće, jer 2020. nudi još opcija u sličnome štihu: album Sawayama engleske pjevačice Rine Sawayame posuđuje od klupske i elektronske glazbe, ali i od začudnijih žanrova poput nu-metala (‘STFU’), hard rocka (‘Dynasty’) ili pak Y2K popa (‘XS’) — radi se o albumu koji je od početka do kraja bez greške i o imenu koje valja dobro upamtiti. Na albumu Petals for Armor bivša frontmenica benda Paramore Hayley Williams oštre synth-pop beatove i mekane bas linije miješa sa izraženim art-pop senzibilitetom, eksperimentira s distorzijama i efektima, ubacuje beatove na neočekivana mjesta, te generalnu atmosferu održava zdravo neobičnom. Melanie C, novi album bivše spajsice istoga imena zatekao me nespremnog svojom kvalitetom: radi se o electru kakav je bio popularan oko 2012. (da, ciljam na La Roux) uz kojega Melanien reski vokal savršeno paše, a Selena Gomez albumom Rare nastavlja poigravanje sve reduciranijim minimalističkim zvukom koji je na trenutke maltene eksperimentalan, te nastavlja biti kritički najpodcjenjenija pop zvijezda ovih vremena. 


Melanie C. (Screenshot via YouTube: Melanie C)

That’s How Rumors Get Started country pjevačice Margo Price i Women in Music, Pt. III grupe HAIM inspiraciju također nalaze u pop glazbi minulih desetljeća, no onoj malo mekšoj, akustičnoj: Margo se vokalno referira na Dolly Parton, Bonnie Raitt i Lorettu Lynn, a zvukom pokriva prostor između klasične americane i pop senzibiliteta grupe Fleetwood Mac. Sestre Haim i dalje stvaraju unutar prepoznatljivog Wilson Phillips soft-rock kanona, no na ovome albumu koketiraju i sa r&b zvukom devedesetih, pa čak i britanskim garageom s prijelaza stoljeća. I za kraj ovog throwback bloka — već spomenuta Kylie Minogue u srpnju je izdala album pod imenom DISCO (sve velikim slovima), a ja naprosto ne znam što tu treba dodatno objašnjavati, no probat ću: DISCO zvuči kao neko mutno sjećanje na Random Access Memories fazu Daft Punka, s manje funk utjecaja i bas linija a la Nile Rodgers i nešto pojednostavljenijim kompozicijama. Jesu li to njena remek-djela? Jesam li pao na koljena i zavapio u ekstazi? Je li Dua Lipa na poslovičnim aparatima? Ne, ali zaboga, to je Kylie! Nije ni nabolja pjevačica, niti autorica, ali je naprosto najbolja i zato je uvijek dobrodošla kad se vrati s novim materijalom. (A ako je dosad već ne volite, evo još jedne anegdote: za ovaj je album u lockdownu naučila raditi studijsku obradu i montažu i na svim pjesmama je potpisana i kao inženjer zvuka. Your fave could never.)

Ako je DISCO (sve velika slova) bio baš ono što od njegove autorice tražimo i želimo, folklore (sve mala slova) je za Taylor Swift bio prvi pravi, ekstremni zaokret u karijeri. Poznata po nabrijanim i dugotrajnim najavnim kampanjama za svaki novi album, Swift je za prethodnu ploču Lover fanove tjednima gotovo sadistički tjerala u potrage za skrivenim tragovima i porukama kako bi prije ostalih doznali pokoju top secret sitnicu o nadolazećem izdanju, album je popraćen odmjereno provokativnim singlom ‘You Need to Calm Down’ i spotom za čije je potrebe Swift iz naftalina izvukla kavgu s Katy Perry ne bi li se performativno urbi et orbi izmirile, a uza sve to je snimljen i (iskreno, skroz korektan) Netflixov dokumentarac Miss Americana, projektiran tako da taman malo krivo počeše i uzbudi široku američku publiku autoričinim prvim koketiranjem s politiciziranjem vlastitog brenda. I to je za njene standarde bila jedna relativno skromna kampanja! S druge strane, folklore je najavljen jednoga petka u srpnju, u subotu je bez pompe objavljen na streaming platformama, a do ponedjeljka su američka glazbena industrija, publika i kritičari svi ponovno poslušno jeli iz ruke svoje miljenice. 

