Muči li vas sindrom varalice?

24.09.2021.

Zdrava doza nježne samokritike ključna je za naš profesionalni i osobni razvoj, ali ponekad nas vlastiti previsoki kriteriji mogu početi gušiti, čak i kad nam svijet poručuje da nam zaista dobro ide. Što je sindrom varalice i kako se riješiti osjećaja da nikada nismo dostatne?

Od Rihanne preko Obame do nas običnih smrtnica, svi ponekad osjećamo tihu sumnju u svoje kapacitete i mogućnosti. Koliko god uspjeha ostvarile i putem sabrale komplimenata, teško je umaknuti povremenom osjećaju da smo mogle napraviti više i bolje te da je pozitivni feedback koji smo dobile u najmanju ruku predimenzioniran, ili čak – pogreška.

Sve više ljudi mlađe i srednje generacije prijavljuje da u sferi obrazovanja ili posla pati od nečega što se naziva imposter syndrome, što će reći da im sumnja u vlastite kvalitete toliko nadglasava pozitivne misli da im samopouzdanje pada, tjeskoba raste, a odnos prema samima sebi postaje zatvoreni krug predbacivanja i iscrpljivanja. No kada i zašto trenutak malaksalosti volje ili zdravi odnos samokritičnosti počinje zalaziti u sferu problema koji prijeti našem mentalnom i fizičkom zdravlju?

Ženska boljka

Znakovito je da od sindroma varalice pati daleko više žena nego muškaraca, a postoci uspješnih žena koje prijavljuju da ih ne napušta podmukli osjećaj da nekako nisu zaslužile svoj uspjeh potpuno je poražavajući. Ta beskrupulozna unutarnja kritičarka neprestano nas pritišće, narušava osjećaj zadovoljstva koji bismo mogle i trebale crpiti iz svoga rada, tjera nas da uvijek radimo i žrtvujemo samo sve više i tako do potpune iscrpljenosti koja može dovesti do ozbiljne depresije, anksioznosti, pa i kroničnih oboljenja.

Sindrom je inicijalno nazvan fenomenom varalice i uveden je u studiji Pauline Rose Clance i Suzanne Imes iz 1978. godine fokusiranoj na uspješne žene. Načelno je pretpostavka kako su žene socijalizirane da osjećaju slabije samopouzdanje na karijernom putu te da profesionalna kultura od njih traži da se dokazuju znatno više u odnosu na muškarce kako bi ostvarile jednak ili čak niži status. U desetljećima koja su uslijedila istraživanja na tu temu samo su se multiplicirala, zajedno s brojnim savjetima kako se riješiti tog mentalnog buga. No prema recentnim uvidima, čini se da sindrom buja među mlađim generacijama te da vidljivost fenomena u medijskom prostoru i na policama self-helpa dosad nije polučila bitne rezultate. Problem evidentno postoji i pokazuje nezgodnu otpornost, no je li kut iz kojeg mu pristupamo možda pogrešno postavljen?

U nedavnom članku za Harvard Business Review Ruchika Tulshyan i Jodi-Ann Burey kritički su se osvrnule na termin sindroma varalice te način na koji mu se sustavno pristupa, smatrajući da se fenomen razmatra na previše individualnom planu, bez refleksije o sistemskim diskriminatornim praksama poput seksizma, rasizma, klasizma i ksenofobije koji su i više nego prisutni u radnim sredinama.

‘Sindrom varalice usmjerava nam pažnju na to da popravljamo žene na radnim mjestima, umjesto da popravljamo mjesta na kojima žene rade’, smatraju autorice. Već sam naziv termina potencira osjećaje nedostatnosti, a klinička implikacija da je riječ o sindromu ženama poručuje kako je na neki način problem u njima te je njihova odgovornost da ga izliječe.

Sistemski problem

Tulshyan i Burey smatraju da se sve to temelji na problemima u samoj bazi društva te da sindrom varalice služi tome da ih kamuflira i prebaci u domenu osobne odgovornosti. Uz stav da bi trebalo cijeli koncept napustiti, autorice pozivaju da se o korijenima iracionalne nesigurnosti razmišlja više sistemski. Umjesto individualnog rada na sebi, energiju ponajprije treba kanalizirati u mijenjanje bjelodane činjenice da poslovna sfera počiva na nejednakostima i pretjerano cijeni šuplju pozu snage i samopouzdanja. Kako naša korporativna kultura samouvjerenost često vidi kao garanciju kompetencije i kvalitetnog vodstva, nesigurnost se iščitava kao znak slabosti, pa onda i nedostatnih sposobnosti. U suštini, ako vas vaše poslovno okruženje kljuka osjećajem da ne zaslužujete biti tamo i da se neprestano morate dokazivati, vrlo je vjerojatno da problem nije samo u vama.