Instagram: taylorswift

Prijašnjem suradniku Jacku Antonoffu (1989, Reputation, Lover) u produkciji se ovdje pridružio Aaron Dessner iz Hrvatima omiljenog benda The National, a na jednoj pjesmi i indie-rockstar Justin ‘Bon Iver’ Vernon. Već iz toga je jasno kojim žanrovskim poljima lutamo, no najveća vještina Taylor Swift oduvijek je bila sposobnost da u suradnji i s komercijalno najjačim i zvučno najnametljivim producentima uspije ne samo zadržati, već i nametnuti svoj autorski potpis. Uspjelo joj je zauzdati Maxa Martina na albumu 1989, uspjelo joj je prilagoditi si Antonoffa i Shellbacka na podcijenjenom Reputation, pa ne čudi ni da je uspješno parirala i puno mekšima Dessneru i Vernonu. Swift je poznata po intimnosti lirike, a ona je ovdje u fokusu više no ikad, i to zahvaljujući reduciranoj zvučnoj kulisi, lo-fi američkom indie-rocku kakav je bio popularan u kasnim devedesetima i koji Taylor pristaje k’o prstu naprstak. Pjesma “The Last Great American Dynasty” odličan je mission statement za cijeli album, mada pjeva o bolno bjelačkoj, pa k tomu još i bogataškoj temi (pričama o Rebeki Harkness, pomalo pomaknutoj nouveaux-riche udovici koja je u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća živjela u kućerini u Rhode Islandu, a koju danas posjeduje pjevačica). Iz te priče koja na kilometre bazdi na “i bogati plaču”, Swift uspijeva iskamčiti em dirljivu emociju, em neočekivano zanimljiv narativni tijek, em feminističku poruku o ženi koja je u legende ušla kao “luckasta”, “glasna” i “divlja” jer društvo naprosto nije imalo drugačiji vokabular za nju. Singl “Cardigan” usavršava i nadograđuje formulu klasične swiftovske romance, a ostatak albuma vrti se između te dvije točke, od privatne introspekcije do mitologizacije jednog specifičnog segmenta folklora jenkijevske Amerike, s autoricom kao sponom među njima. 

(op. aut. — dan prije dovršetka ovoga teksta Swift je objavila još jedan nenajavljeni album, evermore na kojemu ista autorska ekipa proširuje zvučnu sliku orkestracijskim aranžmanima Brycea Dassnera i folktroničkim detaljima Justina Vernona, a Taylor iz sebe izbacuje neke od najbolje sročenih i otpjevanih pjesama u karijeri. Napisao bih više, no slušam ‘Willow’, pijem bijelo vino s vodom iz pipe jer mi je ponestalo mineralne, a povremeno i ružno plačem. Hvala na razumijevanju! D.)


The Chicks. (Screenshot: ABC via YouTube: Jimmy Kimmel Live!)

Zvuk Taylor Swift postepeno se s godinama iz nashvilleskog countryja pomjerao sjeverno, prvo prema kalifornijski sunčanom pop-rocku (Red), pa njujorški kulerskom neo-new waveu (1989), a u današnjoj je fazi zvukom otputovala još i sjeveroistočnije, prema coprnjastoj mistici i nenametljivoj instrumentalizaciji, gudalima, frulama i verglecima Nove Engleske. S druge strane, teksaška trojka Dixie Chicks sa američke je country estrade protjerana nakon što su prije 15 godina usputno izrazile nezadovoljstvo tadašnjim predsjednikom Bushem, a iako su se sredinom ove godine vratile pod novim, odjužnjačenim imenom The Chicks, na sjajnom novom albumu Gaslighter nisu raskrstile s bluegrass-popom i naglašenim instrumentalnim i vokalnim harmonijama po kojima su prepoznatljive. Tematski, Gaslighter preuzima štafetu kultnih pop-albuma o gorkim prekidima i razvodima (Fleetwood Mac i njihov Rumors, pa Here, My Dear Marvina Gayea, Blood on the Tracks Boba Dylana i Beyoncéin Lemonade). To zbilja elitno društvo Gaslighter nadmašuje barem zapanjujućom drčnošću kojom nam frontmenica Natalie Maines u neugodne tančine opisuje dugogodišnju nevjeru svoga supruga i raspad njihova braka, nabrajajući intimne detalje od kojih se ježi vrat. Drama!