Sve to zvuči točno i pametno, ali ‘promijeniti sustav’ nije savjet s kojim prosječna osoba može lako baratati, osobito ako se već osjeća loše u svojoj koži i samopouzdanje joj nagriza koliko god iluzorni ili sistemski problem kojem ne može doskočiti. Profesionalni sustav se razulario više nego ikada, organizacija vremena je takva da sloboda iščezava, a prazninu i tišinu potiskuju neprestani imperativi dostupnosti i neiscrpne količine sadržaja koji nas preplavljuju na svakom koraku. Otpor tim zadanostima nije nemoguć, ali da bismo si dopustile povremenu nedisciplinu, potrebna je čelična disciplina.

Govoriti koliko smo umorne i zatrpane poslom, koliko smo malo jele i spavale, postalo je sastavnim dijelom tipičnog usputnog razgovora. Pohvaliti se kvalitetno prospavanom noći ili slobodnim danima postalo je gotovo nepristojno i sve smo se nekako našle u natjecanju čiji je život nepodnošljiviji. Osim što odražava zabrinjavajuće trendove u poslovnom svijetu i odnosu prema radu, ova nova etiketa ponašanja samo pojačava osjećaj da ima nešto pozitivno u neprestanoj trci bez granica prema uvijek novim angažmanima i uspjesima. Problem je u tome što nam negdje između tjeskoba – promiče život.

Pet srećica

Provodeći još jedno ljeto pred ekranom iza kojega puca pogled na more, uhvatila sam se kako se ne mogu dosjetiti kada sam se posljednji put osjećala potpuno opušteno, kada sam doživjela trenutak rasterećen nervoze i pritiska. Dok su mi misli listale stranice, postalo je bolno očito da moram posegnuti godinama unatrag kako bih pronašla naznaku lakoće postojanja, što me trenutačno bacilo u tri različite depresije koje sam morala rastjerati brzinskim neplaniranim kupanjem u moru. Kada čovjek može pronaći užitak u svome radu, lako je zaboraviti osigurati si i užitak u neradu, ali taj disbalans s vremenom počinje nagrizati i jednu i drugu sferu. Odjednom se nađemo u klinču da zamjeramo svome poslu što nas odvlači od drugih aspekata života, a eventualnim slobodnim trenucima predbacujemo što nas odvlače od posla.

Nova jesenska poslovna sezona je na pomolu, no umjesto standardnih planova i ambicija vezanih za predstojeće radne pobjede, odlučila sam napraviti popis svega onoga što želim raditi dok ne radim, i to shvatiti barem jednako ozbiljno. Iskorijeniti imposter syndrome nije lako, na sistemske ćemo se promjene morati načekati, ali zaokret fokusa s posla na druge segmente života može biti fantastično polazište kako bismo olakšali neljudski pritisak koji si stvaramo. Ponekad je dovoljno dobro da stvari napravimo samo dovoljno dobro, nitko nam neće dati zlatnu značku za savršen prosjek, a život je ionako najčešće u pukotinama spontanosti i iznenađenja, a ne u grčevitoj utrci za vanjskim potvrdama.

‘Na kraju svakog dana pronađi pet stvari u kojima si uživala, a koje si si sama priuštila’, sugerirala mi je prijateljica kad sam joj izložila svoju egzistencijalnu tjeskobu. Koliko god nisam fan takvih zahvata za samopomoć, taktika se ispostavila prilično uspješnom (i potencijalno znatno zahtjevnijom nego što bismo očekivale) jer nas može natjerati da si osiguramo dnevnu dozu užitka te veći osjećaj moći u vlastitom životu i sreći. A ako recept učini svoje, u nekom nam trenu više neće trebati popis lijepih trenutaka jer će briga za naše vlastito zadovoljstvo biti utkana u naše dane i znat ćemo da zaslužujemo ljepotu, onako kako je zapravo oduvijek trebalo biti.