Kad smo već kod žena kojima nije potrebna depilacija jezika, nešto ranije tijekom godine Fiona Apple je izdala album Fetch the Bolt Cutters, a glazbena je kritika promptno reagirala potpuno izgubivši razum. Od Pitchforka do Polimca, riječ je o — s razlogom — kritički najcijenjenijem albumu 2020. godine. Dok je Swift oduvijek bez zadrške melodramatična, a The Chicks se oslanjaju na hiperverbozno objašnjavanje lirskih tema, Apple je u stanju izolirati najsitniju emociju i ponavljati je dok nije sigurna da smo je primili i osjetili. Zvuk je urgentan, uzbudljiv, a vokal se giba od nekičastog pjevnog glasa do proklamativnog, ritmičnog polu-govora. Za razliku od gorespomenute ‘The Last Great American Dynasty’ u kojoj se Taylor Swift postavlja u poziciju žene iz drugog vremena, time sugerirajući kako su ljudska iskustva arhetipske prirode, na ključnoj pjesmi ‘Shameika’ Apple se prisjeća intimnog osobnog iskustva: djevojčice koja joj je u osnovnoj školi rekla da ‘ima potencijala’. “Shameika said I had potential / Shameika said I had potential / Shameika said I had potential / Shameika sad I have potential” repetira refren, naglašavajući taj sitan čin empatije kojeg pjevačica pamti već desetljećima. (Priča ima i zgodnu kôdu — njihova bivša učiteljica ostala je u kontaktu sa Shameikom, danas repericom, kojoj se Apple “odužila” gostujući na jednoj od njenih pjesama.)

Instagram: flomillishit

Kad bi Fiona i Taylor imale bebu, bila bi to 22-godišnja Sophie Allison, koja je pod umjetničkim imenom Soccer Mommy u veljači izdala svoj drugi album color theory (sve malim slovima? To joj je na mamu). Kao uzore navodi Liz Phair, Natalie Imbrugliu i Avril Lavigne, a tople gitare i sugarrayevske perkusije u praksi evociraju Sheryl Crow iz faze ‘Soak Up the Sun’. Tome su suprotstavljeni poprilično teški autobiografski stihovi o depresiji, bolesti, smrti i gubitku bliske osobe. Dođite zbog faux-nostalgičnog tona i lijepog, a nepretencioznog vokala, a ostanite (ležati na podu i plakati) zbog istinski potresnih ispovijedi i povremeno dezorijentirajuće produkcije Gabea Waxa (The War On Drugs, Fleet Foxes). Ako sve to na papiru zvuči malo too much, Wax i Allison uvijek uspiju pogoditi ravnotežu — ili potragu za njom učiniti zanimljivom. Potpuni antipod Soccer Mommy 20-godišnja je reperica Flo Milli. Ona nema depresivne misli, dapače, na samom početku albuma Ho, Why Is You Here? (za čiji naslov naprosto živim) nam kaže: “I’m the best and that’s my mood everyday / If you tryna f**k with me, it’s a lil’ too late”. Otud nadalje, čitav je album Millin duhoviti over-the-top spin na klasično repersko braggadocio hvalisanje — dvanaest pjesama, jedna tema: “Flo Milli je bolja od tebe”. Zvuči kao fora koja brzo prestane biti smiješna, ali Milli ima super flow, vokalni afekt koji je istovremeno napastan i nezainteresiran, a stihovi znaju biti toliko smiješni da redovno usred pjesme premotavam ne bih i opet čuo neku od briljantno glupih fora. Za kraj ovog “mladi i uspješni” bloka: 25-godišnjakinja Poppy karijeru je započela prije 6 godina kao glumica u youtube serijalu o djevojci koja je možda robot. U toj je fazi Poppy izdala i nekoliko bubblegum pop EP-jeva, ne bi li 2018. na drugom LP izdanju počela koketirati s nu-metalom, a u siječnju ove godine izdala hard rock/metal album I Disagree koji je nekidan i nominiran za Grammy za najbolju metal izvedbu! Nemam dovoljno znanja o tim žanrovima da procijenim je li nominacija zaslužena, no kao laik vam mogu potvrditi da je I Disagree i više nego dovoljno melodičan i zabavan da ga uho baždareno na pop-frekvencijama može poslušati bez većih nejasnoća — probajte, možda je baš danas dan kad ćete otkriti metalca u sebi.

Osim gore spomenutih Lady Gage, Taylor Swift i Selene Gomez, u manje od godinu dana odradili smo i nova izdanja Katy Perry, Justina Biebera, Eminema, Ariane Grande, The Weeknda, Miley Cyrus, Drakea i Mariah Carey. Ako ubrojimo remiks album Club Future Nostalgia na kojemu je Dua Lipa ugostila Madonnu i Missy Elliott, te reizdanje albuma Glory Britney Spears, od trenutnih AAA imena mainstream pop-industrije nedostaje samo Rihanna. U normalnim bi uvjetima istovremeni izlazak novih ploča ikoje dvoje od tih izvođača bio nezamisliv i značio ili da potajice već snimaju duet ili da njihove izdavačke kuće nemaju povjerenja u materijal, te žele da mislimo da je prodaja s obje strane patila zbog “sukoba” (vidi: Prism Katy Perry i Artpop Lady Gage u ljeto 2012. ili pak Witness Katy Perry i Reputation Taylor Swift u ljeto 2017. — u pravilu, ako je vani ljeto, a Katy Perry se s nekime prepucava oko kalendara, znači da su u njenoj izdavačkoj kući čuli prve snimke iz studija).