5 tipova sindroma varalice

Dr. Valerie Young u svojoj je knjizi ‘The Secret Thoughts of Successful Women’ razložila zašto iznimno sposobne žene često pate od sindroma varalice te kako ga mogu nadići, stvorivši kategorizaciju od pet podtipova:

Perfekcionistica

Opsesivno posvećena ideji da gotovo svaki aspekt svoga života mora odrađivati savršeno, perfekcionistica neće nikada osjećati zadovoljstvo odrađenim poslom jer nerazumni vrhunci njezinih stremljenja uvijek ostaju izvan domašaja, stvarajući neprestani osjećaj neuspjeha i nedostatnosti. Sklona odustati kad joj savršenstvo izmiče, ova vrsta pseudovaralice ponekad se neće ni upustiti u nove pothvate, ako joj se čini da ih neće moći odraditi u skladu sa svojim nemogućim kriterijima. U poslu se ovaj podtip sindroma manifestira u potrebi za mikromenadžmentom, otporu prema delegiranju zadataka i predimenzioniranom osjećaju neuspjeha kad se projekt ne realizira prema nehumano visokim standardima.

Prepoznati i znati proslaviti svoje uspjehe iznimno je važno za osjećaj zadovoljstva u životu, osnaživanje samopouzdanja i izbjegavanje burnouta, a lijek za perfekcionistice može biti i pronalaženje hobija koji joj možda neće ići osobito dobro, ali će u njemu uživati. Plešite s dvije lijeve noge, pletite premalene kape, izrađujte bezoblične zdjelice, naučite uživati u neuspjehu…

Prirodna genijalka

Daroviti ljudi koji su tijekom odrastanja s lakoćom postizali uspjehe i dobivali pozitivne reakcije okoline često razviju osjećaj da je istinski uspjeh samo onaj koji dolazi bez izrazita truda. Samim time, čim se nađu u situaciji da moraju uložiti napor, prirodne genijalke već se osjećaju kao promašaji, osjećaju sram i nelagodu, uvjerene da razina talenta vuče i lakoću, dok je saplitanje na putu znak da nisu dorasle zadatku.

Važno je znati razmišljati o sebi kao o svojevrsnom work-in-progress, razumjeti da talent nije garancija protiv truda te da je aktivni rad na sebi ne samo važan dio života kao takvoga, nego i izvor užitka kad osjećamo postupne pomake u umijećima koja razvijamo.

Solerica

Određeni podtip sindroma varalice odnosi se na osobe koje uspjeh vezuju isključivo za samostalni rad i smatraju da bi tražiti pomoć u bilo kojoj situaciji bilo ravno priznanju poraza. U svijetu koji iznimno kultivira individualizam i samostalnost lako je skliznuti u uvjerenje da moramo sve moći odraditi same, u protivnom nam pada osjećaj vlastite vrijednosti.

Osim što je inzistiranje na isključivo samostalnom radu nemoguća misija u životu koji traži toliko toga od nas, solerice često ne kotiraju dobro u kolektivima jer se njihov otpor prema zajedničkom radu može smatrati uvredljivim i arogantnim. Osim toga, propuštaju prilike da doista nešto nauče od drugih ljudi u različitim sferama života te da razviju dublje i snažnije odnose.

Ekspertica

Opterećene idejom da moraju znati sve o svemu, jer se inače osjećaju kao da ne znaju ništa, ekspertice se najčešće toliko zapetljaju u zečjim rupama raznih terena da ponekad uopće ne dođu na mjesto koje su zaslužile ili se osjećaju kao da ondje ne pripadaju. Kao klasične štreberice, paničare da im nešto izmiče, ne žele ni pokušati nešto ako se osjećaju nedostatno pripremljene, koriste sabiranje nepreglednog znanja kao izvor samopouzdanja, a čak i kad se drugi na njih referiraju kao na stručnjakinje, osjećaju se kao da taj status nisu zaslužile.

Količina znanja na svakom ljudskom području interesa neiscrpna je i u neprestanom rastu, a dok žudnja da stječemo uvijek nova saznanja i umijeća može biti produktivna i nadasve pohvalna, opsesivno skupljanje informacija poput preambicioznog hrčka neće nas spasiti od slijepih točaka. Za ekspertice je preporuka da prakticiraju učenje u trenutku kada im određeno znanje doista treba te da se posvete mentoriranju mlađih kolegica i podučavanju drugih ljudi što će im ujedno osnažiti samopouzdanje, dati odraz njihovih stvarnih kapaciteta te novi osjećaj zadovoljstva i svrhe u životu.

Superžena

Uvjerene da moraju neprestano iznova dokazivati svoju vrijednost pred drugim ljudima, superžene demonstrativno rade do točke potpunog raspada sustava. Često je riječ o ženama koje rade daleko preko svoga radnog vremena, dokolica im izaziva stres i osjećaj nelagode jer smatraju da gube vrijeme ako ga posvete bilo čemu onkraj posla te često napuštaju druge strasti u životu kako bi svaki atom snage uložile u neprestani rad. Problem je u tome što ove radoholičarke satisfakciju crpe više iz količine posla koju obavljaju, nego iz samoga posla koji rade te ovise o potvrdi koju dobivaju za svoje izvanzemaljske napore.

Bez obzira na područje interesa ili tip posla, važno je raditi na tome da ne ovisimo o vanjskoj potvrdi te da nikome ne dajemo moć da utječe na naš osjećaj vlastite vrijednosti. To nije lak zadatak i trebat će vremena da se smjer samopouzdanja promijeni, ali već samim lociranjem problema i promjenom smjera iz kojeg očekujete taj val pozitive, počinjete graditi zdraviji odnos prema sebi i svome radu, a time otvarate i prostor u životu za druge, prijeko potrebne stvari.

Piše: Daša Jeličić

Foto: Profimedia

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #227

Pročitajte i...

S redateljicom fascinantne energije, Antonetom Alamat Kusijanović o filmu, feminizmu i uspjehu

Dubrovačka autorica filma 'Murina', ovogodišnjeg velikog laureata Festivala u Cannesu i nagrade publike u Puli, govori o svom filmskom putu od producentice do redateljice i scenaristice koja je već nakon prvog kratkog filma 'U plavetnilo' postala članica Američke filmske akademije

Na kioscima je novi Elle + Elle Decoration na dar: Rođendanski broj Ellea slavi LJUBAV!

Razigranom naslovnicom s porukom 'All You Need is Love' uvodimo vas u novi Elle, jedinstveni ‘manifest ljubavi’ u svim njezinim izdanjima. Od ode ljubavi koje su naše umjetnice isplele svojim inspirativnim pričama, pjesmama i vizualima, do insajderskog hommagea genijalnim kreativcima Karlu Lagerfeldu i Helmutu Newtonu i uzbudljivih modnih stranica s dizajnerskim lookovima snimljenima u Los Angelesu ekskluzivno za naš obljetnički broj, novi je Elle istinska svečanost ljubavi, mode i stila, trenutak kad se s radošću prisjećamo našeg slogana - Ljepota je unutra! A uz slavljenički broj svim čitateljicama darujemo Elle Decoration!

Single & fabulous: Zašto su single žene najsretnija skupina na svijetu

Od bijesne usidjelice do crazy cat lady - solerice tradicionalno nemaju atraktivnu reputaciju, no suvremene studije pokazuju da su najsretnija skupina na svijetu upravo - single žene. U društvu u kojem se čini da je osnovna mjerna jedinica par, ostati slobodan na duge staze još je tabu i dok sve više mladih ljudi napušta uvriježene ljubavne obrasce, a mnogi istražuju aromantični spektar, je li vrijeme da redefiniramo odnos prema sretnom soliranju?

Girl power: Anica Tomić o moći kazališta, cinizmu i altruizmu

Upoznajte Anicu Tomić čija je moderna interpretacija 'Orfeja i Euridike', njezina prva režija opere, oduševila publiku zagrebačkog HNK

Novi listopadski Elle je na kioscima!

Odlučili smo da nam u ovom broju mantra bude radost, da svakom stranicom otvaramo apetite, budimo znatiželju, rasplamsavamo strasti... Pridružite se našem nepokolebljivom optimizmu i uz novi Elle pronađite tisuću razloga za dobro raspoloženje, smijeh i uživanje. Za uvertiru, svim čitateljima poklanjamo izniman beauty dar, superučinkovitu masku za blistavu i zdravu put Filorga Meso-Mask, izravno inspiriranu tretmanima mezoterapije

▲ Povratak na vrh