Sophie Ellis-Bextor. (Screenshot via Twitter: @SophieEB)

Ali ne samo to — u normalnoj godini sigurno ne bismo vidjeli dominaciju Due Lipe na način na koji se odigrala u 2020., kroz inovativne nastupe “uživo” putem videoprijenosa na nizu američkih talk showova te vlastitom koncertnom videoprogramu Studio 2054. Po sličnom modelu uspjeh su polučile i Doja Cat, Megan Thee Stallion, Saweetie, Rico Nasty, Shygirl, Phoebe Bridgers…) Ne bismo s grupom HAIM uživali u promotivnim Zoom konferencijama na kojima su nas slavno nespretne sestre učile koreografiji uz pjesme s novoga albuma, svaki petak popodne na Facebooku uživo gledali kako Sophie Ellis-Bextor s nabrijanošću osobe koja je možda malce skrenula u kuhinji organizira koncert s rekvizitima koje je našla u garaži dok oko nje padoplešu (plesopadaju?) njena zbunjena sitna djeca, ili pak vidjeli tonu inovativnih spotova snimljenih u ili usprkos karanteni (osobno volim ovaj spot Jessie Ware u kojoj od kuće plešu amateri, no bilo ih je zbilja bezbroj). Nastupi na dodjelama nagrada nespretno su evoluirali u zanimljive kratke glazbene filmiće negdje između kazališnog i kinodoživljaja, što je najbolje izvedeno na dodjeli MTV-jevih nagrada Video Music Awards u kolovozu, a Instagram Live program Verzuz koji suočava po dvoje izvođača sličnog ranga i žanra da razgovaraju i izvode svoje najveće hitove mlađe je generacije putem nabrijao na legendarne grandes dames poput Patti LaBelle i Gladys Knight, Brandy i Monice, Ashanti, Jill Scott i drugih. Godinama se žalimo na tromost glazbene industrije prema promjeni i inovaciji, a ispada da se za takvo što samo trebao potpuno obistiniti scenarij filma Contagion — mačji kašalj! (Nadam se da je mačka pokrila usta.) Nadam se također da postepeni povratak na staro neće izbrisati zanimljive i pozitivne sitnice koje je kriza potaknula u autorima, ali i potrošačima pop-glazbe. Hoću reći — molim vas, pustite Taylor na miru u toj šumi iz koje dvaput godišnje samo pošalje zgotovljen novi album, mislim da je to poštena trampa. 


Jack Antonoff, Aaron Dessner i Taylor Swift. (Screenshot via YouTube: Taylor Swift)

U tekstu navedenih petnaest najboljih pop albuma godine možete poslušati na linkovima ispod. Kako bi cijela stvar poprimila revijalno dramatičan ton, donosimo vam ih u obliku top ljestvice:

  1. Evermore, Taylor Swift
  2. Future Nostalgia, Dua Lipa
  3. Fetch the Bolt Cutters, Fiona Apple
  4. Folklore, Taylor Swift
  5. Gaslighter, The Chicks
  6. Sawayama, Rina Sawayama
  7. Petals for Armor, Hayley Williams
  8. Women In Music, Pt. III, HAIM
  9. Melanie C, Melanie C
  10. Ho, Why Is You Here?, Flo Milli
  11. DISCO, Kylie Minogue
  12. Color Theory, Soccer Mommy
  13. That’s How Rumors Get Started, Margo Price
  14. Rare, Selena Gomez
  15. I Disagree, Poppy

Piše: Dario Dević

Foto: Profimedia, Instagram (taylorswift, flomillishit), Youtube

Pročitajte i...

selena gomez

Selena Gomez priznala da se borila sa slikom o vlastitom tijelu i fluktuirajućom težinom

'Shvatila sam da ne moram izgledati kao što sam izgledala s 19'

Dirnuta Lady Gaga fanovima bacala tulipane

Lady Gaga završila je snimanje 'House of Gucci' i oprostila se od fanova u Italiji - u svom stilu

nove frizure

Novi lookovi Selene Gomez i Halle Berry

Jesmo li spremni za ovako drastične promjene imidža?

J. Lo, Selena Gomez i Meghan Markle udružile snage na novom projektu

Meghan Markle i princ Harry okupili zvijezde i političare za borbu protiv Covid-19

▲ Povratak na vrh